Grad kao književni fenomen

Dominik Brigović svojim romanom zaustavlja i onemogućuje propadanje dubrovačkoga idioma hrvatskoga jezika, služeći se u pisanju i različitim izvorima i stvarajući posebnu varijantu jezika naglašenu spojem sadašnjosti i prošlosti, izabravši zanimljivu dijalošku formu, konverzaciju između Orlanda i Brige, svoga unutartekstovnoga i unutarnarativnoga Brige koji iz ich-forme progovara o svojim razlozima pisanja uvodeći recipijente u posebno kreiran fikcijsko-fakcijski svijet.

Izd. vlastita naklada, Dubrovnik, 2024.

Orlando, Roland, književni lik iz francuskoga epa Pjesan o Rolandu i Ariostova Bijesnoga Orlanda, postaje središnja osobnost knjige i Grada. Autor vrlo studiozno proučava i povijest Dubrovnika koju prepričava iz osobne perspektive tematizirajući fenomene Grada, ulice i poljane, trgove, kulturne znamenitosti, Lokrum, Stradun, Sv. Vlaha, crkve, dijelove Dubrovnika, kafiće, restorane, palače, Dubrovačke ljetne igre, glumce, posebne ljude, djecu, pjesme, Cvijetu Zuzorić, Gundulića, Držića…. u razgovoru s Orlandom koji ga svaku večer dočekuje na istome mjestu, nalik Eshilovu Prometeju prikovanu na stijenu. Brigović Orlandu daje poseban glas, mudrost i znanje i on, iako je u Grad stigao kao stranac, nedubrovčanin, u stoljećima bivanja na Stradunu postaje suvremenik i sugrađanin koji govori dubrovačkim idiomom hrvatskoga jezika poučavajući Brigu, stalnoga i jedinoga, povlaštenoga sugovornika, u diskorsima, intuitivnoj raguzeističkoj inačici pojma koji je 1952. uveden u lingvistiku.

Autor gradi ovaj mozaikalni povijesni i sociološki, dijelom i viteški roman intertekstualnim silnicama, raznolikim kockicama precizno i znalački, promišljajući o Dubrovniku kao svojevrsnome labirintu, nedekodiranoj zagonetki, prostoru isprepletenome posebnostima ulica koje se slijevaju u središte mudrosti unutar koje je Orlando koji(m) se mjeri platno, tkanina s teksturom, ali koji mjeri i vremena i prostore i ljude, slobodan u prosudbi do nedavnih vremena zatvorenosti i rešetaka, kao metafora današnjega svijeta.

Brigović svojim romanom priziva prošlo iz sadašnjega vremena, svoju osobnu povijest i povijest Grada u koju dijakronijski ulazi Orlando sa svojim iskustvom vremena, stvarajući krugove u krugovima, vremenske spirale, priče u pričama, višeslojnu naraciju, prikazujući fikcionalnu i fakcijsku, skladnu sliku grada, dokumentaristički i umjetnički, osobno i kritički, donekle neposredno prenoseći ili djelomično transformirajući povijesnu istinu na posebno strukturiranu jezičnome idiomu koji pomalo blijedi i nestaje kao što nestaju njegovi govornici, koristeći umjetnički i politički diskurs, spajajući vremena prošla i sadašnja na vrlo kvalitetan, inspirativan i intrigantan način.