Ekscentrični spektakl

Prema ocjenama korisnika globalno najpopularnijeg, najopširnijeg i najrelevantnijeg mrežnog portala o filmovima, Internetske baze filmskih podataka (Internet Movie Database – IMDb), najnoviji film redatelja i scenarista Jacquesa Audiarda (1952), mjuzikalska kriminalističko-psihološka (melo)drama Emilia Pérez, najniže je rangirana među deset cjelovečernjih igranih ostvarenja koje je dosad režirao taj francuski veteran. Prosječna ocjena koju je, na skali od jedan do deset, filmu dodijelilo oko 70.000 korisnika, iznenađujuće je niskih 5.5.

Najnoviji film Jacquesa Audiarda njegov je dosad najambiciozniji, a vjerojatno i najbolji film

Istovremeno, posrijedi je njegov dosad najzapaženiji, pa i najambiciozniji, a vjerojatno i najbolji film, jedan od onih koji, pojednostavljeno rečeno, obilježavaju filmsku godinu ili sezonu. Film koji je od premijernog prikazivanja na 77. Filmskom festivalu u Cannesu, u svibnju prošle godine, gdje je nagrađen trima nagradama, među kojima i Nagradom žirija za režiju, osvojio čak stotinjak priznanja – uz ostalo, spomenimo najuglednije, pet Europskih filmskih nagrada, četiri Zlatna globusa i dvije BAFTA-e – te je nominiran za trinaest Oscara.

U distribuciji Netflixa postigao je i nemalu gledanost, iako ne i velik komercijalni uspjeh – stajao je oko 25 milijuna eura, dosad je od toga vratio oko 15 milijuna – a procjene kritičara su, kako se kaže, podijeljene. No malo tko kudi filmsko-izvedbene vrijednosti Emilije Pérez – nezadovoljnici mahom ističu da ih smetaju dvije velike mane. Jedna je, vele, pogrešan, površan i netočan prikaz Meksika, u koji je smješten film francuskih autora, ostvaren u francuskoj produkciji i sniman u Francuskoj, pri čemu je u njemu sudjelovalo jako malo meksičkih djelatnika, a samo je jedna veća uloga, četvrta po važnosti, dodijeljena meksičkoj glumici. Druga je zamjerka ta da je jednako nevaljalo, imaginacijom i iz gledišta nedovoljno upućenog heteroseksualnog autora, Audiarda, prikazana i predstavljena transrodna osoba, jedna od dvoje glavnih protagonista, naslovna Emilia Pérez, odnosno Manitas del Monte, kako se zvala prije nego što je promijenila spol i identitet. Pokude o manjkavu meksikanstvu cjeline pristizale su, dakako, ponajviše iz Meksika, a one o nezadovoljavajućem pristupu transrodnosti, iz LGBTQIA+ krugova.

Kako to već biva, ponetko je naveo i koji prigovor uvjerljivosti, razradi motiva, tematskim postavkama i inim filmotvornim sastavnicama, no i osporavatelji filma ipak su većinom napisali da samoj redateljskoj vještini nema prijekora, osim što je, eto, upotrijebljena u pogrešne svrhe. Slaba ocjena korisnika, odnosno publike na IMDb-u, posljedica je, čini se, jake prisutnosti i snažnog, senzacionalističkog odjeka takvih glasova zapaljivo proširenih medijima, što je, zar ne, svojstveno današnjici. Svojevrsnoj skandaloznosti doprinijelo je i to što je pronađeno, izvučeno i gromoglasno raspačano da je glavna glumica, transrodna Španjolka Karla Sofía Gascón, prije pet godina na društvenim mrežama iznosila rasističke, homofobne i druge nepoćudne i politički nekorektne komentare. Time zgroženi i uvrijeđeni, neki su, očito mnogi, pripadnici širokog gledateljstva odlučili ideološki se aktivirati barem rušenjem ugleda filma niskim bodovanjem na rečenom portalu. Gascón se, ktomu, prije koju godinu drsko obrecnula i na samu instituciju Oscara, a taj je grijeh, iščeprkan iz međumrežnih bespuća, sada znatno smanjio donedavno visoke izglede, njezine i samoga filma, da se na ovogodišnjoj dodjeli nagrada Američke akademije umjetnosti i znanosti pokretnih slika, koja će se održati 2. ožujka, ovjenča od svih filmaša žuđenim pozlaćenim kipićem.

Međutim, usmjerimo li pozornost na samo djelo, ne uključujući u procjenu dometa zasljepljujuće žutilo prašine uskovitlane ponajprije zbog podizanja čitanosti i gledanosti medija koji ih objavljuju, teško je, pa i nemoguće osporiti da je riječ o uistinu izuzetnom ostvarenju koje maštovito, odvažno, umješno, visokoprofesionalno, strasnom kreativnošću, poletnom stvaralačkom energijom, znatiželjno i zaigrano iskušava i koristi mogućnosti sedme umjetnosti. Kako u iznošenju ekscentrične pripovijesti o moćnom mačo šefu narkokartela koji se osjeća ženom zarobljenom u muškom tijelu, da bi potom, kao žena, postao dobrotvor(k)om, tako i u slobodnom, neočekivanom, nepredvidljivom, no posve skladnom uvezivanju žanrova, izmjenama tona i ugođaja, naglasaka i smjerova kretanja, bivajući pritom izvrstan, zanosan, dojmljiv i pamtljiv u svakom sloju – i kao raskošan, uzbudljiv mjuzikl, i kao neizvjesna (kriminalistička) napetica, i kao opora slika društva, i kao dirljiva psihološka, obiteljska (melo)drama. Uz, dakako, iznimne glumačke nastupe, ponajprije Karle Sofíje Gascón u ulozi Manitasa/Emilije i Zoe Saldañe kao njezine odvjetnice, snimateljski rad Paula Guilhaumea, montažu Juliette Welfling te glazbu i pjesme Clémenta Ducola i Camille, da navedemo samo najistaknutije.