Prigodnice koje traju dulje od prigode

Akademik Boris Senker jedinstvena je pojava u hrvatskoj kulturi, književnosti i kazalištu. Dugogodišnji profesor teatrologije na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta i voditelj Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU, ali i plodan, izvođen i uspješan dramski pisac, Senker u jednoj (svestranoj) osobi spaja književnika, dramatičara, pisca – „praktičara“ – sa znanstvenikom, kazališnim stručnjakom i vrhunskim znalcem književne povijesti – „teoretičarom“.

Izd. Leykam International, Zagreb, 2024.

Kao znanstvenik, Senker je napisao je brojne kritike, eseje i studije, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti 20. stoljeća, a većina njih tiskana je u knjigama – od 1977. do danas objavio ih je više od deset. Istovremeno, sa svojim fakultetskim kolegama i prijateljima Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem napisao je dvadesetak dramskih tekstova, među kojima su i neki od najvećih hitova Histriona (Domagojada, Kavana Torso, Glumijada, Hist(o/e)rijada…) te Komedijin mjuzikl O’Kaj. Dramske tekstove pisao je i samostalno, a većina ih je i izvedena u kazalištima diljem Hrvatske.

Njegova nova knjiga, Prigodnice (Čestitke/Oproštaji/Sjećanja) na najbolji mogući način spaja sve ono u čemu je Senker „kod kuće“. Na 280 stranica, može se u tridesetak tekstova posvećenih autorovim suradnicima, prijateljima, kolegama i učiteljima pronaći cjelokupni pregled mnogočega bitnog za društveni, umjetnički i kazališni svijet Zagreba i Hrvatske u drugoj polovici 20. i prva dva desetljeća 21. stoljeća.

Prigodnice, pri tome, nisu znanstvena, „komplicirana“ knjiga. Čitaju se lako, pitko, s osmijehom (prisutan je i blag, pomalo satiričan humor kojim Senker majstorski barata), ali i sa sjetom. U Prigodnicama možemo saznati zanimljivosti o hrvatskim kazališnim divama Elizi Gerner i Milki Podrug Kokotović, pjesniku i esejistu Zvonimiru Mrkonjiću, književniku Milku Valentu, dramskom prvaku Božidaru Bobanu, autorovom kolegi Pavlu Pavličiću, dvojcu iz nenadmašnog kazališnog spisateljskog trojca Škrabe‒Senker‒Mujičić Tahiru Mujičiću i Nini Škrabi, glumcu i osnivaču Histriona Zlatku Vitezu i glumici Slavici Knežević. 

Osjećaj nostalgije i sretnog/sjetnog sjećanja na događaje i ljude o kojima je riječ u knjizi, a kojih više nema – Relja Bašić, Ivo Hergešić, Ena Begović, Georgij Paro, Tihomir Miško Polanec, Nikola Batušić, Žarko Potočnjak, Viktor Žmegač, Zvonimir Torjanac, Nada Subotić, Maja Hribar-Ožegović, Mirko Tomasović, Tonko Maroević, Gordana Slabinac i Darko Tralić – svakako pojačavaju crno-bijele fotografije koje ilustriraju svaki tekst te citati osoba o kojima je u tekstu riječ.

Tekstovi u Prigodnicama prvenstveno govore o ljudima kojima su posvećeni, a radi se, kao što i podnaslov knjige govori, o čestitkama za obljetnice života i rada autoru dragih ljudi, zatim o oproštajima – sjećanjima na preminule kazalištarce, autorove prijatelje i suradnike. U Prigodnicama ima riječi i o životu zagrebačkih studenata u bivšoj državi, nogometu, Krleži, karikaturama, legendarnom Rezervatu i njegovim stanovnicima na Komparatistici, rodnoj diskriminaciji u HNK… Uz čestitke i sjećanja u knjizi se nalaze i autorovi osvrti na memoarske knjige Mire Furlan, Rajka Grlića i Rade Šerbe­džije. Većina tekstova već je objavljena u raznim knjigama i časopisima, a sada su se našli na jednome mjestu, tvoreći originalnu cjelinu.  Predstavljanje knjige Prigodnice održano je, prikladno, u foajeu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta 27. siječnja, a kroz program je vodila urednica knjige Eugenia Ehgartner. O knjizi su govorili Cvijeta Pavlović (ujedno i pročelnica Odjela za književnost Matice hrvatske), Nikica Gilić te Lucija Ljubić. Dijelove iz knjige čitala je glumica Luca Anić.

Prigodnice su knjiga iz koje se može štošta naučiti o društvenom, kulturnom i kazališnom svijetu te njegovim značajnim predstavnicima u Hrvatskoj 20. i 21. stoljeća, ali će se mnogi čitatelji zasigurno i prisjetiti svega što su proživjeli i doživjeli živeći uz kulturu razdoblja koje obuhvaća. Autor je čitateljima pružio priliku da zavire u njegov spomenar lijepih trenutaka, važnih osoba i nenadmašnih kazališnih ostvarenja proteklih sedamdesetak godina.  

Ili, kao što sam autor, citirajući Zvonimira Mrkonjića, kaže: „Teatar tek svijet je u minijaturi: stvarnošću se ovdje proizvode dusi jerbo mračnu prošlost imaš u naturi dok ti svijetlo Sutra pepelom se trusi.“