„O mojoj majci, ali u toj priči je sve“

Ljeta s Marijom, onako kako ih je napisala Olja Savičević Ivančević, a postavila Marina Pejnović, antipod su očekivanjima, iako natopljena i tradicijom i emocijama, mediteranskom živošću i ludošću, ali i oporošću do i preko granice nasilja. U priči, ili pričama, o ženskoj i stoga, u ne samo tom kontekstu, nevidljivoj ili barem bitno manje vidljivoj obiteljskoj povijesti, odslikava se sve to, ali i mnogo više.

U minuciozno građenoj kazališnoj slici glumci kao da su i sami dio nje,
svedeni na epizode koje od tipova grade karaktere prema zadanom tempu / Snimio Milan Šabić

Plodna i priznata književnica koja rijetko može pobjeći od svoje kritike slike i prilike našega Mediterana, kao i onoga lošijeg dijela pojavnosti tog folklora i tradicije, objavila je 2022. godine roman, kako je sama rekla u davnom razgovoru za BestBook, „o mojoj majci, ali u toj priči je sve“. To „sve“ nije samo povijest ženske linije u obitelji koja vuče korijene s raznih „naših“ strana, nego i cijelo stoljeće jedne borbe, prekidane drugim borbama, od kojih nijedna zapravo nije završila. Poveznica je ime, najklasičnije i najtradicionalnije, ali i ono koje, unatoč brojnim inačicama ili upravo zbog njih, spaja čvršće od patrijarhalnog prezimena. S djecom, bez djece, s djecom uspješnom i plodnom ili onom čiji je život već skončao u nekoj od borbi, djecom željenom ili „dogođenom“, zapuštenom i otpuštenom, sve te Marije, ili samo jedna Marija koja raste u emancipaciji, protagonistkinje su povijesti svijeta, lokalno i globalno.

Prevesti u kazališni jezik takvu prozu zadatak je unaprijed osuđen na djelomični uspjeh komprimiranja i odbacivanja. Dramaturginja Mila Pavićević pri adaptaciji je zadržala podjelu na epizode, a redateljica Marina Pejnović projekcijama ih je i dosljedno vremenski pozicionirala. Predstava počinje obraćanjem autorice putem videa, s izravnom posvetom majci i listanjem fotoalbuma, kao dokumentarističkim uvodom koji vjerojatno služi dokazivanju autentičnosti, i stoga je ispravna odluka bila da, ako ga je već moralo biti, bude početak a ne kraj predstave. Ipak, autentičnost ili istinitost epizoda ono je što najmanje treba zanimati publiku, i redateljica je toga svjesna, pa svaku epizodu/scenu eksplicitno estetizira. Ponekad naglasak nosi ilustrativni kostim Petre Pavičić ili višeglasni napjevi Gordana Tudora, ponekad inzistiranje na jezičnom idiomu i grubom realizmu geste, ili sam simbolični kapital kamenog suhozida koji okretanjem „rund-bine“ od suhozida međaša postaje kuća-gnijezdo, ali i javni prostor poput ulice ili mola. Scenografiju Zdravke Ivandija Kirigin nadopunjuje jednako zanatski vješt i estetiziran video Sare Salamon, čija višeznačnost naizgled zbunjuje kad se pozadinski video prekrije onim uokvirenim.

U tako minuciozno građenoj kazališnoj slici glumci kao da su i sami tek dio nje, svedeni na  epizode koje od tipova grade karaktere prema zadanome tempu. Programirano su u tome u najboljoj poziciji Ona Ane Marije Veselčić i Maša Snježane Sinovčić Šiškov. Prva je kći koja to pokušava biti u najboljoj mjeri, ujedno svjesna tereta pamćenja koje mora nadopuniti i vlastitim iskustvom, a druga je njezina majka, istodobno emotivna činjenica ali i objektivni izbor informacija i znanja, koja traumatično za sebe i druge proživljava transformaciju iz subjekta u objekt najprije sjećanja, a onda i povijesti. Obje su u tome velike, najprije u međusobnoj i zajedničkoj, dužničkoj skrbi, a onda i u razradi sasvim suprotnih razvoja: Ona od bijesne adolescentice do nastavljačice obiteljske povijesti, Maša od suptilne dominacije do nepriznate nemoći. Sve ostale ranije Marije njihove su refleksije, i ona  zlostavljana Monike Vukov Carev i na najgore prisiljena Brune Bebić, preko (ne)pripitomljene  Petre Kovačić Botić, sputane Tajane Jovanović, natjecateljske i istodobno podržavajuće Zorane Kačić Čatipović, sve do samouvjerene Katarine Romac ili nove, na svu pripremljenost još nepripremljene Lucije Alfier. Namjerno utišan ali neizbježan, kontrapunkt je u muškim ulogama koje su još funkcionalnije u ocrtavanju vremena i prostora, gdje pored Marjana Nejašmića Banića, Stipe Radoje i Nikše Arčanina, posebno mjesto ipak uzima jedinstven doprinos Zdeslava Čotića.

Epizodna i rasuta struktura, u kojoj se ne prati jedna priča nego odjek njih nekoliko u istodobnom razvoju i društvenog i ekonomskog, pa onda i konteksta odnosa među rodovima, ovu predstavu ne čini edukativnom ili programatskom. Upravo zato, danas i ovdje, ona to jest i mora biti, jer govori o vrijednostima i stavovima čije vrijeme još uvijek nije današnje, ali ih kazališnim prividom zagovara da punopravnim i životnim postanu, ako se potrudimo, već sutra.