Goldoni ne iziskuje aktualizaciju

Nakon kratkog niza ponešto promašenih produkcija, Talijanska drama riječkog HNK ponovno se vraća na noge. Ovoga puta ansambl je iz škrinje klasika talijanskog teatra izvukao naslov koji u sebi sadrži sve predispozicije za uspješan kazališni komad – britku komiku, razrađenu strukturu likova i jednostavan, no efektan zaplet koji sve to povezuje. Tako se na daske Zajca napokon vratio briljantni Carlo Goldoni, sa svojim domišljatim te istovremeno profinjenim karakterizacijama glavnih i sporednih junaka, što je Talijanska drama – bez obzira na pokoji propust – uspješno istaknula i uobličila. La moglie saggia / Mudra žena, ostvarena je u koprodukciji s Teatro Stabile del Veneto – Teatro Nazionale, režirao ju je i dramaturški adaptirao Giorgio Sangati, a dovodi na scenu Goldonija kakvog volimo, uz diskretan naglasak na univerzalnosti predstavljenih tematika, no bez nepotrebnih aktualizacija.

Posljednja ovosezonska premijera Zajčeva talijanskog ansambla još je jednom dokazala kako rad na klasicima ne mora uvijek – točnije, gotovo nikad – predstavljati izliku za puko izražavanje redateljeva osobnog pečata, već može učinkovito približiti suvremenoj publici čak i komedije napisane prije gotovo tri stoljeća, i sve to pomoću „običnog“ vrednovanja izvornog djela.

Kostimi Manuele Paladin Šabanović toliko su efektni da gotovo ispunjavaju i ulogu scenografije / Snimio Dražen Šokčević

Sangatijeva adaptacija, naime, unatoč kraćenjima i blagim prilagodbama, zadržava duh Goldonijeva izvornika te s posebnom pažnjom njeguje dramaturšku funkciju likova. Razboritost grofice Rosaure, očaj njezina supruga i bijes njegove ljubavnice, začinjeni kritikama i komentarima promatračâ tog ljubavnog trokuta, dosljedno su prikazani u Zajčevoj inscenaciji, pri čemu su Sangatijevi režijski postupci tek potporanj sukobima, spojevima i razdvajanjima od kojih je sačinjena Mudra žena. Sangatijeva je režija dinamična, po potrebi realistična i, našim očima, groteskna, te katkad skoro pa neprimjetna, toliko neusiljena da djeluje kao prirodni nastavak samog dramskog teksta. Kretanja likova na sceni svjedoče oscilacijama njihovih interakcija, a gotovo svi a parte skladno su ukomponirani u scensku radnju. Prava je šteta, stoga, što tako funkcionalnu i efektnu režijsku strukturu narušava jedan ključni nedostatak vizualnog aspekta inscenacije – riječ je o scenografiji Marca Rossija i Francesca Sgariboldija. Premda u jasnom kontrastu sa gotovo svim ostalim elementima predstave (od dramaturškog identiteta do atmosfere, kostima i svega tipično „goldonijevskog“), hladni, bezlični, sivi zidovi koji čine scenografiju – uz željezne ograde koje na samom kraju „zarobe“ likove poput živog zatvora, nedovoljno značajne da bi opravdale nepomičnost i banalnost cijele strukture – ne pridodaju nikakvu iole važnu simboliku scenskoj igri.

Srećom, ono što odvlači pažnju od tromosti scenskog prostora – s kojim se stapaju glazba i dizajn zvuka koje potpisuje Giovanni Frison te oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića – jesu neka pohvalna glumačka ostvarenja. Izvrsna Camilla Semino Favro u naslovnoj ulozi postepeno dominira scenom, a krhkost njezine Rosaure neprimjetno prelazi u snagu i odlučnost mudre žene, pa na kraju vidimo sazrelu, gotovo neprepoznatljivu glavnu junakinju. Podjednako uvjerljiv je i Ivan Alovisio u ulozi grofa Ottavija, dok Giuseppe Nicodemo iznenađujuće dobro utjelovljuje Rosaurina oca Pantalonea. Andrea Tich (Florindo) i Stefano Iagulli (Lelio) pridodaju scenskoj igri onu šarmantnu komičnost commedije dell’arte, a isto vrijedi i za Riccarda Gambu (Brighella) te Alberta Olintea (Arlecchino). Značajno slabije ulogu je ostvarila Olga Rossi, čija markiza Beatrice, ključni lik u komediji, djeluje nekonzistentno i površno oblikovana, dok se Aurora Cimino ne snalazi u ulozi Coralline, ne uspijevajući u potpunosti usvojiti Goldoniju svojstven jezik.

Riječka Mudra žena daleko je od savršene inscenacije izvornika. No, bez obzira na šturu scenografiju i neke razočaravajuće glumačke interpretacije, ipak je riječ o ostvarenju koje na scenu dovodi, uz zanemarive izmjene, autentični identitet Goldonijeva djela. Pritom treba naglasiti i sjajne kostime Manuele Paladin Šabanović, toliko efektne da gotovo ispunjavaju i ono što bi trebala biti uloga scenografije. Talijanski dramski ansambl HNK Ivana pl. Zajca time je svakako zakoračio u smjeru uspješne valorizacije velikih klasika, bez suvišnih preoblikovanja i reinterpretacija. Sudeći po ovacijama gledatelja na premijeri, to je upravo ono što publici treba. Zbilja, nije loše ponekad igrati „na sigurno“, a kad zagusti – to je Talijanska drama na vrijeme prepoznala – zašto ne posegnuti za jednim dobrim Goldonijem?