Brehtijanska frustracija umjetne inteligencije

Trideset i pet godina umjetničke biografije na nezavisnoj sceni nezanemarivo je razdoblje koje poziva na rekapitulaciju. Borut Šeparović sa svojim umjetničkim kolektivom Montažstroj ove godine obilježava upravo tih tri i pol desetljeća umjetničkoga rada. Ipak, u predstavi koja je mogla biti retrospekcija, i kao takva bi imala svako pravo opstanka, radi nešto potpuno drukčije. No, nije to neobično. Montažstroj je uvijek odgovarao na suvremeni trenutak, zanimalo ga je mnogo više zadiranje u neuralgično od bijega u sigurnost prošlog. To, dakako, ne znači da u njima nema dodira s nasljeđem. Upravo suprotno. No, prošlo nije samo sebi svrhom, niti je bijeg u iluziju. Namjesto takvog postupka, iluzija u Montažstrojevim projektima ima drukčije mjesto – kazalište propitivanja značenja i izravne, direktne i nedvosmislene suočenosti i zapitanosti, umjesto iluzije u „crnoj kutiji“.

Predstava je nastala uz izravno sudjelovanje umjetne inteligencije / Snimio Samir Cerić Kovačević

Na ulasku u Malu Gavellu, publiku dočekuje projekcija, visokokvalitetna reprodukcija slavnog djela slavnog autora, Slijepi vode slijepe Flamanca Pietera Brueghela. Ispred nje se nalaze jedna glumica (Anđela Ramljak) i petorica glumaca (Filip Križan, Ivan Grčić, Sven Medvešek, Franjo Dijak, Rok Juričić).

Dok glumica, jedina u bijelom, objašnjava potankosti o slici (od biblijske inspiracije, preko likovne impostacije, do provenijencije i današnjeg smještaja), glumci redom preuzimaju uloge povijesnih osoba, od Isusa Krista, preko Aristotela i Marxa, sve do Janisa Varufakisa. Svaki tumači osobe i događaj prikazan na slici iz svog filozofskog diskursa. No, na kraju se sve svodi na jedan rubni, oku gotovo neprimjetan oblak u kutu slike. To je, tumači se, cloud. Svi mislioci, koji su dotad prodefilirali pozornicom, ustuknu. Uskoro se shvaća kako je u kreiranju onoga što je maloprije predstavljeno kao umovanje vrhunskih mislioca, zapravo naveliko sudjelovala umjetna inteligencija. Počinje doba kompiliranja, inteligenciju zamjenjuje artificijelnost, a intelektualnu kreativnost dorađenost stroja.

Ovdje Borut Šeparović i dramaturg Filip Rutić rade rez. Na sredinu scene iznosi se stol pun delicija, za kojim sjedi direktor Rossumovih univerzalnih robota, razgovara s mladom ženom, koja zagovara oslobađanje jedinog proizvoda Rossumove tvornice, smještene na otoku. Referenca je jasna, a uskoro postaje i eksplicitna. Karel Čapek, češki humorist, satiričar i futurist kojega mnogi citiraju češće nego što misle, tvorac je riječi robot, koja je od futurističke domislice postala svakodnevni termin, a ovdje evocira tranziciju od humane prema umjetnoj inteligenciji.

Predložak je u ovome dijelu najjasniji, Šeparović i Rutić uvelike se oslanjaju na Čapekovu dramu R.U.R. Roboti se redaju na sceni (utjelovljuju ih glumci, pomalo stereotipno i karikaturalno, no prepoznatljivo), uprava tvornice i njihova gošća nadugačko raspravljaju o oslobođenju ili usavršavanju robota, a roboti mnogo čine, a malo misle. Rade ono što im se naredi. No, oslobođenje robota, ma koliko izgledalo kao plemenita ideja, odvest će do trećeg dijela predstave. Onoga u kojem umjetna inteligencija nastupa u svom punom stadiju. Robot prestaje služiti i slušati, počinje misliti i osmišljavati. Što god je potrebno, pa i predstavu.

Dok su se do ovog trenutka radovi umjetne inteligencije ograničavali na izmjenu slika na projekcijskom platnu i kompiliranje informacija, gdje su smijenili Brueghela, u ovom završnom činu umjetna inteligencija progovara izravno. Nalik je glumcima, razgovara s njima, postaje njihova ravnopravna sumisao, samosvojna uloga. Sve što se do ovog mjesta naslućivalo, ovdje je prevedeno u izravnost. Umjetna inteligencija stvara svoju predstavu. Upravlja njome. Lik je koji možda ne dolazi do svog karaktera spoznajom ni glumačkim procesom „ulaska“ u ulogu, ali ga savršeno „igra“. Sve do trenutka u kojem se, zapravo, ne dogodi ništa. Ona je prevladala, no svijet se nije ni srušio ni okrenuo. Jednostavno je iskliznuo iz ruku onih koji su mislili da njime upravljaju. Ljudi. Stoga oni u zaključnom prizoru i ne mogu biti drugo do Maeterlinckovi simbolistički slijepci ogrnuti bijelim plahtama.

Ispresijecani songovima Konstrakte, prizori u Šeparovićevu „hrvanju“ s umjetnom inteligencijom možda najviše duguju Brechtu i njegovu efektu otuđenja. Mnogo je u njima naoko nedramskog pripovijedanja, objašnjavanja. Međutim, i dosađivanja. Umjetna inteligencija, da nije tako zastrašujuća i ne izaziva tjeskobu, vjerojatno bi izazivala dosadu i ravnodušnost.

Bez obzira na te osobitosti, koje su često prednost, ali znaju biti i mana predstavi (koja na trenutke previše gubi na oštrini), Šeparović i Rutić uspjeli su ostati aktualni. I pri tome zastrašujuće neuralgični. Ubosti i osvijestiti. Brecht bi bio zadovoljan. A vjerojatno i Čapek.