Talac

Petnaest mi je godina i oni koji me ne znaju stavili bi ruku u vatru da sam rođeni Venecijanac. Pomalo sam zaljubljen u Feliciju, baš je dražesna i vitka, slatka kao med, ali mi je rečeno da se ne nadam jer s njom imaju druge namjere, a ja neka se držim Hicele, kojom će me oženiti. I tu se ništa ne može. Ni Hiceli nije bilo drago, ali nije se bunila. „Mi smo slični“, rekla mi je, „ja nemam oko, a ti nemaš kraljevinu.“ Trpko se nasmijala. Preboljela je stid koji je osjećala kao djevojčica, premda je i sada češljala vlasi tako da joj prekriju kapak iza kojega ne bješe ničega. Takva se rodila. „Mene ne mogu bolje udati jer sam roba s greškom“, slijegala je ramenima, visoka kao i ja, umom i znanjem nadvisivala je sestre, a i mene koji to nisam htio priznati. U svečanim bi zgodama nacrtala na kapku oko i obojila ga poput desnoga zdravog, tako se izvještila da oni koji su ju prvi put vidjeli pri svjetlu voštanica nisu primjećivali razliku.

Ako mi je onih godina na San Giorgiu bilo dugočasno i gorko, u palači se nikada nisam dosađivao, posebno zadnjih godina kada se toliko toga događalo gotovo istodobno, umiralo, pirovalo i rađalo, spletkarilo i podmetalo, strahovalo od prividnih ili stvarnih urota moćnih obitelji, od Velikoga vijeća u kojemu su burkale stotine patricija i rano sam shvatio da dužd mora oprezno ploviti kanalima punim štakora, a i pravih je bilo toliko da su i u kuće zalazili. Njih su okrivili za kugu onoga strašnog ljeta kada se iznenada pojavilo i bijelo, repato nebesko tijelo. Bilo mi je tada jedanaest. Preko noći bi ljudima iskočile kvrge pod pazusima, ujutro bi već pocrnjeli i u hropcu umirali, odvozili su ih u močvaru i ondje spaljivali. Nisu pomagale ni mise, zazivi i zavjeti. „Možda smo krivo računali“, govorio je đakon Ivan, „toliki su vjerovali da će smak svijeta nastupiti tisućite godine od rođenja Isusa Krista našega Spasitelja, neki rasprodali sve što su imali i otputili se u sjeverne planine, a ništa se nije dogodilo, štoviše, za Veneciju najbolje što je moglo, dobili smo dalmatinske gradove i sigurnu plovidbu našim morem baš toga proljeća koje je trebalo biti posljednje. A eto sada kao da se ispunilo, šest godina poslije. Smiluj nam se, Bože.“

Lorenzo Lotto, Portret mladića, oko 1530.

U palaču nikoga nisu puštali, niti se iz nje izlazilo. Pa ipak, zlo se uvuklo i doplazilo do postelje Giovannija Orseola, koji se nedavno bio oženio nećakinjom bizantskoga cara. Velika je to bila čast za Veneciju, kojoj je vrhovna vlast i nadalje bila u dalekom Konstantinopolu. „Moj rođak Bazilije“, govorio je dužd. Doista je istočni car svojom rukom stavio zlatne svadbene dijademe na glave mladenaca, velik je miraz dao i darovao palaču u gradu Mariji Argyri i Giovanniju, kojega je proglasio romejskim patricijem. Živjeli su mladi gotovo godinu dana na Bosporu, u svili i kadifi, u užicima a možda i u ljubavi, i da su ondje zauvijek ostali, sada ne bi bili mrtvi. Marija je bila trudna kada su morali na put u Veneciju, rodila je u Kneževoj palači prvoga duždeva unuka, Basilija, rumeno djetešce i plavooko baš kao što je i car Bazilije plavook, govorio je Giovanni, ali inače neugledan i onizak, dodao je, meni nije ni do brade.

Otkako se bio vratio iz Konstantinopola, i inače tašt Giovanni postao je nesnosan, gledao je i braću svisoka, a mene nikako. Venecijanske seljačine, čuo sam ga jednom kako govori, blag i umiljat samo prema ženi Mariji, koja je uvijek koračala u oblacima miomirisa, a meso koje bi joj narezali eunusi ubadala malim ostima i ljupko ih prinosila ustima, što se nikada prije nije vidjelo.

Kada su mu kazali da je Giovanni obolio, dozvao je Pietro medicusa, koji se bio zakračunao u kući i morali ga silom dovesti, lice je prekrio maskom gavranu nalik i samo se malo nagnuo nad umirućim mladićem, nema mu pomoći nažalost, reče. Giovannijeva mlada žena pobjegla je iz palače s djetetom na rukama, platila u zlatu barkarolu da ju preveze što dalje od Olivola, našli su je poslije u samostanu blizu Padove i natjerali da se vrati. Pa je i ona uskoro umrla. I dijete Basilio. Dužd bijaše bijesan i shrvan. Toliko je nade polagao u sina, predao mu i naslov dux Dalmatiae, a eto sada ga polažu u lijes obliven olovom i nose u nišu crkve gdje će biti zazidan. No barem ćemo znati gdje je, za razliku od tijela svetoga Marka, rekao je Orso, a rastuženi ga Ottone u srdžbi udario nadlanicom u nos.

Umrla je i dogaressa, ali ne od kuge koja je još mjesecima harala i otišla nenadano kao što je i stigla. Nekoliko tjedana ljudi se još skrivali, zabravljeni, a u kasnu jesen preživjeli počeli plaho izlaziti, gledajući jedni druge ispod oka. Na kraju su zaključili da je opasnost minula, zahvaljivali Bogu i klečali, a dužd zapovjedio da zvone sva zvona i dijeli se žito izgladnjelima. Iz svoga je tezora darovao siromasima više od tisuću librica. Do Božića je opet sve bilo kao nekada, u proljeće zaplovile galije sa snažnim veslačima slobodnjacima, gradile se zalandrije s dvostrukim redom vesala, prevozilo drvo, kože i robovi, s prvom se studeni vraćale lađe s purpurom, raznobojnim tkaninama, začinima i mirisima. Mene više nitko nije nadzirao. A kamo bih bježao, gdje bi mi bilo tako dobro? Imao sam mač i kratak ogrtač obrubljen krznom, dobro su me hranili i nitko mi se više nije smijao. O Hrvatskoj sam doznavao od trgovaca, što se ondje događa i ima li još meteža ili ta dvojica mojih stričeva vladaju ostacima čvrstom rukom, ima li između njih razmirica, rade li jedan drugome o glavi. Nažalost, reče mi i Ottone, do dužda stižu glasi da Krešimir i Gojslav skladno vladaju, prvi je kralj, a drugi suvladar bez volje da sam prigrabi krunu. „Priča se da je Gojslav zadovoljan što može biti bratovo uho i oko, a vjerojatno i mozak koji kuje planove kako da kraljevstvo opet bude veliko i moćno kao u doba tvoga djeda Držislava, a to znači da njih dvojica računaju na kolebljivost gradova kojima upravljamo dopuštenjem Konstantinopola, a i bez njega. Pa mi smo ih uzeli što oružjem što prijetnjama, a ne Bazilije. No neka, mi priznajemo da nam je istočni car glava, doduše odrezana od našega tijela. I neka bude tako dok imamo koristi, a imamo“, govorio je dužd Pietro uz vino koje se od kužnih vremena nemilice točilo, a slavni je Orseolo prednjačio u pijankama, on koji je prije Giovannijeve smrti bio oličenje suzdržanosti u jelu i pilu, sabran i proračunan. No raspojasao bi se samo među najbližima, u koje je ubrajao i mene. „Sine moj“, znao je reći, a kada bi vidio da su sinovi njegovi ozlojeđeni, ispravio bi se: „Posinče moj pribjegli i još malo pa zete Stefano.“

Oduvijek ozbiljan i samouvjeren, moj vršnjak Ottone želio je biti spreman za dan kada postane dužd. Temeljito je proučavao što se moglo doznati o svijetu u davnim vremenima, prednašim i našim danima, o morima, rijekama i narodima, carevima i kraljevima, o duždevima i kako Veneciji osigurati bokove na kopnu

O pravom ocu mojemu Suronji ni on ni ja ništa nismo saznali. Jedni su čuli od drugih, a ovi od trećih da je poginuo u bitki, neki tvrdili da ga je Krešimir uhvatio i bacio u tamnicu, a bilo je glasina da živi na Samuilovu dvoru i snuje osvetu. „Teško, nemoguće“, reče Ottone, „ako se zna, a zna se, kako je sve počelo i kako ste tvoj otac i ti, Stefano, ostali bez krune. Pa tvoji su stričevi šurovali sa Samuilom kada je provalio u Dalmaciju. A navodno su i priznali vrhovnu vlast Samuilovu, boje ga se jer je jak, a ni car Bazilije ne može mu ništa, barem za sada.“

Oduvijek ozbiljan i samouvjeren, moj vršnjak Ottone želio je biti spreman za dan kada postane dužd. Temeljito je proučavao što se moglo doznati o svijetu u davnim vremenima, prednašim i našim danima, o morima, rijekama i narodima, carevima i kraljevima, o duždevima i kako Veneciji osigurati bokove na kopnu. Pietru Orseolu bijaše drago, makar nije kanio doskora umrijeti, ponosio se sinom koji je naslijedio njegovu volju, tako različit od svoga djeda, bolesno bezvoljna stvora i kratkovječnoga dužda. Razumio je Ottone da Orseoli mogu ostati na vlasti samo ako glade leđa puku, koji im je jedini saveznik protiv plemića i zato je među puk zalazio, razgovarao s ljudima i pitao što ih tišti, onako mlad i nasmiješen lukavo im podilazio, a i ženama se sviđao. Mene je često vodio sa sobom, možda i zato što bijah ružniji od njega, pa se kraj mene isticao. No ja sam, ne znam kako, u tijelu okrupnio i mišići mi derali košulje. „Sve si sličniji ocu“, reče mi dužd, „barem koliko ga se sjećam iz Trogira… Nego, čuje se da je taj kralj Krešimir dobio sina i dao mu tvoje ime, Stjepan, jesam li dobro izgovorio, je li Stefano? Pa će, kako Bog već bude dao, tebi ili njemu, sljedeći kralj Hrvata u svakom slučaju biti Stjepan. Ako Hrvatske dotle uopće bude. Možda ju podijelimo s Mađarima.“

O Mađarima sam tada malo znao, više je od mene znao Ottone, ali ni on nije slutio da ga otac kani oženiti djevojkom iz mađarske kraljevske kuće. Kada je doznao, bijaše blijed i potišten, a kada mu otac reče da je žena njemu namijenjena sestra kralja Stjepana, tri dana nije jeo, ako bi što pojeo, povraćao je kroz prozor i to je ozlojedilo prodavače na trgu koji su ljeti svako malo pomicali štacune da ostanu u sjeni. Ottone bijaše tada zaljubljen kao mačak u kćer bogatuna koji se omastio iznajmljivanjem sidara, a sidra bijahu veliko blago, nisu ih svi vlasnici brodova imali. Znao je i dužd za strast svoga sina, ali nije mario, proći će ga, rekao je. „I ja sam tako u tvojim godinama, htio sam oteti svoju ljepoticu i pobjeći s njom daleko, do kraja svijeta. A nisam. Mi smo Orseoli, ženimo se samo sa sebi ravnima ili pribiližno ravnima, jer tko je nama ravan u Veneciji, nitko, ni Barbolani, ni Contarini, pa ni Candiani, no, Candiani ipak imaju ugled od starina i zato su me oženili tvojom majkom, Ottone, a tebi se nudi više nego meni. Ta Grimelda može ti donijeti kraljevsku krunu, tko zna što se ondje gore može dogoditi, a i ovdje, možda kocka padne na tebe. Ako i ne, već je ženidba duždeva sina i sestre moćnoga mađarskoga kralja velika stvar za nas, za Veneciju koju cijene na svim stranama svijeta i drže ju dobrom udavačom“, nasmijao se Pietro. „A sa svojom se sidrašicom možeš zabavljati i dalje, ako biskupi mogu imati ljubavnice, tko tebi brani.“

„Sve si sličniji ocu“, reče mi dužd, „barem koliko ga se sjećam iz Trogira… Nego, čuje se da je taj kralj Krešimir dobio sina i dao mu tvoje ime, Stjepan, jesam li dobro izgovorio, je li Stefano? Pa će, kako Bog već bude dao, tebi ili njemu, sljedeći kralj Hrvata u svakom slučaju biti Stjepan. Ako Hrvatske dotle uopće bude. Možda ju podijelimo s Mađarima.“

Grimelda je u sunčano podne doplovila iz Rovigna, a kako je do njega stigla, čuli smo poslije, preko Karantanije, u pratnji mladih mađarskih plemića, i ona na konju. Dužd je istupio i zagrlio Grimeldu, držeći ju za ruku poveo do sina koji se ukipio. „Ovaj lijepi mladić je Ottone, moj sin i tvoj muž uskoro. On te je željno čekao.“

Malo ga je smirio, Ottone je manje povraćao i na kraju prestao. Dobro mu je činilo jahanje. Ja sam ga, naime, željan konja čiji mi je miris ostao u nosnicama, već dugo nagovarao da kupi nekoliko plemenitih životinja i drži ih na kopnu gdje se prostire vlast Venecije. Terraferma bijaše privlačna, šumovita, mirisala je bolje od kanala. Poslušao me. Morali smo obojica naučiti jahati, meni je bilo u krvi i brzo sam svladao sivca, Ottoneov je vranac osjetio prvotni strah jahača i prijezirno ga stresao, priskočio sluga i pomogao mu da ustane, a onda bičem ošinuo konja, do krvi, ja sam skočio sa sivca i oteo slugi bič pa opalio momka po leđima. Bilo je zabavno tih prvih dana, spavali smo u sijenu, blizu konja, priviknuli se na nas i komade kruha koje smo im davali, s tragovima našega znoja. Te divne životinje, velikih očiju kao Orseoli. Ottone se ubrzo oslobodio i jezdili smo šumama i livadama dok se konji ne bi umorili, nesretni bijasmo kada nas je dužd pozvao da se vratimo među kokoši i patke na otocima, galebove i golubove, ma cijela je laguna od jutra do mraka kokodakala, cijukala i graktala sve dok se nesretniji dio pernate družbe ne bi zapleo u mreže i završio u loncu i na stolovima. A točno se znalo komu koji dio vode pripada, čije je lovište.

Živjeli smo zadnje bezbrižne dane. „Vi ste postali nerazdvojni, vidim“, reče dužd čiji su obrazi postali ponešto ljubičasti. Sve je češće bio loše volje. „Jest, ne osjećam se najbolje, ali ne očekujte od mene da odmaglim u samostan kao moj otac. Još sam onaj isti koji je kod Barija potukao Arape za račun Bazilija. No, za svaki slučaj, želim ubrzati vaše ženidbe i malo uštedjeti jer sve to košta cijelo bogatstvo. Evo što sam odlučio: dvostruko vjenčanje za isti novac. Ti ćeš se Ottone oženiti Grimeldom mađarskom, a ti Stefano mojom Hicelom u isto vrijeme, istoga dana. S kraljem Istvanom sve sam uglavio i daje nam sestru od srca, malo je starija od tebe, Ottone, tako mi kažu, ali nije važno. I Hicela je nešto starija od tebe, Stefano, pa što, draga ti je.“

Pogledali smo se, Ottone i ja, spustili glave, nije nam bilo druge. „Nego“, nastavio je dužd, „tebi, Stefano, mora biti jasno da će tvoje vjenčanje biti u sjeni… no, nisam tako mislio, ne u sjeni Ottoneova, ali je njegovo ipak važnije, na kraju krajeva Ottone je budući dužd, a ti si nitko i ništa“, prvi je put rekao što doista misli o meni.

Opazio je da sam stavio ruku na balčak mača. Prijezirno se nasmijao i rekao: „To ti je prvi i zadnji put, ako ne želiš ostati bez ruke, i ne samo ruke. Od sada nemaš pristup mojim odajama ni s mačem ni s bodežom.“

Promijenio se doge Pietro, nije više bio onaj koji je zdrav vladao u slavi i mogao biti velikodušan i srdačan jer mu je sve išlo od ruke. Ni u Velikom vijeću, rekoše mi, nije imao onu negdašnju snagu, mnogi su rogoborili iako još ispod glasa. „Valjda nisi mislio potegnuti mač na mog oca, je li, Stefano, što ti je bilo?“ pitao me je Ottone kada smo silazili niz stube. „Ni na kraj pameti mi nije bilo“, rekoh iskreno, „ne znam ni sam, prokleta ruka sama je to učinila. Reci mu, molim te, kada budeš s njim bez mene, da mi je žao i kajem se.“ „Mogao si to i sam reći. Ne igraj se, još si u milosti, ali topi se… A Orso i Vitale ga podbadaju, nije im drago što si tako često sa mnom, a njih zanemarujem. Pa što ću s njima kada su im oružje i konji mrski, a i lađe, radije spletkare i naganjaju robinje.“

Imao je pravo. A robinje smo okusili i on i ja, pa morali smo se nekako pripremiti na neželjene ženidbe. I na sve što nas je čekalo, više njega nego mene, jer premda su nas svuda pratile oružane sluge, naizgled nehajni momci, moglo se dogoditi da nekoga od nas, prije njega nego mene, proguta mrak, njega pogotovu poslije Giovannijeve smrti jer bijaše nasljednik očev, a bilo je podosta njih koji bi rado da svi Orseoli nestanu. Nas je, Ottonea i mene, u mačevanju već dugo podučavao slobodnjak Ordone, na glasu u Mlecima, u maloj dvorani pokraj oružnice izvježbao nas u svemu što se o srazu željeza moralo znati, kako napasti i kako ustuknuti da protivnik udari u prazno i izgubi ravnotežu, tražiti sječivom kožu između ruba željeznoga prsluka i kacige, kako u času kada su mačevi ukršteni izvući bodež lijevom rukom, i sitne varke kao što je bacanje pijeska u oči. Možda podlo, ali uvijek pomaže, govorio je Ordone. Ottoneov je mač imao na jabučici utisnut križ u kružnici, moj oko u trokutu, bio sam snažniji i uz to bih se znao razgoropaditi, pa se učitelj morao umiješati i razdvojiti nas.

Grimelda je u sunčano podne doplovila iz Rovigna, a kako je do njega stigla, čuli smo poslije, preko Karantanije, u pratnji mladih mađarskih plemića, i ona na konju. Nitko od njih nije do tada vidio more, a nekmoli plovio u galiji. Valovi nisu bili veliki, ali Mađari bijahu sretni kada su stupili na tlo pred palačom, ostajući zbijeni kao kohorta, zvjerajući oko sebe kao da očekuju napad, makar su im se dužd i njegovi sinovi smješkali i podizali obje ruke u znak pozdrava i dobrodošlice. Grimelda se iskrcala posljednja, u svijetloj haljini urešenoj cvjetnim vrpcama. Koračala je uspravno, tek neznatno nasmiješena. „Pa nije uopće stara“, šapnuo sam Ottoneu stojeći iza njega. Dužd je istupio i zagrlio Grimeldu, držeći ju za ruku poveo do sina koji se ukipio. „Ovaj lijepi mladić je Ottone, moj sin i tvoj muž uskoro. On te je željno čekao.“ Lagano se naklonila, obrisala je smiješak i ozbiljno se zagledala u mladoga Orseola, kojega sam morao dlanom pogurati, pa se i on njoj naklonio s rukom na srcu, kako mu je rečeno. Stišao se žamor mnoštva, kao da su svi čekali što će se zbiti, ima li znakova da su se jedno drugomu svidjeli na prvi pogled, ali znakova nije bilo. Ottone je progunđao nešto kao pozdrav, ona je šutjela i dalje ga promatrala tamnim očima, izrazom lica kao da se nećka bi li se vratila na lađu ili ostala. Dugo je trajalo, predugo, sve dok dužd nije razbio nelagodu i poveo kraljevu sestru da se upozna sa sinovima i kćerima njegovim, pa i sa mnom koji sam joj kimnuo i otkrio zube u silnoj srdačnosti. Bilo je ondje i patricija duždu sklonih, oni drugi nisu došli ili stajali daleko, no sjajno, govorili su potiho, eto doveo Orseolo poganku s dalekoga Dunava da bude dogaressa jednoga dana, sramota za Veneciju.

Nije ih razuvjerio ni križ s rubinom oko njezina vrata. Ili nisu htjeli povjerovati da je kršćanka kao i oni, ili su znali da nisu u pravu ali i tom potvorom skidali su, mišljahu, još malo pozlate s Orseola.

Za večerom je bila tiha sve dok joj vino nije razvezalo jezik, a tada smo prvi put čuli njezin neobičan latinski s valjda mađarskom melodijom, teško razumljiv. Nisu joj se smijali kao meni kada bijah dječak, možda se gurkali ispod stola ali i nadalje ozbiljnih lica. O sebi nije govorila, više o bratu Vajku koji je velik kralj, sva bi se ozarila spominjući ga. Dužd joj je povlađivao, ali na kraju i zapitao ne zove li se veliki kralj Stefano. Nasmijala se. „Stefano po vašemu, Istvan po našemu, a Vajk je bio u mladosti. I za mene ostao Vajk.“ „ A Stjepan po našemu“, dobacio sam, „sve sami Stjepani.“ Dužd me prijekorno pogledao pa zašutjeh, a Hicela reče ispod glasa da se ne javljam. Pokušavala je pogoditi koliko godina ima Grimelda, promatrala ju je onim jednim okom i zaključila da svakako nije u prvoj mladosti, vjerojatno joj je dvadeset. „A možda nije ni djevica“, dodala je pakosno. Zavidjela je dvookoj zaručnici svoga brata, a kako i ne bi. Doista je ta Grimelda bila ako ne zanosna ljepotica, a ono privlačna na pomalo divlji način, s visokim jagodicama i punim usnama, obrvama posve ravnim, vlasima dugim i crnim kao noć.

Ottone bi rekao tek koju riječ, mislio je na svoju plavokosu sidrašicu Floru, anđelu nalik. Gledao je u tanjur ili vrtio polupraznu čašu, izbjegavajući Grimeldin pogled, ali ona ionako nije za nj previše marila. „Jesi li opazio“, upitala me je Hicela, da stalno pogledava prema Mađaru koji je vjerojatno neki njihov velikaš, onom koji sjedi kraj Orsa. Jesi? U očima mu vidim bijes, i ljubav i ljubomoru. Možda su se zaljubili na putu, ili još ondje, gore. Pa kad se već moraju rastati, odlučila je da bude u njezinoj pratnji, da ga što dulje ima kraj sebe.“ „Svašta tebi pada na pamet, ništa od toga ja ne vidim, a da i vidim, nije važno, za nekoliko će dana svi ti Mađari otići i više ih nikada nećemo vidjeti. Ni Grimelda. I nemoj to što si meni govorila nikomu reći. Slušaj me! A i inače, kada mi postaneš ženom, morat ćeš me slušati, što kažem, bit će za tebe zakon“, rekoh napola ozbiljno. Tako se glasno nasmijala da su svi pogledali prema nama.

Ja sam znao što me čeka u životu s Hicelom i žalio sam sebe, prokletstvo, ne samo da ima manu nego i neukrotivu prirodu koja se od robe s greškom ne bi očekivala, reče jednom Orso, nego naprotiv, trebala bi biti skromna, tiha i povučena, neprimjetna kao njezina mačka koja se skrivala po kutovima. I ona jednooka. Je li tu mačku negdje našla, je li dolutala, ne znam, je li bila bez oka kada ju je Hicela prigrlila, ili joj je, kako je slutio Vitale, Hicela iskopala jedno oko. Samo Hicela nije zaboravila moj prvi nastup pred duždevom obitelji, jedino me je ona godinama zlobno nazivala Vergilijem, a ja sam se osjećao uvrijeđenim misleći da je taj Vergilije neki cretino, dok napokon nisam saznao tko je. Đakon Ivan govorio je o njemu ushićeno, o najvećem među velikima, pa sam i ja porastao u svojim očima. Napisao sam i dvije pjesme, tako loše da ih bacih u zahodsku rupu koja se izlijevala u kanal. „Dobro si učinio“, pohvalio me Anselmo iz samostana sv. Zaharije, jedan od učitelja koje je dužd zadužio za poduku svoje djece, pa i mene. Pjesnike nije volio, sve su to bolesni lažovi, govorio je. On nam je uglavnom predavao zemljopis i uputio nas u granice svijeta, na zapadu je svijet završavao blizu Campostela u Hispaniji, na istoku u Indijama, kojih je bilo tri. U prvoj su trideset i četiri državine, a ljudi dva lakta visoki, ali dobri ratnici. U drugoj su Indiji dvanaest lakata visoki, imaju grive kao lavovi, papke i perje po svemu tijelu. Ondje su i ljudi koji ubijaju oca i mater kada ovi budu stari, pa ih skuhaju i pozovu prijatelje te svi jedu i vesele se. Oni u trećoj Indiji imaju pete naprijed a prste otraga, osamdeset prsta na nogama i osamdeset na rukama. U mladosti su sijedi, u starosti crni. A neobični su i neki ljudi s rogom na čelu, ispod roga im jedno oko.

Sjećam se da je Hicela naglo ustala i izjurila iz dvorane, vičući da je sve izmislio samo da nju povrijedi. Potužila se ocu, koji ju je tješio, a Anselmu poručio da govori samo o poznatim zemljama s ljudima običnim i dvookim, o Saracenima i Normanima. Pietro Orseolo želio je da njegovi sinovi i kćeri budu ako ne učeni ljudi, a ono barem upućeni u sve što se moglo znati i možda još koješta drugo, jer nije dovoljno znati pisati, čitati i računati, ta svaki mletački trgovac sve to mora znati da bi mogao poslovati. Jest, bila je Venecija pismena, morala je biti. I kćeri patricija, da ih budući muževi ne varaju i ne diraju u miraz koji im donose.

Što je Grimelda donijela u Veneciju, nikada nisam saznao. Kada se vjenčala, samo je na njoj bilo zlata toliko da je jedva hodala, ljupka sa svadbenom krunom na glavi, prava kraljica. Mahala je svjetini s terase palače, mirna i zamišljena, a puk ju pozdravljao, već napijen iz duždevih zaliha, doduše razrijeđenih vodom. Ottone je stajao pored nje, tužan jer je u mnoštvu ugledao svoju sidrašicu. Korak iza njih stajali smo Hicela i ja, i ona sa svadbenom krunom, promatrala je trg ravnodušno i odsutno, a kada sam joj dodirnuo ruku, trznula se kao da ju je taknula zmija. Ponovilo se to i u postelji, iz koje me je izgurala, a kada sam htio silom ostvariti svoje pravo, izvukla je odnekud bodež.