Strahovi prošlosti, upitnici sadašnjosti

Ako bismo uvodno željeli sažeto spomenuti likove i sadržaj dana (zapravo mnogih dana) protagonistice romana Gospođa O. spisateljice Tatjane Gromača, svrsishodno će poslužiti završna rečenica jednog od poglavlja pri samom kraju knjige: „Njeno vrijeme za jutarnje meditacije je prošlo, uskoro će doći vrijeme ručka, djevojčica će dotrčati iz škole, pas će zalajati, a gospodin Hramljuća Noga izut će cipele, i sve će se ponovno negdje zakotrljati, ukoliko već i nije.“ Autorica pripovijeda o tročlanoj obitelji s neobičnim imenima roditelja (za koja ne nudi objašnjenja, pa je čitatelju prepušteno da nagađa), govori o njihovim odnosima, o odgoju i skrbi za kćer Sibilu te o brizi za ženinu majku i oca. Riječ je o kraćem lirsko-filozofskom romanu kako stoji u bilješci na stražnjoj korici knjige, ili romanu lika kako sugerira njegov naslov. Podnaslov je djelu Mjesečarenja, a sastoji se od dva dijela (Svjetlo mjesečine i Čaroban dan) i 24 poglavlja.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2023.

Tatjana Gromača u intervjuu objavljenu prije dvije godine rekla je da pripada „vrsti autora koji pišu iz sebe, iz vlastite nutrine, tragajući po sebi, razmišljajući… Sebe uzimam kao jedan lakmus-papir, svoje misli kao spisateljica na jedan način uhodim, promatram…“ Stoga ne iznenađuje što se oblikujući Gospođu O., središnji lik u svom novom romanu, koja je po zanimanju prevoditeljica, poslužila psihološkom metodom introspekcije, samopromatranja. Pa je logično i da je u svoju prozu uvela unutarnji monolog kao odgovarajuću književnu tehniku kojom može predočiti unutarnje raspoloženje lika, pri čemu je važno da je uspjela jasno razgraničiti glas pripovjedača i glas lika. O Gospođi O., koja svoj posao godinama obavlja od kuće, najprije se govori kao o prevoditeljici književnih tekstova, uglavnom onih drevnijih (ali negdje pred kraj romana pokazuje se da je „radila na prijevodima književnih i filozofskih, socioloških, katkada i psihologijskih tekstova, ili pak tekstova s područja antropologije, društvenih znanosti uglavnom“).

I gospodin Hramljuća Noga i ona bili su svjesni učinaka „kakve na čovjekov um, i još dublje na čovjekovu dušu, mogu imati književni tekstovi“, jer su i sami u dobroj mjeri bili tako oblikovani. Gospođa O. postavlja sebi brojna pitanja, muče je sumnje i strahovi: je li povjerenje što ga dajemo književnosti opravdano? Sudjeluje li i ona u širenju zablude koja se kod ljudi manifestira tako da te jezične tvorevine uglavnom preuzimaju kao konačne životne istine? Hoće li se od svakodnevnih banalnih kućnih poslova moći predati prevođenju i udubiti u posao koji je u velikom dijelu činio njezin identitet, ono što je uistinu bila? Spoznaje da te njezine strepnje, psihička potonuća, negiranje same sebe i vlastitih vrijednosti, da te misli nisu njezine, nego da joj ih je usadio još u ranom djetinjstvu netko uvjeren da to mora biti tako, netko autoritativan i isključiv, i da su te ključne rečenice i riječi, emocije i stavovi dolazili od njezinih roditelja. Ona je to naučila prihvaćati od malih nogu kao gotovu, nepromjenjivu činjenicu, a ti su zahtjevi bili toliko snažni tako da ih se ni danas ne može sasvim osloboditi kako bi se i njoj omogućio neki prostor samopoštovanja. No za sebe ipak može reći da se smatra sretnicom koja ne samo da radi ono što voli, već i doista osjeća sa kroz taj rad ponešto može i napredovati.

Lik Gospođe O. susrećemo nekoliko puta u životnim situacijama i zanimljivim, poticajnim razmišljanjima vezanim uz knjigu i književnost, ali i slikarstvo i prevođenje. Tako u jednom poglavlju s mnogo energije i strasti opisuje kako je u knjižari počela čitati Máraieve rečenice u njegovoj knjizi „o četiri godišnja doba“ i odmah prepoznala vrijedno književno djelo – „to nije bilo drugo doli književnost sama“. Na drugome mjestu opisuje zgodu u „stvarnom svijetu“, o tome kako ju je „njezina usmjerenost na svijet riječi, na svijet ideja, odvojila od zbiljskog svijeta“, pa svaki put kad se s njim ponovno sretne, osupnuta je koliko je „taj svijet ružan“ i „sirovo, primitivno djeluje“. Vidjela je u toj reakciji „zadah elitizma“, a potom dvojak osjećaj – najprije sućut s njihovom boli, nedaćama i prevarenosti, a zatim prvotnu odbojnost. No Gospođa O. zna ponekad i obrnuti stvar pa se okrenuti „stvarnom životu“: „Znali su stići i takvi dani kada bi (…) znala sebe natjerati da sve ostavi, da se, promjene radi, okrene stvarnom životu, onom kakvoga su živjeli ‘obični’ ljudi, najveći broj onih koji se tiskao u gomilama po tržnim centrima, kao da se ondje dijeli kakva besplatna roba, onih čiji su se automobili tijekom prijepodneva vukli prigradskim kolonama, tvoreći nekakav besmislen sliv, nejasan krvotok života unutar kojega vrijeme protječe, a da čovjek pri tome ne zna ni zašto niti kako, niti kamo ide niti gdje uistinu pripada (…).“

Roman Gospođa O. govori o tamnim i svijetlim trenucima u životu intelektualke rastrgane između stvarnog života i odanosti prevoditeljskom poslu, između elitizma kulture i okrutnosti svakodnevice, između posvećenosti svojoj senzibilnoj i inteligentnoj djevojčici i teško bolesnoj majci, između strahova naslijeđenih iz prošlosti i nedoumica i pitanja suvremenog doba. Roman s labavo postavljenom fabulom, gdješto sa stilskim rješenjima kojima je trebalo posvetiti malo više pažnje, ali s mnoštvom izvrsnih minijatura i velikom energijom koja će vas snažno uvući u svoj vrtlog.