Poetika kapitulacije

Luka Ostojić nije novo ime u hrvatskom književnom polju. Doktorand na odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, sada već i više od desetljeća aktivan kao književni kritičar i urednik (Zarez, Booksa), još 2018. objavio je Upomoć, pročitali smo knjigu!, klasifikacijski neodrediv prozni naslov u kojem se poigrao epistolarnom formom i uhodanom pseudonimskom dosjetkom (dr. med. Luka Ostojić). Konceptualno zanimljiv, autorov Klinički pojmovnik kritičkog čitanja, kako je glasio podnaslov, iduće je godine došao do užeg izbora za nagradu Kamov.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2023.

Specifičan ton prve njegove knjige, neformalan, dubinski ironičan i mjestimično duhovit, repliciran je donekle i u Tišini u osinjaku, zbirci kratkih priča tiskanih prošlog listopada u izdanju Frakture. No za razliku od relativno solidna prvijenca, ta zbirka jednostavno nije uspjela. Dosljedno realizirano na nezahvalnoj osi između neshvatljivo loša i bolno prosječna, Tišina u osinjaku temeljito je promašeno književno djelo. Gotovo posvemašnji recepcijski mûk možda je i posljedica kritičarske nesklonosti da se ta činjenica izravno objelodani.

Prije nego u bilo kojem drugom književnom elementu, okosnicu četrnaest priča valjalo bi tražiti u sustavno potenciranu, ali uglavnom neuspješno realiziranu postupku očuđavanja pripovjednog svijeta. Proze Luke Ostojića poprište su nadasve banalna iščašenja zbilje u kojoj je od motivacije likova manje plauzibilna jedino njihova psihološka karakterizacija. Koliko god bili papirnato neuvjerljivi, nešto se o njima ipak može reći. Primjerice, osim što se ne snalaze najbolje među drugim ljudima, povezuje ih i to što gotovo svi panično bježe od odgovornosti.

Da se dr. Ostojić kojim slučajem umjesto za literarnu odlučio za psihoterapeutsku specijalizaciju, mnogima bi od njih ustanovio razne dijagnoze i psihopatološka stanja ozbiljnijeg stupnja. Nije sporno da se u tom sklopu potencijalno skriva velika tema, ali pisac se ni u kojem trenutku problematikom ne bavi na ozbiljan način. Beskrajno ironizirajući i parodirajući likove, fabulu i idejni sloj djela, Ostojić pred tim književnim izazovom jednostavno ostaje impotentan. U neku ruku, to je poetika kapitulacije, ustuknuća pred smislom.

U prvom tekstu zbirke protagonist nakon prekida s djevojkom odlučuje besciljno ostati na neimenovanom dalmatinskom otoku. Nakon reakcije iziritiranih mještana, taj će mu plan naposljetku pokvariti pojava neočekivanog vanjskog aktera, samo jednog u nizu neoriginalnih likova. Iz svega možda vrijedi izdvojiti tek protagonistovu rečenicu koja sasvim solidno funkcionira i kao poetički putokaz ostatka zbirke: „To će biti moja životna priča – bez pouke, bez smisla, bez razrješenja, bez zadovoljenja, bez ikakve akcije, bez interesa i strasti, bez motivacije, samo s mahnitom predanošću da se ne maknem nigdje do samog kraja.“

Ta mahnita predanost zaobilaženju ikakvog stabilnog značenja, nedajbože finalne poante, samo je jedna od otužnih karakteristika većeg dijela Ostojićeve proze. Sadržajem se autor kreće „brzo, skokovito, arbitrarno i superficijalno“, baš kako iz ironičnog rakursa zagovara njegov alter ego u spominjanom Pojmovniku. Kad poželi da se u priči iznenada dogode neobjašnjive stvari, Ostojić to bez ikakva susprezanja i provede (to mu je možda i primarni modus operandi). Kad mu se prohtije veliko ništa, on to veliko ništa neopterećeno stavlja na papir. Na momente je teško povjerovati da su neki od tih tekstova uopće tiskani. Priču Božićno čudo moguće je objasniti možda tek kao lošu dosjetku, nerevidiranu skicu nakon nekoliko pića previše.

Ono što također ostavlja slabašan dojam – neovisno o tome pripovijeda li se u tekstu iz prvog ili trećeg lica, u jednini ili množini, s osloncem u realističkom, bizarnom ili nadrealnom registru – jest činjenica da njegovi likovi nerijetko progovaraju iz istog očišta kao pripovjedač. Na djelu je svojevrsna stilsko-naracijska uravnilovka, nepogrešivi mehanizam dokidanja dinamičnosti teksta. Osjetit će se to i u možda jedinom uspjelom tekstu zbirke (Tako je kako je), duhovitom jadranskom varijacijom na Fosseov imaginarij onostranog. U tom smo trenutku već debelo u drugoj polovici knjige. Nažalost, svaku nadu da možda slijedi kvalitativni preokret eliminira već sljedeća priča (Platonske veze).

U Ostojićevoj prozi pažljivo je istrijebljeno manje-više sve osim konvencionalnoga razgovornog stila – efekt je zapravo dobar. Rečenice su tipično kratkopričaški kratke, a gradivni materijal priča ponajprije čine dijalozi. Zbog takvih rješenja ni mjestimični klišeji („daleko od očiju“, „istini za volju“, „ruku na srce“) ne strše previše; takav je diskurs očekivan. S druge strane, priče u kojima se oslanja na fragmentarno izlaganje, nerijetko s većim manipulacijama pripovjednog vremena, uglavnom su skromnije izvedbe (primjerice Konji, posljednja priča zbirke).

Originalan kad je ispisan dijalektom, autorov jezik vrvi slengom, vulgarizmima i anglizmima. U skromnom kontekstu cjeline djela, povremeno je riječ o pravim malim literarnim trijumfima, pokazateljima da Ostojić može, barem stilski. Nažalost, suviše je to tanko za nešto poput prolazne ocjene. Još jedna stvar. Koliko god se radilo o marketinškom mamcu, smještanje ovih proza u „stvaralački Đavolji trokut“ između Fellinija, Lyncha i Zappe, kako je navedeno na koricama knjige, nedvojbeno pripada među apsurdnije poredbe u suvremenoj hrvatskoj književnosti.