Mračni ponor idealizma

Ako moramo izabrati jednu narodnu mudrost koja se iznova i iznova pokazuje točnom i pogubnom u praksi ljudske nesavršenosti, onda je to „put do pakla je popločan dobrim namjerama“. Gledamo li povijest self-help-kultova, njihov je pozamašan broj krenuo identičnom stazom, a o jednom od takvih kultova, izmišljenih, ali u kontekstu današnjice ne i previše, u svom nagrađivanom romanu Mi smo svjetlost piše nizozemska književnica Gerda Blees. U paklu dobrih namjera završavaju i antijunaci njezine priče o malom, „kompakt-kultu“ Zvuk&Ljubav, redom Melodie, Muriel, Petrus i Elisabeth, tri žene i muškarac koji životnu energiju crpe iz sunčeve svjetlosti, zajedništva i mambo-džambo-fantazija o glazbi i bojama. Kada Elisabeth pronađu mrtvu od posljedica izgladnjivanja, kreće neka vrsta poetskog trilera koji je jednom nogom u žanru policijske istrage, a drugom inovativna rašomonska narativna konstrukcija, u kojoj svoju verziju priče daju leptir, cigarete, sumnja, vunene čarape, otpor i World Wide Web, pripovjedači ove načelno bizarne verzije podsjećanja na dobronamjerne krugove Danteova pakla samozavaravanja.

Gerda Blees / Snimio Bartjan de Bruijn

Hrvatsko izdanje Mi smo svjetlost objavila je izdavačka kuća Hena com, u prijevodu Svetlane Grubić Samaržija, a autorica ga je promovirala i posjetom Zagrebu. „U idejama komune Zvuk&Ljubav ima divnih stvari, ali način na koji ih oni provode u djelo jest katastrofa sa smrtonosnim posljedicama“, objašnjava Gerda Blees u razgovoru za Vijenac. Potvrđujući da je Mi smo svjetlost u osnovi roman o osamljenosti, jednoj od epidemija suvremenog svijeta, Gerda govori o tome kako je do epidemije došlo: „Naš moderni životni stil dao nam je slobodu da živimo život pod svojim uvjetima, ne oviseći pri ispunjenju osnovnih ljudskih potreba o izravnom kontaktu s drugima. Kontakt podrazumijeva i tenziju, zbog čega je tako primamljivo prestati komunicirati s drugima i usredotočiti se na malu skupinu ljudi koju poznajemo i kojoj vjerujemo. Ali gubljenjem tih svakodnevnih susreta s neznancima gube se osjećaj zajednice i povezanost, što rezultira osamljenošću.“

Izd. Hena com, 2024.
S nizozemskog prevela Svetlana Grubić Samaržija

Melodie, Muriel, Petrus i Elisabeth različite su osobnosti koje su bijegom od individualne osamljenosti pobjegli u osamljenost male skupine, koja je vezu s vanjskim svijetom uspostavila na upijanju novih duhovnih ideja iz digitalne zajednice cyber-istomišljenika.

Iako je internet lansirao problem koji je doveo do smrtnog slučaja, digitalna povezanost likovima je dala ono što možemo nazvati vrhuncem njihova zajedništva, ideju da slijede režim prehrane suncem, tj. da prakticiranjem potpunog izgladnjivanja dosegnu neku vrstu prosvjetljenja. Do ideje nikada ne bi došli da nije YouTube-videa i online-radionica. „Digitalni mediji pomažu ljudima da se povežu oko zajedničkih interesa… autsajder bi rekao da je ishrana suncem opasna ideja, ali tehnologija ne razlikuje dobro i loše pa pruža mogućnosti spajanja ljudi i oko zdravih i oko nezdravih interesa. U knjizi se to pokazuje i kada detektivi pronađu dnevnik kćeri koja pati od poremećaja u prehrani – kći je napravila listu stvari koje mora pratiti da bi postala mršavija, i to s informacijama koje je pronašla na ‘ani’, mrežnoj stranici na kojoj anoreksične djevojke dijele savjete o dijeti“, govori Gerda Blees, koja o mučnim stvarima piše s lakoćom, bez osuda, ponekad čak i sa simpatijama, ali uz dozu pritajena bijesa koji sve vrijeme kuha i čeka da pukne pod pritiskom smješkanja. Posebno je dobro iskovan lik Melodie, vođe kulta/komune, koju Gerda Blees vješto drži podalje utapanja u tipičnoj šabloni gurua, gurajući je do same granice vjere u vlastite besmislice. „Ova se knjiga bavi opasnim idejama, ali i opasnim i nezdravim grupnim dinamikama“, objašnjava ona; „Melodie nije tipičan guru, ali se kroz dinamiku grupe između nje i ostalih članova razvije nezdrava raspodjela moći. Da se vratim nakratko na temu samoće. Mislim da društvena izolacija u kojoj se grupa nalazi doprinosi toj neravnoteži. Što se više povlače iz ‘normalnog’ društva, to su više ovisni jedni o drugima. Ako netko i odluči otići, nema gdje otići – ili točnije, nemaju kome otići.“

Potražimo li objašnjenje rapidnog porasta popularnosti self-help-metoda i literature u krizi klasične religije i ljudskoj potrebi da se vjeruje u nešto, bilo što, treba li nas čuditi što su likovi romana utočište pronašli u vjerovanju u sposobnost života i duhovnog rasta životom bez hrane? „Mislim da su se ljudi oduvijek pitali ‘kako trebam živjeti i zašto?’ Donedavno, odgovori su se u Zapadnoj Europi nalazili u klasičnim religijama ili političkim ideologijama. Davno, nalazi smo ih u poganskim tradicijama i idejama“, odgovara Gerda Blees, „a s procesom sekularizacije i individualizacije, samopomoć i duhovnost iznikli su kao nove prakse koje nam pomažu da pronađemo odgovore na pitanja ‘kako?’ i ‘zašto?’“

Gerda Blees trenutno piše roman o zrakoplovnoj nesreći u Nizozemskoj, poznatoj kao nesreća Bijlmer iz 1992. godine. „Stradale su 43 osobe jer se zrakoplov zabio u stambenu zgradu u amsterdamskoj imigrantskoj četvrti. Plan je roman izdati do kraja 2024. ili najkasnije početkom 2025“, najavljuje Gerda uz najavu povratka počecima. Naime, Mi smo svjetlost njezin je prvi roman, a koju godinu ranije u književno je igralište kročila sa zbirkama kratkih priča i poezije – u planu je vratiti se istim formama: „Nakon što izdam novi roman, planiram napisati dvije zbirke kratkih priča i zbirku poezije.“ Zbog uspjeha romana Mi smo svjetlost ne treba strahovati da će joj nedostajati čitatelja.