Krležin izmišljeni jezik

Miroslav Krleža bio je književnik i javni intelektualac. Kao intelektualac uvelike je precijenjen, a kao književnik možda čak i podcijenjen. To je ono što bi za mene značilo „postideološko čitanje“ Krleže na koje je, prilikom predstavljanja prvoga kola Krležinih sabranih djela u izdanju HAZU i Školske knjige, pozvao Krešimir Nemec, autor popratnih studija za svako od ponovno objavljenih Krležinih djela: romaneskno petoknjižje Zastave, stihozbirku Balade Petrice Kerempuha i kolekciju politički intoniranih eseja Deset krvavih godina. Postideološko čitanje, naime, nije dezideologizirano čitanje – ako književnost i ne možemo posve odvojiti od ideologije, postideološko čitanje trebalo bi značiti da književnu vrijednost ne prosuđujemo prema ideologiji, nego prema književnosti samoj neovisno o ideologiji, pa bila ta ideologija – što je kod Krleže nerijetko slučaj – i utkana u književno djelo.

Precijenjeni intelektualac

Zato i mogu postaviti tezu o Krležinoj precijenjenosti – kao intelektualca, pa uvelike i kao erudita – i njegovoj istodobnoj podcijenjenosti kao književnika čiju se genijalnost danas na ljevici još često obrazlaže ideološkim, a ne književnim argumentima. Prema toj tezi, moglo bi me se, slijedeći Nemecovu tipologiju, proglasiti simultanim krležofilom i krležofobom, ili – prema tipologiji Sanje Nikčević – krležodulom i krležoklastom, ali riječ je ponajprije o čitanju koje Krležinu umjetnost mjeri estetskim, a Krležino umovanje kriterijima umovanja. Budući da je Krleža ponajprije književnik, dosezima njegova umovanja ovdje ću se manje baviti. Svesti književnika na mislioca značilo bi ponoviti pogrešku koju je počinio Tin Ujević kada je u nekrologu Matošu ustvrdio kako on „ne bijaše mislilac“ (Em smo Horvati). Književnici često nisu, ali ne trebaju ni biti mislioci (ironijom sudbine, Matoševa se esejistika ispostavila proročanskom te danas relevantnijom i od Ujevićeve i od Krležine); reći za književnika da nije mislilac slično je kao da za Luku Modrića ustvrdimo: Ne bijaše košarkaš. Modrić to doista ne bijaše, no to i nije ono što je za njega bitno. Uostalom, za Krležu se i ne može reći da ne bijaše mislilac, nego samo da je kao mislilac danas precijenjen.

Razlog zašto Krležino intelektualno djelovanje, premda je Krleža i kao intelektualac zanimljiv i mjestimično lucidan, smatram precijenjenim jest što mu se argumentacija, kada je očistimo od svih visokoestetiziranih naslaga, nerijetko razotkriva slabom, a još više blijedi ne samo u usporedbi s Matošem, nego i s drugim međuratnim intelektualcima nacionalističke i katoličke provenijencije. Kada piše političku esejistiku, Krleža je maestralan, ali ne mislilac nego književnik – njegova publicistika zapravo je beletristika. Pojednostavnjeno, Krležina publicistika vrvi riječima koje dobro zvuče, ali malo znače – umjesto argumenata, on beskonačno niže pamtljive sintagme. Krležine političke eseje stoga ima manje smisla čitati kao ključ jučerašnjice ili vodič za današnjicu i sutrašnjicu, a više kao dokument vremena ili, jednostavno, lijepu književnost.

Podcijenjeni književnik

No onkraj svih svojih filozofskih falingi i mudroslovnih manjkavosti, Krleža je briljantan književnik. Postoji plejada dokaza za to, a upravo Balade Petrice Kerempuha nude nam jedan od tih dokaza koji je neobičniji, rjeđe se spominje i gotovo je jedinstven. Naime, ta pjesnička zbirka pokazuje da je Krleža književnik koji je razvio vlastiti jezik u kojemu je spojio maksimum tradicije s maksimumom slobode. Na leksičkoj razini kajkavski, jezik Balada nije samo kajkavski, on je i par excellence krležijanski jezik. Na tom je tragu bio već Josip Badalić, svjedočeći Krležinim redovitim pohodima Sveučilišnoj knjižnici u sklopu predradnji za ispisivanje Balada uranjanjem u sve slojeve mnogostoljetne kajkavštine, od Belostenca do Brezovačkog. „Krleža nije bio školovan filolog“, napisao je Badalić, ali ga je odmah potom usporedio s Puškinom te ustvrdio da su „i jedan i drugi pomno i bez predaha izgrađivali svoj književni jezik, svoj umjetnički izraz – obogaćujući svoj izražajni instrumentarij“.

Krleža ovdje, međutim, nije tek „stvorio vlastiti jezik“ onako kako svaki valjani književnik, na svoj način, stvara vlastiti jezik; Krleža je doslovce stvorio svoj jezik jer kajkavski kojim su pisane Balade nije kajkavski kojim se ikada igdje govorilo, nego sinteza svih tipova vremenski i prostorno udaljene kajkavštine. Istodobno, ne stvarajući svoj jezik u onoliko općenitom smislu riječi u kojemu svaki književnik „stvara“ svoj jezik, Krleža nije stvorio svoj jezik ni u doslovnom smislu riječi, kao primjerice J. R. R. Tolkien, koji je ispisujući u nizu romana svijet Međuzemlja osmislio i jezik i pismo kojim se njegovi nadnaravni stanovnici služe, ili Marc Okrand, koji je za potrebe Zvjezdanih staza napisao rječnik klingonskog jezika. Krležin kajkavski dakle „izmišljeniji“ je od prosječnog „izmišljenog“ književnog jezika, a manje „izmišljen“ od, recimo, Tolkienova. U tome i leži njegova čar: dok sapetost u zadani jezik, bez vlastita autorskog rječotvornog i jezičnostvaralačkog inputa znači smrt imaginacije, izmišljanje posve novog jezika eliminira uzbudljivost iz književnostvaralačke, spisateljske pustolovine. A Krležin kerempuhovski jezik pleše na granici tih dviju krajnosti, i rezultat je nešto što se viđa rijetko ne samo u hrvatskoj nego i u svjetskoj književnosti.

Što je Krleži stvaranje vlastita jezika omogućilo? Uskrisujući mrtve riječi iz svih faza hrvatske kajkavštine nastalih i nestalih u „petsto let jognja“, Krleža je postigao univerzalni književnički cilj: manipulirajući krajnje fleksibiliziranom inačicom atemporalnoga kajkavskog koju je sam osmislio, uspio je jezik prilagoditi vlastitoj poeziji tako da sakrije svoje spisateljske nedostatke i naglasi stvaralačke vrline. U tome leži odgovor i na pitanje zašto je Krleža tek osrednji štokavski, ali vrhunski kajkavski pjesnik. Na štokavskome, kako u hrvatskome jezičnom standardu tako i u srpsko-hrvatskom pidžinu kojim se služio od formiranja Kraljevstva SHS do smrti Stjepana Radića, jednostavno nije bilo moguće ostvariti ono što je bilo moguće ostvariti na kajkavskome, jer štokavica je od kajkavice znatno fiksiranija. Štokavski je za Krležu, koliko god je preoblikovao i umjetnički obrađivao, do određene mjere ipak prostor pravila. Kajkavski to nije; kajkavski je za Krležu – komparativno – prostor slobode.

Od štokavskog do kajkavskog

Banalno rečeno, Krleža nije bio dovoljno dobar pjesnik da mu štokavska poezija bude iznadprosječno kvalitetna, ali je – paradoksalno – bio književni genij koji je, da bi doskočio vlastitim pjesničkim nedostacima te ipak nekako uspio napisati poetsko remek-djelo, izmislio novi jezik. Još jednostavnije rečeno, Krleža je posložio jezik tako da zvuči savršeno, jer ga je mogao „izmisliti“. Pjesnik koji pjeva na jezičnom standardu krade tom jeziku one njegove djeliće koji se mogu uklopiti u njegovu umjetnost, dok pjesnik koji pjeva vlastitim, polu- ili posve izmišljenim jezikom, kao jedinu ili barem krajnju svrhu toga jezika postavlja upravo vlastito pjesništvo. Za prve, poezija je nuspojava zatečenoga jezika; za druge, ona je jedini smisao novoga jezika. Krleža je to prepoznao i preobrazio se iz prosječnog u majstorskog pjesnika; naglašavanje kvalitativne razlike između njegove štokavske i kajkavske poezije dakle nije umanjivanje njegove vrijednosti, nego potvrda Krležina stvaralačkog genija.

Sasvim nova razina književnog genija očituje se u spajanju radikalno arhaična s radikalno novim. Arhaično (ili tradicionalno) očituje se u bogatoj, mnogostoljetnoj kajkavskoj književnojezičnoj baštini, dok se ono novo (ili avangardno) očituje u visokoinovativnoj prenamjeni toga starodrevnog narječja za vlastite književnoumjetničke svrhe. Dakle, radikalna avangardistička novost ne ostvaruje se protiv ili onkraj, nego upravo posredovanjem prastare tradicije: Krleža novi jezik stvara prenamjenom staroga jezika. Drugim riječima, Krleža je vrhunaravni tradicionalist i vrhunaravni avangardist u isto vrijeme – a to je materijal od kojeg su satkani klasici.