Josip Sever na okretištu tradicije

Nedavno je ovozemaljski pjesnički krug napustilo vodeće mu ime, Danijel Dragojević. Matica hrvatska prethodno je njegov netom proslavljen rođendan primjereno obilježila u Vijencu. No našoj je kulturnoj i književnoj javnosti pritom promaknula druga važna obljetnica. Istoga datuma, 28. siječnja, kada se slavilo 90 godina rođenja Danijela Dragojevića, obilježavala se i 35-godišnjica smrti drugoga našeg pjesnika, Josipa Severa. Poveznica među njima ne nalazi se samo u spomenutom datumu. Oba su se pjesnika rodila 1930-ih godina, a prve zbirke objavili su 1960-ih. Smatra ih se kultnim, za hrvatsku suvremenu poeziju ključnim i iznimno utjecajnim pjesnicima, po osobnosti i samotnjacima, osobenjacima koji su, svaki na svoj način, živjeli ideju istinskoga pjesničkog poziva. Životni i pjesnički put bio im je ipak veoma različit. Dok je Dragojević objavljivao manje ili više plodno u rasponu od zamalo šest desetljeća, doživjevši duboku starost, Sever je svoje jedine dvije zbirke objavio u razmaku od nekoliko godina, život završivši u sredovječnosti, kao zagrebački boem, oživotvorivši na taj način duh Augustina Ujevića, jednog od svojih uzora.

Sever je svoje jedine dvije zbirke objavio u razmaku od nekoliko godina, život završivši u sredovječnosti, kao zagrebački boem, oživotvorivši na taj način duh Augustina Ujevića / Snimila Sanja Pilić

I dok Dragojevića u punom smislu riječi smatramo glavnim nositeljem osobite poetike, one pjesnikā okupljenih oko časopisa Razlog, Josip Sever, premda se generacijski uklapao u taj okvir, nije pripadao nijednoj školi. Svoj je život pjesnik proveo kao i svoju pjesmu: samom sebi svojstven. Takav mu je, dosljedan i dostojanstven, ali za svjetovni život u pravom smislu riječi težak izbor pjesničkoga poziva donio odano sljedbeništvo i svetokrug pjesnika-genija.

Između moderne
i postmoderne

Josip Sever rođen je 1938. u Blinjskom Kutu, malome mjestu kraj Siska. Još u ranoj dobi, za Drugoga svjetskog rata, ostao je bez majke i oca pa se za njega i sestru nastavila skrbiti rodbina. Već se u mladenaštvu počeo zanimati ruskim jezikom, što će ga poslije sudbinski odrediti i omogućiti mu boravak u Kini i Rusiji. Ta će putovanja utjecati ne samo na njegovu poetiku nego i presudno oblikovati njegov kozmopolitski duh. Za života je nekoliko godina predavao kineski i ruski, prevodio s obaju jezika, djelovao u prosvjeti i književnim udrugama živeći poeziju u živoj riječi s pjesnicima slične osjećajnosti. Smatrao je da pjesnik svoju poeziju treba izvoditi sām te je ljudima izgovarati glasno, stojeći.

Premda je Matica u okviru edicije Stoljeća hrvatske književnosti 2020. objavila knjigu u kojoj je sabrana gotovo sva njegova poezija, stječe se dojam da je Severova pjesma danas rijetko spominjana. Zato je na Severa ovom prigodom potrebno ponovno uputiti, njegovu pjesmu oživiti i na nju se u misli pozvati, približiti je današnjemu čitatelju. Vrijeme u kojem Sever stvara, danas to vidimo, rasvjetljava nam mijene kojih odjeke zapažamo sve do našega doba pa današnji naš stih Severa, premda to i ne zna, i dalje osjeća.

Ako se godinom začetka onoga što možemo zvati suvremenim hrvatskim pjesništvom, ali i godinom početka postupnog odmaka od našega „klasičnog“ modernističkog pjesništva, a onda i reza od tradicije koji je time uslijedio, uzima 1952. i izlazak prvoga broja časopisa Krugovi, onda Sever, koji svojom prvom pjesmaricom na pozornicu stupa u završnoj fazi takozvane druge moderne (1952–1969), zbilja stoji na križanju dvaju svjetova: s jedne se strane njegova pjesan još osvrće na prethodnu, modernističku tradiciju, a s druge mijenja smjer i pristupa navirućoj postmoderni. U vremenskom rasponu od osam godina između dviju njegovih zbirki, Diktatora (1969) i Anarhokora (1977) svjedočimo svojevrsnu skoku u kojemu se zrcali preobražaj cijele naše poezije 20. stoljeća.

Osnovno oblikotvorno i stilsko načelo Severove pjesme jest maksima po kojoj sonorni, zvukovni element glasova i riječi u stihu preuzima vodeću ulogu, a svi su ostali principi i sredstva, po pitanju kako forme tako i sadržaja, tomu vodećem načelu, blagoglasju, podređeni. Sever retke često pjeva sklapajući pojedine riječi iz istoga ili po zvuku slična korijena, ili pak na temelju sličnosti pojedinih fonema, morfema, slogova. Ta poetika u sebi uključuje i prevrednovanje u načinu doživljaja pjesme, smjenu pozornosti s vidnoga na slušno, povratak i približavanje heraklitovskom načinu zamjedbe svijeta (uho, unutarnje > oko, vanjsko). U Severa je taj princip noseći i prisutan u svakoj njegovoj pjesmi pa ih već i samo temeljem toga mjerila vrijedi čitati jer se u njima ispituju i prokušavaju izražajne mogućnosti hrvatskoga jezika. Sever je pritom veoma kreativan. U njegovu je pjesništvu česta rima, i to ona klasična (oku – boku, groma – kroma, drobi – kobi), ali i glasovno podudaranje do kojega dolazi temeljem zvukovne istosti pojedinih dijelova riječi (vođa – rođak, nerava – neravan, travanj – travu, oko – bokor), ili pak podudaranjem pojedinih vrsta glasova i njihove sličnosti ili oprečnosti, zvučnosti i bezvučnosti (efekti – trepti, stoji – tloris, bubnju – grublju, zastava – zastala), što sve stvara i nove značenjske veze. Aliteracija, asonanca i anagram česta su sredstva i postupci, a Severu pritom nije stran ni izum novih riječi (poptičen i muziče kao najpoznatije).

U tradiciji i onkraj nje

Premda je Sever pjesnik slobodnoga stiha, njegove pjesme krasi formalna uređenost kao i čestota strofa i strofoidā. No najvažniji element njegove poezije, koji i sām Sever smatra ključnom sastavnicom svake pjesme, jest prisutnost ritma. U Severa je ritam zasnovan na akcentu, ali gdjegdje mu stih može biti ugođen i akcenatsko-silabički ili silabički. Sve to ide u prilog Severu kao pjesniku izrazito svjesnu tradicije hrvatske književnosti, premda u jednom od tekstova napominje da ritmička načela na teorijskoj razini nije proučavao.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Tim i takvim stihom skrojene su mnoge pjesme, ali osobito one Diktatora, Severove najutjecajnije i najpoznatije zbirke, u kojoj se nalazi i programatska, ujedno najviše proučavana pjesma Muzika vida. Ipak, promatrajući današnju hrvatsku pjesmu, čini se da u njoj u većoj mjeri odzvanja stih druge Severove zbirke, Anarhokora. Dok je u Diktatoru ritam još znatno prisutan pa se pod jezičnom strukturom pjesme osjeća ritmičko bȉlo koje u većoj ili manjoj mjeri evocira naslijeđene postupke i oblike, u Anarhokoru se pjesnički ritam u većoj mjeri napušta. Načelo po kojemu zvuk prethodi smislu i dalje je na snazi, no sadržaj što se krije iza zvuka teže je raspoznatljiv, u odnosu na neko konkretno značenje anarhičan, a neke su pjesme upravljene ili naizgled ograničene na igru glasova i začudnost, značenjsku nejasnost koja iz toga nastaje. Budući da u Diktatoru sadržaj ne robuje formi na način da bi izostao ili bio potisnut, već upravo suprotno, u formi oslobađa svoj potencijal, Severov stih ponovno podsjeća na Ujevića, u kojega u najvećem broju slučajeva, ili barem u najboljih njegovih ostvarenja, čvrsta struktura pjesme ne guši značenjski smisao.

Upravo se u tome prebačaju, između Diktatora i Anarhokora, ogleda i razlika onoga što bismo mogli nazivati hrvatskim modernističkim i postmodernističkim pjesništvom. Taj se odnos osvjetljava u još jednom, naizgled nezamjetnom, ali ipak formalno važnu detalju: dok u prvih nekoliko pjesama Diktatora Sever još rabi točku kao interpunkcijski znak, daljnjim tijekom zbirke on je u potpunosti napušta, da bi joj se ponovno vratio na kraju, u posljednjem stihovnom retku posljednje pjesme zbirke. Činjenica da prva i posljednja pjesma Diktatora završavaju točkom ponovno potvrđuje formalnu uokvirenost Severova djela, svjesnu priklonjenost tradiciji, ali i Severovu pjesničku samosvijest, jer u Anarhokoru točka se javlja samo na nekoliko mjesta pri sredini zbirke, naizgled slučajno, a pritom su i ostala obilježja Severove poezije, kao što su ritam, rima ili strofika, prigušena na račun veće formalne razvedenosti i značenjske anarhičnosti, uz zvukovni vid pjesme kao, dakako, i dalje prevladavajući.

Više od larpurlartizma

U našu je književnost Sever bolje nego itko drugi, i to s odmakom od 50 godina, donio tradiciju ruske avangarde i futuristā, kojih je utjecaj na vlastitu poetiku dodatno produbio putovanjima u Rusiju i osobnim upoznavanjem nekih od vodećih ruskih avangardnih pjesnika. Toga se utjecaja, koji je formirao zvukovnost njegove pjesme, više nije ostavio. U njegovoj se poeziji stoga ostvaruju zapanjujuće i začudne jezične igre i domisli, koje, osim što čitatelja intrigiraju i priskrbljuju mu čitateljski užitak, povezuju hrvatsku i rusku modernističku, pjesničku tradiciju.

No Severova pjesma nije tek larpurlartističko zadovoljenje estetskoga kriterija. Iza tih jezičnih igara – a Sever u više navrata ističe jezik i njegovu moć – veoma se često nalazi i snažna kritika povijesti i pjesnikova vremena, često i snažna politička poruka. Jednom kada se prihvate formalne zakonitosti pjesme, otvara se i sadržaj koji stoji u pozadini. Osim što navođenjem brojnih povijesnih i zemljopisnih imena i pojmova (ponovno na Ujevićevu tragu) pokazuje svoju erudiciju, Sever se više ili manje izravno osvrće na povijest sámu i njezine mijene, pokazujući izrazitu samosvijest i svjesnost spram prilika u kojima stvara, kako spram onoga sadašnjeg, tako i prethodnog, ali i budućeg. Takav Severov svijet iz Diktatora još se drži na okupu, no slutnje budućega rasapa sveprisutne su. U Anarhokoru se svijet o kojemu pjeva raspada i cijeli je sastavljen od krhotina koje tek treba sastaviti da se pronađe neki smisao.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2022.

Pjesnik u više navrata zaziva prvotno jedinstvo od kojega su čovjeka odvojili povijesna razaranja i ratovi („odroniše se usta od riječi / Riječ! Ona uspravno stoji / Historija je vječni plač“), a čovjeka poziva na borbu i stoičku ustrajnost u dobru („a mi u klancu koji je sada / sva naša nada i naš očaj [...] O hoćemo li smoći snagu / da stignemo do prvog predaha / i da smognemo mirno misliti / na latinskom mozgu naših predaka“). Sever predviđa i neka buduća zbivanja („orao koji stvara novu državu svojih hrabrih početaka volje“), ali govori i o rasapu svih vrijednosti koji je nastupio ili će tek nastupiti („za dvorane novog roda / bit će puno zastava; obris dalekog antisvijeta“). Takvim i mnogim drugim recima, Sever riječju pokazuje da nije samo majstor i pjesnik jezične i zvukovne igre, erudit, poeta ludens ili doctus, već i pjesnik-kroničar jednoga vremena, onaj koji navještava buduća zbivanja, poeta vates.

Tijelo i duša pjesme

U Matičinu izdanju Severove poezije iz 2020. godine nalaze se obje za njegova života objavljene zbirke, Diktator i Anarhokor, zatim zbroj poezije koju je Sever objavio u periodici, naslovljen Kisikova djeca te izbor pjesama iz naknadno, na temelju Severove ostavštine sklopljene zbirke Svježa dama Damask trese. Matica je 2022. objavila i Što je vidio Josip Sever?, tanku knjižicu koja uključuje petnaest Severovih tekstova objavljenih 1974. i 1975. u časopisu Oko. Ta postumno objavljena djela pomažu nam bolje razumjeti pjesnika sáma, produbljuju razumijevanje njegove poetike te dodatno osvjetljavaju Severov način doživljaja pjesništva, povijesti i svijeta. Time je gotovo dokraja kompletiran pjesnikov nevelik, ali iznimno dragocjen opus, što nam govori da je Sever svoj pjesnički put dobro promislio. Tako malen broj djela i stihovnih redaka Severu kao pjesniku s vremenom sve više ide u prilog jer svaka se njegova pjesma danas čita s marom i pod povećalom, a svaki se pojedini kutak pjesme pomno promatra. Pjesnikova skrb o vlastitu djelu najbolje se očituje u tekstu Spavač iz 1975, u kojemu se obraća samome sebi u drugom licu jednine i množine te čitatelju daje na uvid do koje ga mjere, nakon objave sad već kultna Diktatora, mori i zaokuplja nadolazeće izdanje Anarhokora: „gdje su vam djeca gospodine Severu gdje su vam djela (...) vas se odrekao vaš ‘diktator’ (...) spremite svoju drugu knjigu (...) mrzite ‘diktatora’ i želite da ‘anarhokor’ najedri ‘diktatora’ / oni nikad neće pasti jedan drugom kao braća u zagrljaj / ne, oni će se uvijek paklenski mrziti“.

Godine 1970. u časopisu Pitanja, po objavi Diktatora, Sever iznosi vlastito shvaćanje poezije. Za njega su pri pjevanju ključni elementi ritam, pjesnikovo viđenje svijeta (doživjeti svijet vlastitim bićem, a ne gledati na nj tuđim očima) i misao sáma, tj. poanta, koja se iz pjesme mora spontano izroditi. To znači da pjesnik formu pjesme prethodno temeljito priprema, ali je potom ne pjeva iz njezina sadržaja i pretpostavljena praktičkog cilja, već je sadržaj taj koji se iz estetske dimenzije otkrije i nastane, ili naprosto ne nastane („ako se ne javi, i ne mora se javiti [...] Ne smije biti nikakva nasilja, ishitrenosti“). Takvim stavom, po kojemu „pjesma ima svoje tijelo i svoju dušu“, to jest formu i bît, Sever je svoj pjesnički nazor, a na neki način i potom dosljedno proživljenu sudbinu stoički odredio.

U prvome redu zbog svojega djela, a onda i zbog svojega života, sebe kao živa pjesnika, Sever je ušao u mitologiju našega Parnasa i u hrvatskome pjesničkome kanonu zasjeo na za sebe primjereno mjesto jednoga od središnjih pjesnika hrvatske poezije druge polovice 20. stoljeća. Zbog svega toga, jedinstvene umjetničke vrijednosti i važnosti njegova djela, a onda i zbog njegova daljeg utjecaja i svojevrsne anticipacije razvoja poezije sve do naše suvremene pozicije, Severa treba uvijek ponovno čitati kako bismo dobro promotrili i promislili gdje se to danas nalazimo i koja je naša uloga spram svega što je bilo, što jest i što će biti.