I da posjedujem vječnost...

sjenka 2

ona i ja koračamo zagrebom.

udvoje je toplije. razgovornije.

kao sigurnije.

kad mi upaljena sunčevina naspreja leđa.

sjenka puzi ispred mene.

zastanemo.

ispružila se po prljavom asfaltu.

odmara. časak.

prem uvijek je čila i zdrava.

dok ljudi je gaze po glavi i tijelu.

da li je boli? uvrijeđena li je?

i onda kad joj uštirkani građanin pljune

u glavu?

mene to uvrijedi. kao da je meni pljunuo u čelo!

dođe mi da mu uzvratim.

jer sjenka je moje prepisano tijelo. moj um. duplikat.

kažem građaninu s prigušenom trubom da to više ne čini.

isceri mi se servisirano zubalo.

i ode međ druga zubala.

uhranjena statusnim posmijehom.

shvatim. i ja sam nedovršena životinja.

pa krenemo moja sjenka i ja: dalje.

sad mi je iza leđa. ljeto je pomaknulo sunce.

ne vidim je.

no osjećam je. i da je udvoje sigurnije i bratskije.

nit vidim da je tko gazi i pljuje.

pretvaram se da ne vidim.

obmana je počesto poželjnija od istine.

borisu

držim se za ručku tvog kišobrana.

tvoj mrtvi dlan me grije.

kiša bubnja. zove te.

i meni trebaš. ja sam ta kiša.

ne plači. zavelo me. demonsko oko. šapneš mi.

a još jučer smo ispijali sunce na cvjetnom trgu.

prekjučer si bio dječak.

vidim te na rijeci kako joj smjelo spajaš obale.

prekprekjučer dijete.

dojim te mlijekom iz bočice.

pamtiš?

postoji crnobijela fotografija. godina 1965.

kiša. kišobran. ručka.

tvoja mrtva ruka. grije. moje raspuklo tijelo.

i tako. zauvijek. udvojeni. hodamo. mrljavim zagrebom.

studeni 2017.

nesuglasja

česte su parbe među ljudima.

ludi tvrde da su normalni ludi.

normalni nisu pak sigurni tko je lud.

visoki ljudi. ljuti su na zemaljske nizince.

još bi htjeli koji centimetar. metar.

niski pak gnjevni su na genetiku i visoke.

i na nedostižnu razliku u stojećim pogledima.

i što da radi nesretni svjedok koji živi između.

ludi ljudi su mu nedostižni.

a normalni su počesto nenormalni.

poizbliže i poizdalje!

žileti za preživljavanje

i što bih imao ja od toga da doživim vječnost?

ne želim biti vječnik!

i da posjedujem vječnost. što bih radio?

zurikao bih u nepronicljivu amorfnu točku.

možda bih grickao i zemaljske grickalice.

žvakao žvaku.

cuclao bombon bez šećera.

vraga! volim sa cukrom!

a onda bih pio puno tekućine.

i sve to.

i još mnogo toga neimenovanoga.

odlagao u zahodsku školjku ako bih mogao stići na vrijeme do nje

a da se neuredim

do nje

školjke.

Njezinog Veličanstva

na kojoj sam nekada davno

pradavno

za Zemlju

udobno sjedio

mislim na zahodskoj rupi

i pametovao i čeznutljivo sanjario

o gospođici

Vječnosti.

šta će mi ona!

danas meni valja preživjeti!

maternica

kad bih ja imao maternicu

samo na trenutak

razumio bih bolje one tmurne dane žena

brige moje mrtve majke

i brige svih živih majki

koje drhte nad nama

njihovim mališanima zauvijek

zašto si žalostan,
blijedi čovječe?

stih je tragičnomladog hrvatskog pjesnika ulderika donadinija.

a pita ga to cvijeće pokraj kojeg prolazi.

pjesnika. danas duboko zakopanog u jami slijepog zaborava.

stih mu je lijep. i filozofičan. i sentimentalan. i djevojački.

ta izgovorilo ga je cvijeće koje ne zna koliko je i ono žalosno.

ljepota je uvijek tužna. a da i ne zna.

a zna da je prolazna za razliku od ružnoće koja je neprolazna.

i cvijeću je kratkotrajna sudbina nesklona.

kao što i bje donadinijevoj mladosti.

29 mu je kad se ubi.

eto. ulderiko traje dulje od sezonskog cvijeća.

i kao da zajedno žive u čaru univerzalnog stiha:

ZAŠTO SI ŽALOSTAN, BLIJEDI ČOVJEČE?

pita cvijeće i nas. gotovo 100 godina od ulderikove smrti.

između

dogodilo se. pradavno, da upitah smjelo lijepu neznanku:

želite li da vas zavedem na početak ili kraj svijeta?

između – kaza bez dileme.

zateklo me. ne imah filozofsko rješenje

zbog čega umrije i slavni buridanov magarac od gladi.

stojeć nasred ceste. neodlučan. izmeđ dva obroka trave.

danas bih se već dosjetio odluci.

jer smislovi plovidbi i izazovu ljepota u plovidbi su.

između.

početak i kraj – zatvarajuće su obale iskušavanja.

kasnim! za pedeset ljeta!

a žene ne cijene baš kolebljivce i neodlučne!

kakvu li je sudbinu imala lijepa neznanka?

svoju sam odškrinuo. i skrojio.

komedija bez zastora.

starost

ona je moja optimistica.

vrt za liliputansko voće.

što preskočiti pubertet hoće.

ni odustati od gerijatrijskog optimizma ne mogu.

nekako slutim da ću dobiti i treću nogu.

starost je moja banka.

u kojoj ću kamatariti tuđe snove.

razmišljam i o štedionici za propale snobove.

pa i sporednu djelatnost dizajniram. zalagaonicu. za vrijeme.

bez satova. mjeseci i godina. tražit ću za to sitne tantijeme.

pun sam planova i projekata.

samo da me ne omete virus trećeg svjetskog rata.

jer. morat ću u vojsku. na front. ako vojne bude.

vjerojatno će me poslat i u školu za uhode.

ajd! ni uhodarenje nije loša perspektiva!

glavno da se na ramenima vrti glava živa.

sve u svemu. pozlaćena me budućnost čeka.

odbacujem sve vaše sumnje i sugestije.

dajte mi još samo šalicu mlijeka.

tako je govorio
tonko maroević

ti ne znaš kako je meni

govorio bi tonko

kad god bismo se sreli

i ništa toj rečenici ne bi više dodavao

a i čemu širiti misao

kad je u uskoći iskaza sav smisao

nit sam ga ja pitao

što se u toj rečenici i iza nje zapravo događa

niti se tonkovo čelo mrštilo

kao da je bio potpuno sretan u toj rečenici

i bio je

zatomljivanje i nijekanje nevolja mud(r)ost je

u tjelesnom i umnom mlinu

mi ionako ne možemo proživjeti prijateljsku esenciju

možemo se pokušati nasmiješiti onim tonkovim osmijehom

djeteta, dječaka, mladića, muža, staračca i

ozbiljnog romantika koji zna kamo će (s)krenuti

poslije ključne životne rečenice

ti ne znaš kako je meni

lozinka to je sviju nas

rađanje nacije – jezik(a)

slovo je kap sperme.

u jajniku života.

riječ je umiveno tijelo.

tijelo do tijela.

poveća obitelj.

obitelj do obitelji – pleme.

pleme do plemena – država.

i tako.

milijarde zametaka.

tisuće jezika.

tvojstveni i mojstveni spermi

umnažaju ljubav.

katkad noževe i groblja.

praštanja i mržnji.

zločine i pomilovanja.

i kazne su zapisane u spermi.

gusto je to jelo. ta tvorna jezgra suštine. ta prva kap.

taj zgurani jezik.

ne možeš ga se prenajesti, nikad!

nepojedljiv je i – galaksijama!

spavač

spava u meni umor

kao doživotni robijaš

vidite

kako je u imenici umor još jedna

um

i još jedna

mor

umor se moj umorio

ne budim ga

plan

potopljen u jeziku.

kao ribar u oceanu.

dio ću zamrznuti u mozgu.

ostavit ću samo najnužnije rečenice za svakidašnjicu.

hladnjake ću kupiti ponajbolje. boschove.

potapaju me i nenapisani tekstovi.

i tuđi. pročitani nepročitani.

uglavio sam frižidere.

ali jao!

umjetna inteligencija još nije izumila mladu životnu struju

za iščitane mozgove!

higijena

perem zube triput na dan.

čačkalicom izbacujem mrve.

intelektualne su to uljezice.

zašto triput?

čemu ih uopće prati?

kao. poživjet ću dan više.

ili tjedan. čak mjesec!

koja vajda!

crni su mi zubi.

izbijeljena budućnost

kako trapava je ta riječ budućnost!

svejedno. isprat ću ja zube i po četvrti put.

želim čistih zuba koračat ispod zvijezda.

sav sam valićast! u smjelim odlukama.

kad je u pitanju nepouzdani futur.

Sarkastično i sjetno

Piše Darija Žilić

Branislav Glumac ugledni je književnik, autor brojnih književnih djela, romana, zbirki priča, zapisa, pjesama, drama te razgovora s likovnim umjetnicima. Rođen je 1938, a nakon djetinjstva i mladosti provedene u rodnoj Virovitici, od 1958. živi u Zagrebu kao profesionalni književnik. U opusu Branislava Glumca posebno se izdvaja kratki roman Zagrepčanka iz 1974, koji je i dan-danas veliki hit, vječna priča o prošlom vremenu, ljubavi i strasti, klasama, tragici života. Roman je pisan bez interpunkcije, a čita se u dahu. Zadnjih se godina Glumac posvetio pjesništvu, objavio je više pjesničkih knjiga. Prošle godine objavljena je odlična zbirka Jesen sobne biljke u kojoj se autor lucidno igra metaforikom svakodnevnice, povezujući je s procesom pisanja, raznim književnim oblicima i vrstama te na taj način duhovito komentira poziciju pisca. Glumac povezuje i visokomimetski i niskomimetski modus, spaja metafizičko, esencijalno s banalnosti svakodnevnog života, s tijelom i njegovim potrebama. Pritom je u svojevrsnoj rekapitulaciji vlastita života ironičan, često i autoironičan. Duhovitost i uz nju sjetna nota stvaraju poseban oblik poezije koja ne štedi ni sama autora, već ga ogoljuje u svakom dijelu, emotivnom, duhovnom, tjelesnom. Sve to su i oznake novoga pjesničkog rukopisa koji će uskoro biti oknjižen i u kojem još ogoljenije, sa sarkazmom, ali i sjetno prikazuje poziciju lirskog subjekta, njegovu starost, nemoć, samoću, deprivaciju, egzistencijalnu i društvenu. Glumac u pjesmama opjevava vodu, zemlju, zrak, vjetar, sve te osnovne elemente na preneseni način, tako vjetar postaje lepeza, i sve se na kraju pretvara u metaforu. Nove pjesme donose povezivanje tvarnog i amorfnog, preoblikovanje onog nedohvatljivog u riječi, u smisao koji ipak izmiče. Kao što izmiče i vrijeme, jer godine prolaze. I taj kontrast vremena, mladosti i starosti sljedeća je važna tema. No zanimljivo je da pjesnik nimalo ne priželjkuje, niti veliča vječnost: „i da posjedujem vječnost. što bih radio? / zurikao bih u nepronicljivu amorfnu točku“ (pjesma Žileti za preživljavanje). Glumac zahvaća i globalne teme, tektonske poremećaje u prirodi, naslućuje apokalipsu, nalazimo distopijske pjesme. U novoj zbirci također se spominje olivetica, vječni suputnik, uz sobnu biljku, i uopće reflektiranje pisanja kao važna tema Glumčevih pjesama. Naime, unatoč besmislu, urušavanju vrijednosti, pisanje ostaje utočište i donosi mir. Pisanje je proces u kojem se senzibiliziraju sva osjetila, potencira se promatranje pa i samo pitanje egzistencijalne mučnine nestaje. Pjesme posvećuje sinovima, pjesnicima kao što su njegov prijatelj Tonko Maroević, Vučetić, Donadini. U tim intimističkim pjesmama zrcali se emotivnost, a igrom riječi i doskočicom u poanti te autoironijom pjesnik dokida patos, ali i priziva nježnost, jer smisao pisanja i jest prizivanje nepoznate ruke, čitatelja.

Glumac je svjestan da postoji „novi svijet koji promiče mimo mene“. I posve je u tome odmaknut čak i od sebe: „ne znam ni tko sam. ni zašto sam“. Prati svoju sjenu. I na kraju, tijelo odumire, spaja se sa zemljom, ali ostaje jezik, neuhvatljiv, on je stalno u svom „šutljivom cvatu“. Novi pjesnički rukopis u nastajanju svojevrsno je pjesničko nadovezivanje na prethodnu zbirku, no autor je još više nesmiljen prema svom lirskom subjektu, sarkastično ocrtava tjelesnost, drugost, starost. Glumac opisuje vrijeme kad se budućnost gubi: „kako trapava je ta riječ budućnost!” U pjesničkoj rekapitulaciji pokazuje Glumac kako je jezik neuništiv, netvaran i kao takav najbolje čuva sve naše tragove, uspomene, sjećanja, zanose, deziluzije. O tome svjedoče stihovi iz pjesme rađanje nacije – jezik (a): „gusto je to jelo. ta tvorna jezgra suštine, ta prva kap. / taj zgurani jezik. / ne možeš ga se prenajesti, nikad! / nepojedljiv je i – galaksijama!“ Na kraju, riječ je o odličnoj poeziji barda književnosti koji redovito piše, objavljuje, svjedočeći eros života i stvaranja.