Vinski podrumi i fotoreporteri

Jednom smo dobili pametan dar: vikend na imanju jednoga privatnog vinogradara u Venju kraj Kutjeva. Neću ga švanjiti, jer mu neću spomenuti ime, no ne mogu ga ni hvaliti, pa ću mu prešutjeti ime. Doživjeli smo da su domaćini škrtarili na hrani, pa se za doručak (jedini plaćeni obrok) nismo nauživali njihovih specijaliteta, kojima se inače hvale u svim prospektima. Šteta! No nije to jedini takav primjer. I u Baranji, kad smo dolazili organiziranim autobusima, znali smo ostati kratkih rukava. U jednom jušniku fiša za 4 osobe riba se tek nazirala, što je nas kao konfekcijske domaće goste razočaralo, a kad su neki ostali i bez deserta, osjetili smo se i prevareno i jadno. U Venju nismo ostali baš gladni, no ipak to nije bilo ono čime su reklamni leci mamili goste. Tu se bar na iću i piću ne bi smjelo štedjeti, kad su to glavni aduti ovdašnje turističke ponude. Venje nam je dobro poslužilo kao baza za šalabazanje po bližoj okolici, pa smo to i iskoristili. Grad Kutjevo sastoji se od 17 sela. Venje i prvo do njega, Vetovo, samo su neka od njih. A Branka Levar, bivša službenica u Dekanatu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu – potom tajnica osnovne škole u Kutjevu, s kućnom adresom u Vetovu – jedna je od mojih veza s tim krajem. Ne i jedina.

Dvorac u Kutjevu iz 18. stoljeća / Izvor Wikipedija

Kutjevo je od županijskoga središta Požege podno Krndije udaljeno oko 20 km. Povijest mu seže u rimsko doba, a prvi pisani trag u 13. stoljeće. Cisterciti (u narodnu zvani bijeli fratri) osnivaju ondje 1232. godine opatiju. Radišni fratri uzgajali su vinovu lozu, pa iz toga vremena datiraju i vinski podrumi. Dolazak Osmanlija i stalne čarke nisu pogodovali procvatu ovoga kraja, pa se on tek 150 godina nakon odlaska okupatora počinje gospodarski buditi. Kutjevački gospodar, Ivan Josip Babić, prodaje 1698. vlastelinstvo isusovcima, ali pod uvjetom da se prihodi od imanja daju za prosvjećivanje puka. To je omogućilo osnivanje požeške gimnazije. Dvorac je u 18. stoljeću građen kao isusovačka rezidencija i ubraja se među glavne barokne građevine u ovoj županiji. Godine 1882. Kutjevo kupuje na dražbi obitelj baruna Turkovića iz Karlovca, koja ovdje ostaje do 1945. godine. Vlasnici i dalje uzgajaju vinovu lozu, no posvećuju se i sadnji voćnjaka, pa voćarstvo, vinogradarstvo i podrumarstvo postaju zaštitni znakovi ovoga kraja.

No u Kutjevo me nije dovela ljubav prema vinu. Alkohol uopće ne pijem, no ipak sam svaki put iz kutjevačkoga podruma odlazila s pokojom bocom graševine kao darom. U Kutjevo me dovabio potomak jednoga od bivših vlasnika. Ja se njega sjećam, on mene zacijelo ne. Godine 1968. počela sam honorarno raditi kao lektorica u Studiju, jednom od Vjesnikovih listova. Bio je to list za sve jači medij, televiziju, a manje za radio, iako je i on bio zastupljen. Televizijski Zabavni program bio je poput estrade u začecima, pa su u redakciju često svraćale lakonotne „face“: Stjepan Jimmy Stanić (tada još bez Barbare), Dalibor Brun, Vjekoslav Jutt, Žarko Dančuo, Lado Leskovar – tko ih se još sjeća?! No svraćali su i poznati novinari i fotoreporteri.

Kad je Konstantin Miles objavio razgovor s Beatlesima, mnogi su mislili da je novinar Englez (Majls), a razgovor prijevod članka. Tek kad sam u Studiju vidjela Milesa u živom kipu, shvatila sam da je to naš novinar. Fotograf Čedo Komljenović (1939–2021), koji je figurirao i pod pseudonimom Monty Shadow, snimao je i takve modele kao što su Cindy Crawford i Naomi Campbell, ali i Slovenku Bernardu Marovt i Splićanku Nušu Marović. Sve je to tada davalo tom listu za radio i televiziju neke primjese glamura. No Kutjevo povezujem samo s jednim fotografom iz Studija, Sašom Novkovićem, jer su Turkovići i Novkovići bili njegovi bivši vlasnici. Dok sam se u Studiju kao lektorica grbila nad tuđim tekstovima, Novković bi (uz „dvorskoga“ fotoreportera Marka Čolića) svratio u redakciju sa svojim fotografijama. Bio je gradski dečko, uredan i pristojan, na kojem se odmah vidjelo da ima kinderštube (dobar kućni odgoj i lijepe manire), što se stječe u obitelji od malih nogu. I kad ga vidim u prolazu na potezu od Preradovićeve ulice do Cvjetnoga trga (jer u blizini stanuje), kao da mu se nad glavom nadvija crvena lukovičasta kupola kutjevačkoga dvorca, mjesta nekadašnjih obiteljskih ljetnih ladanja, kad mnogobrojna rodbina i prijatelji sjede na siesti u vrtu ispod sjenovita drveća, a do nogu najstarijega gospodara spokojno leži pas – i opet, ne bilo kakav, ne neka džukela mješanac, nego čistokrvni hrt! Kad se počelo govoriti o povratu imovine otete u socijalizmu (borbu da omamina kuća u Tkalčićevoj ne padne pod nacionalizaciju gledala sam iz prve ruke), uznemirili su se stari duhovi i oko Kutjeva, premda je to za nekadašnje baštinike moralo biti stresno, a ishod vrlo neizvjestan.

Sve te slike Kutjeva i borbe za negdašnji posjed utkale su mi se u Sašu Novkovića mnogo kasnije od vremena zajedničkog rada u Studiju, koji je, uostalom, i njemu i meni bio tek prolazna stanica. Ja sam se nakon početnoga novinskog naukovanja otisnula u fakultetske vode, a Saša je postao dugogodišnji kazališni fotograf (Komedija, HNK Zagreb).

Već sam pomislila da je naša labava poveznica završila radom u novinama, no slučaj je htio drukčije. Godine 2022. magazin Zaposlena htio me intervjuirati, pa je trebao moje fotografije. Sjedila sam na klupi u sjenovitom dvorištu OŠ J. J. Strossmayera (Varšavska 18), a jedna fotografkinja oblijetala je oko mene i škljocala fotoaparatom iz svih smjerova. Riječ po riječ, pokazalo se da je to Ines Novković, Sašina kći. Kutjevačka lukovičasta kupola lebdi sad i nad njom.