Velimir Deželić stariji nije zaboravljen

U zagrebačkoj ulici Prilaz Gjure Deželića na kućnom broju 23 uočavamo spomen-ploču na kojoj piše: „U ovoj kući živio je i umro / Dr Velimir Deželić st. /1864 – 1941/ hrvatski književnik / suosnivač / Braće Hrvatskoga Zmaja / i ugledni katolički djelatnik / Uz 50. obljetnicu smrti / postaviše lj. g. 1991. / Braća Hrvatskoga zmaja“.

Dr. Velimir Deželić stariji, ravnatelj Kraljevske sveučilišne knjižnice u Zagrebu (29. rujna 1913)

Danas nezamislive naklade

Dana 21. veljače ove godine 160. je obljetnica njegova rođenja. Upravo na taj dan u Družbi Braća Hrvatskoga Zmaja u Zagrebu održan je znanstveni kolokvij posvećen tom hrvatskom velikanu koji svojim radom nije zadužio samo Družbu nego i cjelokupnu hrvatsku kulturnu, književnu i društvenu povijest u najširem poimanju tih riječi. Iako je u prošlim razdobljima u hrvatskim književnim povijestima bio nepravedno prešućivan i zanemaren, njegova književna ostvarenja ipak su doživjela uskrsnuće početkom 90-ih godina. Uopće, danas bismo mogli postaviti pitanje: je li moguće i opravdano zaobilaziti ili prešućivati Velimira Deželića st. kao pjesnika, romanopisca, pripovjedača, povjesničara, učenjaka, knjižničara Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, organizatora, rodoljuba, čovjeka svestrana razumijevanja i stvaranja, pogotovo ako znamo da nam je ostavio bogatu baštinu lirskih i epskih pjesama, romana, književnih studija, povijesnih monografija i drugih studija? Da, moguće je to bilo u razdoblju nekadašnjega političkoga jednoumlja u kojemu pisci kršćanskoga nadahnuća nisu smjeli imati mjesto pod književnim nebom u povijestima hrvatske književnosti. No danas, kada znamo za Deželićev veliki prinos hrvatskoj kulturi, književnosti, religioznom produbljivanju, u učenjačkom istraživanju, u rodoljubnom, karitativnom i drugom radu, onda Velimir Deželić st. u svijesti hrvatskoga intelektualca i čitatelja ostaje neizbrisiv.

Da se podsjetimo, Petar Grgec je 25. veljače 1941. napisao kako Deželić dalje živi „u dušama milijuna hrvatskih čitatelja, koji su za vrijeme njegova života razgrabili u golemim izdanjima od 10, 25, 30 pa i više tisuća primjeraka njegove romane“, zbog čega „nema nikakve sumnje, da ovaj najplodniji pisac hrvatskih povijesnih romana tim svojim romanima (U buri i oluji, Prvi kralj i Hrvatske slave sjaj) izvršuje veliko narodno djelo, koje će hrvatski narod znati dostojno cijeniti.“ Evo statistike. Deželićevi romani objavljeni su u nakladništvu Jeronimskoga književnog društva: Hrvatske slave sjaj (1924) u 25.000 primjeraka, Mandaljena pobjednica (1926) u 5000 primjeraka, U pandžama lava (1929) u 25.000 primjeraka, Majka velikog kralja (1931) u 26.000 primjeraka, Petar Krešimir (1932) u 12.000 primjeraka te zbirka pjesmama Kraljica Hrvata (1935) u 6.000 primjeraka. Ukupno je Deželić objavio 99.000 primjeraka svojih knjiga. Impresivna brojka koja se u današnje vrijeme ne može ni zamisliti kada je u pitanju djelo hrvatskoga književnika. Autor je četiriju zbirki pjesama: Pjesme (1899), Kopnom i morem (1900), Zvuci iz katakomba (1902), Kraljica Hrvata (1936). Njegova opsežna bibliografija obuhvaća oko tisuću naslova.

Život i djelo

U prigodi njegove 160. obljetnice rođenja valja se prisjetiti, barem u kratkim crtama, na Deželićev život i djelo. Rođen je u Zagrebu 21. veljače 1864. kao sin znamenitoga Đure Stjepana Deželića i Barbare Deželić rođ. Šoštarić. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju apsolvirao je također u Zagrebu (1874–1882). Profesori su mu bili Hugo Badalić, Vjekoslav Klaić, Mirko Divković, Ivan Benigar, Ferdo Miller, Tadija Smičiklas, August Musić, Gjuro Arnold i Gavro Manojlović. Na „njegov nutarnji život najviše su utjecali Hugo Badalić i Tadija Smičiklas“, pisao je Stjepan Širola. „Onaj prvi, čitajući njegove prve pjesme, pobudjivao ga na dalnji rad, a ovaj raspaljivao mu srce patriotskim razlaganjem hrvatske povijesti“ (Širola, 1907)). U gimnaziji naučio je njemački i talijanski. „Zadnje dvije godine prije mature bio je u politici oduševljeni radikalac, u glazbi Wagnerijanac, u književnosti Zolista, obožavao je u isti čas i Starčevića i Strossmayera, Zolu i fantastičnoga američkoga pisca Alana Edgara Poe-a, materijalistu Büchnera i našega Šenou“ (Širola, 1907). Nakon mature upisuje se na Medicinski fakultet Sveučilišta u Beču 3. listopada 1882. ubrzo se uključio u bečko akademsko studentsko društvo „Zvonimir“, u kojem je najprije obnašao tajničke poslove, a potom je izabran za predsjednika Društva (1883). Njegovom idejom i zaslugom „Zvonimir“ je u Beču 1889. organizirao proslavu 300. obljetnice rođenja Ivana Gundulića, kojom je slavenskom svijetu i ostalima prikazana sjajna hrvatska književna prošlost. Mladi je Deželić u Društvu  pokrenuo godišnjak „Zvonimir“ – Almanak hrvatske omladine za godinu 1886. (tiskana samo dva godišta).

Dr. V. Deželić, Inkunabule zagrebačke
Sveučilišne biblioteke, 1902.

Zbirku soneta Kopnom i morem
posvetio je svojo suprugi Tonki, 1897.

Uz studij medicine Velimir Deželić posjećivao je u Beču predavanja na katedrama slavistike i povijesti. Kako je odmicao sa studijem medicine, to je više osjećao stanoviti otklon od te struke; osjećao je sklonost prema književnosti i umjetnosti uopće. U konačnici je odlučio prekinuti studij medicine 1887. Vrativši se u Zagreb nastavio je studij na Filozofskom fakultetu 1888. odabravši prirodoslovlje, iz kojeg je doktorirao disertacijom Foraminifere Jadranskoga mora; promoviran je 24. srpnja 1896. kao treći doktor biologije u povijesti Sveučilišta u Zagrebu. Brak je sklopio, još u Beču, sa Zagrepčankom Tonkom Kontak 26. svibnja 1887. Živeći skladno, imali su devetero djece, dvije kćeri i sedam sinova.

Deželić se, nakon doktorata, zaposlio u Kraljevskoj sveučilišnoj knjižici (danas NSK), u kojoj je proveo 25 godina, isprva pod vodstvom ravnatelja i učitelja Ivana Kostrenčića, kojega je poslije zamijenio u ravnateljskim poslovima, a od 1911. Deželić i službeno preuzima funkciju ravnatelja Kraljevske sveučilišne knjižnice, u kojoj ostaje do 1919. Njegova je zasluga da je knjižnica dobila popis (katalog) inkunabula koji je objavio 1902. S Ivanom Kostrenčićem (1844 – 1924) izradio je osnovu stručnog kataloga Knjižnice, zatim se angažirao u izgradnji nove zgrade sveučilišne knjižnice (danas Marulićev trg). Deželićeva je zasluga da je 1915. Metropolitanska knjižnica, u novoj zgradi Knjižnice, dobila svoj prostor za pohranu 55.280 knjiga, 169 inkunabula i 380 rukopisa. Danas je ona ugovorom povjerena Hrvatskom državnom arhivu, koji se nalazi u istoj zgradi u kojoj je do preseljenja bila NSK. Deželić je 17. veljače 1919. preuzeo upravu Zemaljskog arhiva u Zagrebu te je na toj dužnosti ostao do 30. ožujka 1927.

Književni rad

Velimir Deželić st. svoj književnoumjetnički rad započeo je kao bečki student, objavljujući u zagrebačkoj Prosvjeti, gdje mu August Harambašić 1892. objavljuje lirsku pjesmu Nisam pod pseudonimom Branimir; u tom časopisu surađuje i dalje, a 1897. postaje glavnim urednikom Prosvjete sve do 1911. Za suradnike je imao mahom poznata imena hrvatske književnosti: Alaupovića, Begovića, Domjanića, Dragošića, Gjalskog, Harambašića, Katalinić-Jeretova, Kozarca, Kranjčevića, Livadića, Milakovića, Nikolića, Tresić-Pavičića, Trnskog. Treba spomenuti da su Deželićevi povijesni romani u Prosvjeti isprva izlazili u nastavcima, a poslije zasebno u tisku kao cjelovite knjige. Napisao ih je pet, a četiri su romana iznova tiskana: U buri i oluji (1971, 2011), Prvi kralj (1971, 2011), Hrvatske slave sjaj (1992) Prokleti grad (1992). Deželićevu bibliografiju nalazimo u monografiji: Đuro Deželić, Dora Sečić, Milovan Petković, Dr. Velimir Deželić stariji (1864. – 1941.), Zagreb, 2002. Deželić se potvrdio i kao povjesničar djelima: Maksimilijan Vrhovac 1752-1827, (1904), Kardinal Haulik, nadbiskup zagrebački 1788. – 1869, (1929) i dr. Bio je član Društva hrvatskih književnika, predsjednik Kola hrvatskih književnika, član Matice hrvatske i njezin odbornik, potpredsjednik Hrvatskoga književnog društva Sv. Jeronima. Pokrenuo je i uređivao časopis Hrvatski bibliofil (1905).

Treba još spomenuti da je Velimir Deželić st. zapravo preteča Hrvatskoga biografskog leksikona. Naime, u ondašnjoj JAZU bio je izabran Odbor za Hrvatski biografski rječnik (1914.). JAZU je trebala izraditi i tiskati spomenuti rječnik za koji je Deželić ustupio svoje tekstove-biografske jedinice mnogih zaslužnih hrvatskih ljudi iz različitih područja; „u više navrata bio sam s akademijom u kontaktu“, veli da joj je „ustupio i na upotrebu svoju građu, što mi je ona zahvalno priznala“. Iako je bio otisnut i ogledni arak tog Rječnika, Akademija ga nije nikada tiskala zbog političkih događaja 1921./22. u Kraljevini SHS. Po mojem sudu nije tiskan jer je afirmirao hrvatsku kulturu, književnost, znanost i povijest.

Deželićev neumorni rad na prikupljanju i pisanju životopisa, ipak je okrunjen knjigom Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925. do 1925, objavljenu o proslavi 1000. godišnjice Hrvatskog kraljevstva u Zagrebu 1925. U toj knjizi objavio je 1114 životopisa potpisanim inicijalima V. D.

I na kraju valja reći da je književnik, leksikograf, povjesničar Velimir Deželić st., uz ostalo u čemu je bio djelatan, u prošlomu stoljeću, to jest u jugoslavenskom razdoblju, bio prešućivan od mnogih hrvatskih i jugoslavenskih službenih povjesničara književnosti, što svojim radom nikako ne zaslužuje; danas mu se odužujemo novim vrednovanjem i uskrsnućem njegovih književnih, znanstvenih i svekolikih drugih djela, zbog čega je znanstveni kolokvij u organizaciji Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja dostojan memento i priznanje svojemu suosnivaču, Prazmaju Klokočkomu I. Stoga mu se i današnji Vijenac ovim prilogom također odužuje kao vrijednom nekadašnjem suradniku i članu književno-umjetničkog odbora Matice hrvatske. Velimir Deželić stariji umro je u Zagrebu 7. veljače 1941. u 77. godini života.