Veličastvena djela sa židovskom temom

Ako je povijest priča, to jest pri-povijest, onda je židovska među najduljima i najneobičnijima, pa nije neočekivano da samo prvi dio povijesne trilogije o Izraelu ima gotovo tisuću stranica – neobično je tek da je napisana i objavljena u Hrvatskoj. Riječ je o Povijesti Izraela od Abrahama do Bar Kohbe (oko 2000. pr. Krista – 135) Borisa Havela, kojemu je ove veljače uručena za nju Državna nagrada za znanost, a to nije bila jedina tom prilikom nagrađena knjiga sa židovskom temom: nagradu je dobila i Naida-Michal Brandl za Oduzimanje židovske imovine u Hrvatskoj: Zagreb kao studija slučaja, također monumentalna opsega od 672 stranice. Oboje autora uvaženi su proučavatelji prošlosti – Naida-Michal Brandl profesorica je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i predstojnica Katedre za judaistiku, a studija donosi rezultate njezinih istraživanja za Svjetsku židovsku organizaciju za restituciju (WJRO) 2017. i 2018, dok je Boris Havel izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2012. doktorirao na temi Religijski aspekt arapsko-izraelskog sukoba, prethodno magistriravši na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu komparativnu religiju, a na sveučilištu Livets Ord u Uppsali, podružnici američkoga sveučilišta Oral Roberts, diplomiravši međunarodne odnose i povijest.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2022.

Prvi dio trosveščane povijesti Izraela, u izdanju Školske knjige, zaokružena je cjelina koja se podudara s biblijskim događajima – s Božjim pozivom Abrahamu započinje Stari zavjet, a uništenjem Jeruzalema nakon Drugog ustanka nestaje tamošnja Crkva i pozornica Novog zavjeta. Havel, po mom sudu ispravno, ne vidi proturječje između svete i profane povijesti Izraela, pa na početku knjige i sam naglašava da je u židovskom narodu došlo do jedinstvena amalgama teološkog i društvenog, povijesnog i prostornog, koji i danas motivira tamošnja previranja, što potvrđuju i svakodnevne vijesti. U izlaganju slijedi biblijsku kronologiju, bez znatnijih ispravaka, čime se opire brojnim ikonoklastičkim tendencijama koje radikalno sve svetopisamsko proglašavaju izmišljajima, no čini to na znanstveni način: stavljajući sve u povijesni kontekst i podupirući teze pisanim izvorima i arheološkim dokazima, uz obilje fusnota i golemu bibliografiju. Kroz dugo trajanje, kako bi to rekao Fernand Braudel, traga za povijesnim strukturama, a sve je usmjereno, i to je najzanimljivije i najoriginalnije u Havelovu pristupu, na mijene u židovskom političkom mentalitetu. Naime, od slobodnoga nomadskog lutanja do prve državnosti, Hebreji su se bili navikli na teokratsko uređenje i njegov su slom zbog vanjskih osvajanja teško podnijeli; život pod tuđom vlašću donio je obrat u njihovu političkom mišljenju, te je prevagnulo okupljanje oko tradicije kao znak identiteta u stranom, a često i neprijateljskom svijetu; tek je prekidom života u dijaspori u modernim vremenima, kad je djelovanjem cionista uskrsnut Erec Izrael, došlo do novoga stava prema državnosti, bez kojeg se ne mogu razumjeti ni aktualni događaji na Bliskom istoku – no post­biblijsku budućnost Havel nam za sada tek skicira, morat ćemo za nju čekati dovršenje niza.

Naida-Michal Brandl, u studiji koju je objavio Leykam international, detaljno opisuje sve okolnosti i Holokausta i poraća, navodeći zakone i propise po kojima je NDH oduzimala imovinu, kao i one po kojima ju je nova poratna država odbijala vratiti. U Zagrebu je 10. travanj 1941. dočekalo 12.000 Židova, od kojih su mnogi izbjeglice iz Trećeg Reicha, a kraj rata doživio je tek svaki peti. No vrlo malo njih uspjelo se uklopiti u novo društvo – zbog stranog podrijetla i stranih državljanstava koje su katkad imali, kao i zbog bogatstva, komunističke vlasti smatrale su Židove neprijateljima poretka i kao takve ih tretirale. Uz faksimile dokumenata i fotografije nekih poznatijih oduzetih zgrada, središnji je dio studije popis onih koji su plaćali porez kao članovi Židovske općine u Zagrebu 1937. kao temeljni dokument za otkrivanje imovinskog stanja. Osim nepokretne imovine, koju je relativno lako identificirati, autorica je poduzela napore i za utvrđivanjem otuđene pokretne imovine, koja je često dio nacionalnoga kulturnog blaga. To su potresne priče poput one o Robertu Deutschu Maceljskom, pripadniku obitelji koja se obogatila na drvnoj industriji i trgovini, vlasniku znatne umjetničke zbirke. On i supruga Hilda 1943. deportirani su u Auschwitz i usmrćeni, a u njihov stan uselio se visoki dužnosnik NDH Milovan Žanić. Njihova kći Vanja preživjela je rat i do smrti 1996. pokušavala vratiti umjetnine, ali uzalud – 26 slika starih majstora progutala je Strossmayerova galerija, a suvremena djela ostala su u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Slično su se proveli i Julio i Rosa König, vlasnici tvornice Union, sada pod imenom Josipa Kraša. Oni su uspjeli pobjeći u Kanadu, ali su stan u Palmotićevoj pun antiknog pokućstva, slika, satova i porculana ostavili na milost i nemilost najprije ustašama, a potom i partizanima.

Obje su knjige objavljene 2022, što znači da je Boris Havel dosad zacijelo završio idući svezak, a Naida-Michal Brandl već je i objavila novu knjigu na svoju temu, Židovi u Hrvatskoj nakon Holokausta. Da, prošlost nikad ne prođe, a povjesničar otkriva samo moć starih priča, koje i dalje žive, nezaustavljivo.