Umjetnička inkvizicija

Rijetko se pamti knjiga toliko okupana katoličkim traumama, štoviše potpuno uronjena u njih, mučno utopljena poput „žena-vještica“ u sadističkim eskapadama Malleusa Maleficaruma, natjeranih da potonu u dokazivanju svoje nevinosti i(li) krivnje.

Za Pedra Almodóvara, vješticu španjolskoga filmskog establišmenta, katoličanstvo jest sadomazohizam, a likovi njegovih poluautobiografskih priča psihotično se „šaltaju“ između užasa i užitka, tražeći jedno u drugome, ali i istodobno bježeći od svega. Tako španjolska katolička kraljica dane provodi „uživajući u grubom mučenju“, hodajući bosa po tlu prekrivenu tinjajućom žeravicom i krhotinama stakla, a nakon godina spavanja na tvrdom kamenu konačno izrađuje ležaj s oštricama „na čije vrške svake noći liježe poput fakira“. I pri tome kontemplira kako bi bilo vrijeme da samu sebe razapne na križ.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2023.
Sa španjolskoga prevela Željka Somun

Obični muškarci varaju žene, noseći se nekako s osjećajem katoličke krivnje (koji je ipak manji od užitka koji pruža ljubavničino tijelo), a postoje i oni koji „u sebi potiču glupav i strašljiv osjećaj pobožnosti“ na putu što im „zacrtava religiozno školsko okruženje“, pokušavajući uskladiti prošlost i sadašnjost, mentalno programiranje i nepredvidivi život.

Posljednji san mučna je i mračna, ali opet neopisivo zabavna i vesela knjiga. Možda najveći Almodóvarov pothvat jest uspjeh da pomiri te krajnosti i da se obračuna s traumama pedofilije u Katoličkoj crkvi. Proslavljeni redatelj nekoć je bio dijete u španjolskoj katoličkoj školi u kojoj je osobno poznavao dvadesetak djece koju su svećenici seksualno zlostavljali, dok je on, otkrio je u velikom intimnom intervjuu koji je 2019. dao za talijansko izdanje Vanity Faira, jedva izbjegao nekoliko takvih pokušaja.

Prva priča u ovoj knjizi, impresivni Posjet, egzorcističkim maljem udara odmah u glavu, kao neka vrsta umjetničke, slobodarske inkvizicije koja uzvraća udarac pedofilskoj mreži, svećenicima koji djecu svoje škole iskorištavaju kao objekte animalističkih orgija. A to je samo početak literarnog putovanja. Eksplicitnost otvara knjigu, a iako je nastavak nešto suptilniji, nije ništa „nježniji“.

Posljednji san je, Almodóvarovim riječima, „rascjepkana, nepotpuna i ne baš sasvim razgovijetna autobiografija“, zbirka priča u kojoj katkad govori iz prvog lica, u obliku malih intimnih eseja, na rubu razigranih dnevničkih zapisa, a katkad je čista fikcija, priče; no čak i one priče u kojima on nije protagonist priče su koje jednako, možda i više, govore o njemu.

Posljednji san biografija je skrivena iza maske fikcije, jedinstveni pogled u život i stvaranje redatelja koji je želio biti književnik, ali je iz straha od neuspjeha većinu života pisao ladicama. Ili je pisao pokretnim slikama – ali pisanje scenarija nema mnogo veze s pisanjem književnog djela, posebno ako govorimo o opterećenju stvaranja „velikog romana“, kojim je dobar dio života Almodóvar bio „pubertetski“ opsjednut. Kada je shvatio da je dovoljno samo pisati – pa makar i kratke priče povezane istim motivima na kojima je izgradio svoj filmski opus, dakle, identitet, obitelj, homoseksualizam, humor, kič, strast, seks i nasilje, uz sveprisutni crni oblak katoličke traume, nastalo je gradivno tkivo zbirke koja je pred nama.

U nekim je naslovima, poput Posjeta, našao temelje za svoj igrani film Loš odgoj (2004), a neke su, poput Miguelova života i Miguelove smrti, završile kao ideja za tuđe filmove, poput Neobičnog slučaja Benjamina Buttona (David Fincher, 2008).

Onda kada izravno govori o sebi, svojim filmovima i svojoj prošlosti, kao u pričama Previše različitih žanrova, Zbogom, vulkane, Sjećanje na jedan isprazan dan i Loš roman, Almodóvar je autor čistih autobiografskih crtica, otvara vrata i prozore u kuću svoje kreativnosti, kao da je istodobno želi podijeliti, ali i provjetriti. Kad piše fikciju, kao u vampirizmu Ceremonije ogledala, Trnoružici koja postaje Ivana, uvrnuta ljepotica ili Miguelu kao Benjaminu Buttonu, redatelj postaje slojeviti pripovjedač kraj kamina, raspirujući vatru svojim idejama i gotovo pa kabaretskim pristupom njihovu uglavljivanju u kanone pomaknutih bajki i priča. Jer, stilski, Almodóvar se nerijetko oslanja baš o višestoljetni fundus H. C. Andersena i braće Grimm, ponekad atmosferski gazeći kroz sličan teren.

Potkraj 1970-ih Almodóvar se otisnuo na svoje putovanje španjolskom filmskom avangardom, kao audiovizualni odjeljak masovnoga kulturnog pokreta La Movida Madrilena, kojem je cvjetanje omogućio prostor slobode nastale smrću diktatora Franca 1975. Da je netko tada rekao da će isti taj čovjek postati literarni pripovjedač, H. C. Andersen LGBT-groteske, mnogi mu ne bi vjerovali, ali danas, nakon svega što smo vidjeli i čuli na velikom platnu, ta je putanja nekako potpuno očita i normalna.

Srećom, u Posljednjem snu nema ničeg očitog i normalnog, zbog čega je ta autobiografija koja to nije itekako vrijedna vremena i pažnje, čak i ako u životu niste pogledali nijedan Almodóvarov film.