Učinkovit prikaz banalnosti zla

U vrijeme nastanka ovog teksta (psihološka) ratna drama Zona interesa suscenarista i redatelja Jonathana Glazera nominirana je za pet Oscara, ne samo u očekivanoj kategoriji najboljega međunarodnog igranog filma nego i u kategorijama najuspjelijeg filma uopće, režije, adaptiranog scenarija i u tehničkoj kategoriji najboljeg zvuka. Četvrti dugometražni igrani film autora koji je, slično dugom nizu svojih velikih prethodnika od Ridleyja Scotta i Davida Finchera do Paula Thomasa Andersona i Gusa van Santa, poniknuo ili stasao u miljeu glazbenih spotova, već je osvojio dosta nagrada. Na festivalu u Cannesu pripali su mu Grand Prix i nagrada Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI (uz još dvije nagrade), od šest nominacija za Europsku filmsku nagradu potvrdio je samo onu za najbolji zvuk, a od čak devet nominacija za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA osvojio je najvažnije, za britanski film godine i za onaj koji nije na engleskom jeziku, uz također nagradu za zvuk. Film temeljen na knjizi istog naslova britanskog prozaika, esejista i scenarista Martina Amisa nagradio i velik broj kritičarskih udruga diljem svijeta, i tu svakako nije kraj jer će ambicioznost i neospornu kakvoću zasigurno honorirati ne samo glasači američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti nego i mnogi drugi.

Dok Rudolf i Hedwig Höss uživaju na imanju smještenu neposredno uz zidine Auschwitza u pozadini odjekuje udaljena jeziva kakofonija zvukova

Ma što netko mislio o filmu nakon njegova gledanja, nemoguće će biti osporiti da su upravo nagrade za zvuk koje je osvojio i najviše zaslužene. Zvuk je i najvažniji u dramskoj konstrukciji djela koje znatno odstupa od Amisova literarnog predloška, jer su u romanu zbivanja prikazana iz triju različitih perspektiva, pri čemu likovi nisu konkretni nego fikcijski. Konkretizacijom likova ponajviše u stvarnim osobama zapovjednika koncentracijskog logora Auschwitz Rudolfa Hössa i njegove supruge Hedwig, ali i njihove djece te ponekog sporednog lika iz okruženja obitelji Höss i nacističke hijerarhije kojoj je Rudolf pripadao, priča je sa simboličke i metaforičke razine premještena na razinu zastrašujuće okrutne i bezdušne patološke stvarnosti. Na razinu banalnosti zla koju je u novinskom tekstu i kasnijoj knjizi Izvještaj o banalnosti zla (Eichmann u Jeruzalemu) definirala i plastično opisala Hannah Arendt. U tom je tekstu ona srž totalitarnih poredaka, pa i onog najgoreg koji je pokrenuo holokaust, predočila kao puki birokratski ustroj, kao skup kotačića u velikom aparatu zahvaljujući poslušnosti, odanosti i predanosti kojih taj aparat i funkcionira, a koji upravo zbog tih svojih osobina bivaju dehumanizirani. Jonathan Glazer, nekadašnji redatelj glazbenih spotova bendova Massive Attack, Radiohead, Blur i Nick Cave & the Bad Seeds, s jedne strane predočava baš tu banalnost zla, tu jednostavnu i prozaičnu svakodnevicu obitelji Rudolfa Hössa u lijepoj kući s velikim vrtom i bazenom u kojima se igraju i kupaju djeca te kojima stalno zaigrano trčkara pas, na imanju koje je smješteno neposredno uz zidine Auschwitza.

No autor kojeg po svemu sudeći itekako zanima priroda zla u ljudima, čime se intenzivno pozabavio i u svom dosad najuspjelijem filmu Posljednja pljačka iz 2000. godine, u Zoni interesa ide korak dalje. Zlo je uvijek tu, prisutno je u svakom trenutku i na svakom koraku, premda film ne sadrži nijedan eksplicitan nasilni kadar ili scenu ubojstva. Spomenuti nagrađivani zvuk u doživljaju filma iznimno je bitan i zapravo ključan, jer dok Rudolf (vrlo dobar Christian Friedel iz Hanekeove Bijele vrpce i serije Babilon Berlin) i Hedwig Höss (izvrsna Sandra Hüller iz filmova Toni Erdmann i Anatomija pada) uživaju u šetnji vrtom, igri s djecom ili ispijanju kave, kao i dok se djeca igraju u sobama, u pozadini stalno odjekuje udaljena jeziva kakofonija zvukova. Odjekuju ljudski krici, vriskovi i zapomaganja, pucnjava iz pušaka, vika nacističkih časnika i plač užasnute djece, za koji ponekad gledatelj nije siguran dolazi li iz onoga što promatra u kadru (dječja igra i graja) ili izvan njega. Nekoliko logorskih zatočenika boravi na imanju kao sluge obitelji Höss, a jednoj mladoj Židovki inače zabrinuta majka Hedwig hladno će reći da bi je njezin suprug trebao spaliti.

I spaljivanje ljudi neprekidno traje, iz logorskih dimnjaka kulja gusti sivi dim, a nacisti se ponose novim kružnim sustavom peći koji sve to olakšava i ubrzava. U nelagodnoj sekvenci Rudolf Höss do pojasa stoji u rijeci i peca, a dok se nedaleko u plićaku igraju djeca, površinom rijeke počinje stizati smeđi nanos. Otac je prestrašen da bi mu djecu mogao zapljusnuti val ljudskog pepela i hita ih izvesti na suho, ali prekasno, pa će oni neko vrijeme provesti u mukotrpnom ispiranju pepela s kože i iz kose. Pred sam kraj Hössa će u stožeru snažno zaboljeti trbuh i zbog grčeva će početi povraćati, a taj detalj možda i suvišno i odveć doslovno, ali ipak efektno, sugerira da naposljetku stigne račun za svako počinjeno zlo.