U poeziji pokušavam politizirati poljubac

Antej Jelenić (1983), splitski pjesnik, multimedijalni umjetnik i jedan od organizatora manifestacije suvremene umjetnosti Adria Art Annale, dosad je objavio zbirku poezije Stalak za svijet (Sandorf, 2020) i zbirku kratkih priča Kentaur u kvartu (Sandorf, 2023). U studenom 2023, u izdanju Hrvatskoga društva pisaca, izlazi mu i druga zbirka poezije pod naslovom Ultrazvuk. Riječ je o pedeset pjesama nepodijeljenih u cikluse koje povezuju – za autorov umjetnički opus karakterističan – antisistemski svjetonazor i tematika, pri čemu kao polazišna točka za izgradnju pjesama često služe svakodnevne pojave i ulični susreti sa znancima i neznancima. Motive i fragmente govora koji pripadaju ili pak upućuju na kapitalizam, tehnologiju, reklamnu industriju, politiku i masovne medije Jelenić suprotstavlja i isprepleće s motivima tjelesnosti, prirodnih elemenata i erotizmom. Ultrazvuk je zbirka visoke metaforičnosti, ali uvelike drukčije od današnje prevladavajuće poetike u hrvatskom pjesništvu – Jelenićeva je poezija prije svega vitalistička i nepatvorena, a njegov ton gotovo proročanski, pa se i metafora kod njega prilagođava prenošenju jasne poruke umjesto da se koristi iz pukih pretencioznih, pomodnih ili larpurlartističkih pobuda.

Snimio Zvonimir Barisin / PIXSELL

Većina pjesama upućuje na različite simptome dekadencije zapadne civilizacije, koje kao da želite premostiti Istokom i Jugom.

U poeziji se najbolje vidi kako kontrast stvara naboj i omogućuje struju. Prevladavajući stav Zapada da je najbolji od svih svjetova doveo nas je u neugodnu poziciju singularnosti. Ni Istok ni Jug ni prošlost ni budućnost više nisu vrijedni naše pažnje. Preostaje nam vječno sada i ovdje. Umjetnost možda jedina može uspostaviti smislen odnos prema onome čega se sramimo i od čega bježimo. Umjetnost može detektirati takve psihološke sjene i obasjati ih specifičnom vrstom razuma. Nažalost suvremeni Zapad ne dopušta si takva slobodna razmišljanja jer je skliznuo u „optimizaciju“, u digitalno mišljenje. Sav je fasciniran tehnologijom, a zaboravlja ili ne zna da je „digitalni um“ oribana stvarnost. Još na faksu učio sam da digitalizacija nešto beskonačno pretvara u konačno, bilo da je riječ o zvuku ili slici, a to se onda prelijeva i u prostor mišljenja. Takvo pak mišljenje nije više sposobno komunicirati ni s prošlošću ni s „Istokom“. Ono može još samo „asimilirati“ odnosno prevoditi drugoga na vlastiti „digitalni“ jezik te ga na koncu uključiti u NATO i prikopčati na tržište. Svi svjedočimo propadanju tog modela, koji je naišao na prirodnu barijeru, i to je jako dobro za sve nas.

Izd. HDP,
Zagreb, 2023.

Lirski subjekt vaše zbirke od društvene shizofrenije povremeno kao da bježi u svakodnevicu. Može li i slavljenje svakodnevice danas biti svojevrsna metoda revolucionarne borbe?

Richard Sennett u knjizi Nestanak javnog čovjeka naširoko opisuje pojavu nestanka javnog prostora. Čovjek je složeno biće te su mu potrebni i javna i privatna sfera da bi opstao. Sužavanjem javne sfere čovjek je taj „višak“ energije počeo usmjeravati na „osobni razvoj“, okrenuo se frižideru, televiziji i najužoj obitelji, koju time paradoksalno razara. Amerika je udarila čovjeka tamo gdje je najtanji. Njezina najvažnija osvajanja dogodila su se na polju filma na osnovi slatke i jednostavne verzije ljubavi. U holivudskim filmovima svaka se borba vodi za očuvanje statusa quo, a nakon borbe slijedi uplovljavanje u naručje voljene osobe. To je dobra kolonijalna strategija, ali istovremeno kobna strategija za samo društvo. Pojam ljubavi se na taj način sužava na radijus poljupca i „svakodnevice“. U svojoj poeziji pokušavam „politizirati poljubac“, a ideologiju obogatiti stvarnim prizorima i nađenim predmetima. Svako uspješno premošćivanje toga ponora zapravo je revolucionarno.

Vaši su radovi često obilježeni snažnim vitalizmom i gotovo proročanskim tonom. Kako svoju poetiku vidite u odnosu na suvremeno hrvatsko pjesništvo?

Najveći je problem kod pisanja činjenica da moraš sjediti. Čovjek koji hoda, trči, radi ili pleše, razmišlja kinetički, što samo po sebi nije dovoljno, ali je jako važno, pogotovo danas. Mnogi hrvatski pjesnici pišu sjedilački, odnosno pišu samo iz jednoga dijela tijela i tada se pojavljuje pojam iz prvog pitanja – decadere – gdje cadere na latinskom znači padanje. U svojim pjesmama pokušavam inicirati kretanje prema, bilo da je riječ o utopiji, strahu ili nekoj hipotezi. Koristim ritam i glazbenu komponentu jezika jer oni pokreću organizam kao cjelinu, a ta cjelina uvijek pokazuje viši stupanj inteligencije od pojedinačnog organa. U ovoj zbirci dosta pjesama inspirirano je bluzom (Bijeli blues), džezom (Mulatu Astatke), rockom (Highway star, Clearwater revival). U pjesmi o tabletama mladima nudim savjet: „budite tanki kao Whitmanove vlati / plešite u oluji karijera“. Da bismo preživjeli suvremene birokratske zamke, pravnu močvaru, financijsku tjeskobu i drastičnu samoću, potrebni su nam novi glazbeni modusi, pri čemu mislim i na jezik. Kao što je džez u industrijskoj Americi mnogima poslužio kao sredstvo očuvanja vitalnosti, tako i nama danas treba nova vrsta poezije koja pleše među sabljama državne kosilice, pri čemu zadržava punu eleganciju. Praviti se da je sve u redu svakako više nije moguće, ali to ne znači da uokolo moramo hodati spuštena nosa i još koječega.