Tradicija u trogirskim napjevima još živi

U susret Stivanji – blagdanu sv. Ivana Trogirskog, Danu grada Trogira, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Trogiru i Vokalista trogirske katedrale (voditelj sastava Vinko Buble), Hana Breko Kustura s Odsjeka za Povijest hrvatske glazbe HAZU u Zagrebu i Tamara Jurkić Sviben, kroatologinja i pročelnica Odjela za glazbu Matice hrvatske, u Gradskoj vijećnici u Trogiru održale su predavanje Povijesni i kulturološki pregled srednjovjekovne glazbe u Trogiru. Trogirsku publiku upoznale su s manje poznatim segmentom trogirske kulturne baštine – srednjovjekovnom sakralnom glazbenom baštinom. U uvodu je Tamara Jurkić Sviben govorila o Aspektima kulturnog identiteta Trogira i važnosti očuvanja baštine. „Svima je već poznato da je povijesna jezgra grada Trogira zbog izuzetne kulturno-povijesne vrijednosti upisana u UNESCO-ov popis zaštićenih materijalnih kulturnih dobara svjetske baštine 1997. Ono što prati i održava materijalnu kulturnu baštinu živom i aktualnom ljudi su i život u njoj. Ona živi i čuva se, samo ako ljudi koji u njoj obitavaju imaju svijest o njezinoj vrijednosti te pored očuvanja njezinih materijalnih dobara održavaju, njeguju i prakticiraju i vlastitu tradicijsku kulturu koja je vrijedan segment nematerijalne kulturne baštine.”

Trogirski pučki napjevi

Između ostaloga to su i trogirski pučki napjevi koji svjedoče o kontinuitetu gradskog i šireg pučkog življenja još od srednjega vijeka, kojima su se kroz proučavanje glazbene prošlosti hrvatskih prostora bavili vrsni pregaoci, skladatelji, muzikolozi i etnomuzikolozi poput Vinka Žganca, Antuna Dobronića, Nikole Buble, Jerka Martinića i drugih. Tamara Jurkić Sviben posebno je istaknula važnost pjevača za prijenos nematerijalne tradicijske glazbene baštine jer su to oni „koji su pamtili i izvodili napjeve u krugu svojih obitelji i znanaca iskazujući potrebe očuvanja smisla postojanja i potvrđivanja identiteta.” Trogirski pučki napjevi nastali su ili prihvaćeni u Trogiru, spontano su živjeli i danas žive u vokalnoj glazbenoj praksi stanovnika grada, međusobno se prepleću, nadopunjuju, mijenjaju i postižu u određenom trenutku svoj specifičan izraz.

Opisujući blago napjeva koji su dio današnje trogirske i hrvatske kulturne baštine, Tamara Jurkić Sviben istaknula je da trogirski napjevi „objedinjavaju značajke i slavenskog i talijanskog mediteranskog kulturnog nasljeđa, kako onoga gradskoga, tako i onoga izvangradskoga jer je transfer življa ujedno i transfer kulturnog nasljeđa“. U to nasljeđe uključuje se i pjevanje srednjovjekovnih bratovština okupljenih oko crkvenih zaštitnika, koji su njegujući istovremeno i crkvenu, a time i gradsku tradiciju, zajedno pjevali, izražavajući svoju duhovnu potrebu za vokalnim skladom u zajedništvu ljudi s kojima se dijeli sve dobro i loše ovoga svijeta i svakodnevice. Ta bratstva, kojih nasljeđe i danas prepoznajemo, istaknula je: „potječu upravo iz srednjega vijeka, iz vremena u kojem je crkva svojim utjecajem prožimala cjelokupan javni i privatni život pučanstva i po čemu se hrvatska kultura pozicionira na ključnu geopolitičku granicu prema istočnom kulturnom krugu, gdje njezina pozicija čuva granicu zapadne kršćanske kulture“.

Vokalisti trogirske katedrale, Hana Breko Kustura, Tamara Jurkić Sviben, Danka Radić i gradonačelnik Ante Bilić

Narod pjeva želji za volju

U vrijednosnom i glazbeno-analitičkom smislu, za proučavanje karakteristika pučkih trogirskih napjeva nezaobilazni su radovi s kraja 19. stoljeća češkog folklorista Ludviga Kube, koji je kao muzikolog i slikar od 1890. do 1892. putovao po Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i posjetio Trogir, gdje je zapisao četrnaest narodnih napjeva. Njegovi dojmovi najljepše govore o živoj trogirskoj pjevačkoj tradiciji: „Narod pjeva, čitav narod pjeva, ali nikad zato da ga slušaju, da mu plate ili da mu se dive. Pjeva da pjeva, da ugodi želji srca svoga, pjeva želji za volju ... Pjevaju, dakle, svi, pjevaju pri zabavi i poslu, svagda, ne samo iz unutrašnje potrebe već i za unutrašnji cijel ...” (N. Buble, Trogirski pučki napjevi). Svojim izlaganjem Tamara Jurkić Sviben željela je osvijestiti bogatstvo i vrijednosti trogirskoga kraja kroz svjedočanstva glazbene baštine. „Ono smo što jesmo po svome identitetu i kulturi, po svojim običajima koje njegujemo u svakodnevnom življenju: Hrvati smo na svome prostoru i prepoznajemo se kao takvi temeljem svoje kulture i svojega nasljeđa. Svojim svakodnevnim življenjem, boravljenjem u privilegiranom povijesnom prostoru kakav Trogir jest, nosimo ponos tradicije i svih marljivih ljudi koji su imali potrebu u svojem vremenu iskazati svojim umjetničkim djelima stanje svojega duha i unutarnje duhovne potrebe za lijepim, što se u trogirskom kraju prepoznaje kao more, bijeli kamen, trogirska pučka svjetovna i crkvena pjesma.“

Hana Breko Kustura održala je predavanje uz prezentaciju s temom Trogir u kontekstu srednjovjekovne beneventanske glazbene tradicije. Pokazala je najvažnije trogirske rukopise koji se čuvaju u Katedralnom arhivu katedrale sv. Lovre, Muzeju sakralne umjetnosti i Benediktinskom samostanu sv. Nikole u Trogiru. Upoznala je nazočne s beneventanskom tradicijom koja nastaje prije 8. stoljeća na jugu Italije (Benevento i Monte Cassino). Istaknula je da Trogir baštini tradiciju koja je nastala prije gregorijanskog franačkog korala te da upravo Trogir predstavlja jedini crkveni lokalitet čiji su rukopisi sačuvani u svom gradu još od doba srednjega vijeka. „Beneventana u Italiji čuva tridesetak glazbenih rukopisa koji nam svjedoče staru prijekarolinšku glazbenu tradiciju. Za razliku od Italije, u Dalmaciji ne postoje sačuvani rotulusi s napjevima pohvale uskrsnoj svijeći. Glazba je bila luksuz obrazovanog i prije svega slobodnoga čovjeka i zato je pripadala području zvanu septem artes liberales. Beneventanska notacija vrlo je specifična, uredna, kaligrafska i u pogledu tonske visine prilično jasna.“ U Dalmaciji se u razdoblju od 11. do 13. stoljeća, ističe autorica, nastavlja tradicija beneventane talijanskog juga. Normanskim osvajanjem Italije napušta se beneventanska tradicija i u Italiji uvodi gregorijanski koral. U Dalmaciji, nasuprot tomu, beneventanska tradicija nastavlja živjeti još puna dva stoljeća. Richard F. Gyug zaključio je „da je za Dalmatince to pjevanje postalo simbolom težnje njezinih gradova za crkvenom neovisnošću u odnosu na teritorijalne pretenzije Venecije i normanske Italije“.

Hana Breko Kustura predstavila je tri bogato iluminirana beneventanska kodeksa: Trogirski epistolar iz 13/14. stoljeća, Trogirski evanđelistar iz 1259. te raskošno iluminiran Trogirski evanđelistar iz 13. stoljeća. Zaključila je da su trogirski glazbeni rukopisi dragocjena srednjovjekovna glazbena baština i privilegij, jer su zapravo jedini u cijeloj Europi sačuvani na mjestu gdje su se koristili i u mjestu za koje su pisani, vjerojatno od strane lokalnih-trogirskih skriptora. Dokaz da je hrvatska muzikologija toga itekako svjesna jest činjenica da je upravo Trogirski evanđelistar bio glavni zaštitni znak projekta CROMUSCODEX70, HAZU-a i HRZZ-a (2017–2021), u kojem su se u suradnji s kolegama s Harvardskog sveučilišta istraživali kontekstualna važnost i podrijetlo beneventanske notacije, pa i one iz dalmatinskih kodeksa.

Vrijednost žive baštine

Posebice dirljiv dio večeri bio je nastup Vokalista trogirske katedrale, pobudivši sjećanja starijih u publici na napjeve koje su im pjevali djedovi i bake. Mihovil Peko otpjevao je dio Evanđelja iz Trogirskog evanđelistara koji je stariji od onog što mi danas znamo kao staro gregorijansko pjevanje. Arhaična je zvukovnost, melodija nije ona gregorijanska, ona je arhaična, svjesno stara. Dakle Trogir baštini tradiciju predgregorijanske tradicije. Jedan je od takvih napjeva i Evanđelje iz Evanđelistara pohranjeno u riznici katedrale sv. Lovre. I samim time što smo imali priliku čuti tradicijske pučke napjeve koji su živi, izvode se i pjevaju, svjedočili smo i podupiremo te aktivno sudjelujemo u njihovu čuvanju.