Pred neizvjesnim vratima

„Oni ne razumiju kako se ono što je u sebi suprotno, samo sa sobom slaže: to je harmonija koja k protivnosti teži, kao kod luka i lire.“

Heraklit

Danijel Dragojević, pjesnik suprotnosti i pjesnik sklada, stajao je u točki gdje se spajala njegova književna sveprisutnost i njegovo potpuno nepostojanje. I nakon njegove smrti možemo reći da istovremeno i nije i jest. Da je postojao kao fizička pojavnost, mlađoj se generaciji književnika čini kao glasina, a tek njegova djela razotkrivaju minulu prisutnost očiju koje motre i ruke koja zapisuje. Dragojević je živio dvojnost o kojoj je pisao, na relaciji između Vele Luke i Zagreba, pjesnik je bio sjecište. „Jedno je kopno, jedno je more, a ova je luka nešto što nije ni kopno ni more i što je i kopno i more udruženo za jedan samostalan život“ (Kornjača i drugi predjeli, MH, 1961).

Danijel Dragojević – pjesnik, urednik, kritičar

Dragojevićeve osnovne teme mogu se promatrati ili kao kontrastne ili kao komplementarne, ta dualnost pronalazi temelj u filozofsko-duhovnom podtekstu njegove poezije pa se stoga nailazi na kombinacije svjetlo – tama, prostor – vrijeme, biće – predmet, djelovanje – nedjelovanje, statičnost – kretanje, govor – šutnja. Sve se krajnosti sastaju u oku promatrača, jer Dragojević je prije svega pjesnik pogleda uperena u ono izvanjsko koje funkcionira kao sredstvo, materija koja posreduje pri uvidu u opće i ontološko. Bez tvari, bez njezina dijaloga sa subjektom, ne postoji spoznaja. „Gledam vlat što se diže tik uz moju nogu, i ona mene gleda“ (Kornjača i drugi predjeli).

Pišem pjesnik ne zaboravljajući esejističke aspekte njegova stvaralaštva. Nakon zbirke Nevrijeme i drugo (1968) slijedi zbirka eseja O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata (1970), gdje se umjetničkim promišljanjem, nerijetko obilježenim lirskom intonacijom, provlači nenametljiv angažman, poziv na introspekciju bez nužnosti da se na njega odgovori: „Ima nešto slatko u tome: čovjek misli da je hulja u njemu sredstvo ljudskoga u njemu, a ono ljudsko se buni i odbacuje to. Stvarna laž nadmudruje nešto, opravdanja rastu, dolazi do ugodne forme: to su najčešće oni ‘dobri ljudi’.“

Pitanje one druge, pjesničke forme, čini se, nikada nije utjecalo na Dragojevića, suvremene tendencije prilagodbe sadržaja obliku nikad nisu pronašle put do njegove poetike koja obuhvaća eseje, mikroeseje, pjesme u prozi i lirske pjesme. Dragojevićevo lagodno mijenjanje oblika Maroević je zvao „kombinatornom slobodom“, a ta je veličanstvena sloboda otpočela sljedećom zbirkom. Četvrta životinja – životinja od vremena, sastavnica je koja postaje važan aspekt autorova stvaralaštva, zajedno s prostorom čini vertikalu i horizontalu. Josip Užarević iz Dragojevićeve je prostorne poetike izdvojio komponentu vertikalnosti, a ona i horizontalnost suprotstavljaju se kao jedina dva stvarna segmenta između kojih se nalazi neusustavljena praznina. „Duša, naime, ne obitava u beskraju. Ne voli da joj je sve otvoreno. [...] Stvorena je, bar u ovom našem svijetu, za zid. [...] Ma kako to izgledalo čudno, čini se da je zid, njegova visina, jedini način da se duša diže i penje“ (Četvrta životinja, 1972). Onima koji su upoznati s visinama Dragojevićeve poezije preostaje, dakle, pitati se uz kakav je to zid živio neprestano se uspinjući iz zbirke u zbirku?

Dragojevićeva je poezija uvijek bliska i osobna, iako se u njoj ja jedva nazire. Nije stoga neobično da se čitajući Dragojevićevu poeziju promišlja o tome stvara li subjekt ikakve osobne, uzajamne veze sa svijetom. Teško je oteti se dojmu da je subjekt jedini prisutni čovjek, svi ostali su u prošlom, budućem ili nikad definiranu ti. Premda, proširujući premisu o jedinstvu svega, govoriti o drugome nužno znači govoriti o sebi. Upoznati to Drugo, izvanjsko, opipljivo, tvarno, Dragojević je pokušao svojim Prirodopisom (1974), vodeći se Parmenidovom da „ne možeš spoznati ono što nije niti ga izreći“ on pod krinkom znanstvenosti poezijom oživotvoruje ili osvještava životnost postojećeg da bi se već za dvije godine poigrao sasvim suprotnim naslovom Izmišljotine (1976).

Dragojevićeva je poezija u oku čitatelja i uhu slušača uvijek mala ceremonija, birajući pravu pjesmu, pravi kamen (kamen koji nas je učio bacati?) ovih dana međusobno se upoznajemo jer, čini mi se, svatko od nas ima skrivenu Dragojevićevu pjesmu koju pred druge iznosi svečano, kao himnu vlastite osobe. O smislu svoje poezije on je već napisao: „Gospode, tu sam / među zvijezdama i stabljikama; / razmičem ono što je blizu vida zakrčeno.“ (Razdoblje karbona, 1981). Taj je raščišćeni pogled iz kojeg sve počinje njegova najljepša ostavština, a tekstovi koji su još među nama, bez njega, u konačnici postaju tek Rasuti teret (1985), ali dragocjen.

U devedesetim godinama (1994) Dragojević će objaviti Zvjezdarnicu i Cvjetni trg, uvijek dosljedan svojim motivskim preokupacijama, on ih iz knjige u knjigu pretače kao u čaše različitih oblika. Tu je uvijek i potreba da se nešto locira unutar prostora, da se taj prostor imenuje, prehoda ili obgrli kakvom drugom kretnjom.

Možemo reći da je u tom stalnom koračanju Dragojević u posljednjim zbirkama pred čitatelja došao potpuno transparentan. U zbirkama Negdje (2013) i Kasno ljeto (2018) njegov jezik i poetska misao dosegli su punu čistoću i teško dohvatljivu, duboku jednostavnost koja je u stanju obratiti se svima. Tko čita Danijela Dragojevića gleda u Dragojevića, tko ga gleda čini da on jest. „Uostalom, knjige ne kažu, ali mi znamo, / i kamen danju spava, noću je živ.“