Povratak Hrvatske kući

Recentna praksa pokazala je da se u Beču svakih nekoliko godina održi kvalitetna javna rasprava o aktualnom trenutku u Hrvatskoj. Povod je različit – riječ je najčešće o nekoj obljetnici, posjetu visokoga hrvatskog dužnosnika Austriji ili o rezultatima nedavnih izbora u Hrvatskoj. Ovoga se puta, točnije 29. siječnja ove godine, radilo o obilježavanju desete obljetnice pristupanja Hrvatske EU, koje se pritom održalo na početku superizborne godine u Hrvatskoj. Budući da se na skupu okupilo nekoliko aktivnih i umirovljenih visokih dužnosnika, moguće je zaključiti da su se sva tri navedena povoda na neki način objedinila i iznjedrila zanimljiv cjelovečernji događaj održan u Kući EU u prvom bečkom okrugu.

Manifestacija je naslovljena EU-kulturni salon o povijesti i budućnosti Hrvatske u europskom kontekstu. Uz Kuću EU, odnosno predstavništvo Europske komisije i Europskog parlamenta u Austriji, suorganizatori večeri bili su Veleposlanstvo RH u Beču i Austrijsko-hrvatsko društvo iz Beča. Velik interes posjetitelja najbolje potvrđuje činjenica da je predviđeni broj sjedećih mjesta bio popunjen nedugo nakon oglašavanja manifestacije. Prigodne uvodne i završne govore održali su hrvatski veleposlanik u Beču Daniel Glunčić i šef Kuće EU Martin Selmayr.

Večer u Kući EU najtočnije bi bilo nazvati tribinom organiziranom u povodu recentnog izdanja Povratak Hrvatske kući u Europu. Od samostalnosti do pristupanja EU austrijskog novinara i urednika Otmara Lahodynskog. Knjiga opsega od stotinjak stranica sadrži desetak intervjua s hrvatskim i austrijskim bivšim i aktualnim dužnosnicima koje je bečki novinar Lahodynsky vodio ciljano za izdanje te nekoliko samostalnih autorskih poglavlja, od kojih je najzanimljivije ono u kojem Lahodynsky donosi rezultate svojeg istraživanja u Austrijskome državnom arhivu.

Naime, dokumenti austrijske administracije iz ranih devedesetih odnedavno su postali javno dostupno arhivsko gradivo, koje omogućuje ažurirani uvid u teške dane hrvatske borbe za samostalnost, praćene neupitnom austrijskom podrškom. Izdanje je obogaćeno fotografskom dokumentacijom spisa iz austrijskog Ministarstva vanjskih poslova, za sve one koje zanima primarna građa, a koji nemaju vremena ni mogućnosti zaviriti u najveći bečki arhiv. Knjiga je zasad dostupna samo na njemačkom jeziku, no valjalo bi razmisliti o hrvatskom ili engleskom izdanju.

Na tribini je uz moderatora večeri Lahodynskog sudjelovalo dvoje hrvatskih i dvoje austrijskih govornika. Uz najdugovječnijeg šefa hrvatske diplomacije Matu Granića, u Beč je iz Zagreba doputovala Dubravka Kobaš Lučić, načelnica Sektora za COREPER II u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, koja je brojnoj okupljenoj publici predstavila recentni dovršetak eurointegracijskog procesa, ostvaren ulaskom u Schengen i eurozonu. Zvučna austrijska imena bili su Franz Fischler, bivši austrijski ministar poljoprivrede i šumarstva i europski povjerenik za poljoprivredu i ribarstvo, te dugogodišnji austrijski europarlamentarac Hannes Swoboda, kojeg pamtimo kao nekadašnjeg izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku.

Tijekom dvosatne manifestacije čulo se uistinu mnogo zanimljivih podataka. Rijetkima je poznato da je potpora austrijskog šefa diplomacije Aloisa Mocka Hrvatskoj sadržavala i komponentu uvjeravanja svojega koalicijskog partnera. Naime, tijekom 90-ih izvršnu vlast u Austriji obnašala je velika koalicija, sastavljena od socijaldemokrata u čijim je rukama bilo mjesto predsjednika vlade Vranitzkog i narodnjačke stranke čiji je čelnik Mock bio ministar vanjskih poslova. Kako je rekao Franz Fischler, i Mock i Vranitzky bili su za pomoć Hrvatskoj, ali je njihova vizija bila različita. Dok je Mock smatrao da Austrija treba biti europski predvodnik, Vranitzky je bio više okrenut usuglašavanju s ostalim zemljama po pitanju sljedećih koraka. Pritom ne treba zaboraviti da Austrija tada još nije bila članica Europske Unije (postala je tek 1995), a kako se čulo na tribini, zapadnoeuropske članice isprva nisu blagonaklono gledale na austrijsku potporu Hrvatskoj i Sloveniji.

Tridesetogodišnji povratak Hrvatske kući (uzmemo li u obzir Schengen i eurozonu kao konačni cilj eurointegracijskog procesa) priča je sa sretnim završetkom, ali izazovima ipak nije kraj. Bard hrvatske diplomacije Mate Granić osvrnuo se i na aktualne geopolitičke izazove, s posebnim naglaskom na njihove potencijalne odjeke na hrvatsko susjedstvo. No izazova ima i unutar Unije.

Vremenski okvir sadržan u naslovu knjige – od samostalnosti do pristupanja EU – uglavnom definira i diskurs takvih izdanja. Obje odrednice bila su dva cilja koje je hrvatski narod potvrdio na referendumima, za koje je bilo potrebno uložiti velike žrtve i trud (za samostalnost, naravno, veće nego za članstvo u EU) i koji su na kraju upamćeni kao dva velika uspjeha. No dug i naporan pregovarački proces za hrvatsko članstvo nametnuo je trenutak ulaska kao svojevrsni cilj nakon kojeg se Hrvatska vratila kući – kako stoji u naslovu izdanja – i nakon kojeg konačno može odahnuti. A to je, naravno, zabluda. Članstvo u Uniji donijelo je nove izazove, od kojih je gubitak stanovništva svakako najveći. U rješavanju tog problema, kako je na tribini rekao i nekadašnji savjetnik hrvatske vlade Swoboda, Hrvatska se treba osloniti na vlastite snage i pokušati zaustaviti iseljavanje tako da stvori društvenu klimu i sredinu iz koje stanovnici neće iseljavati. Lakše je reći nego učiniti, ali je neupitno riječ o dobru savjetu.

Ukratko, posljednja austrijska večer posvećena Hrvatskoj bio je zanimljiv događaj, koji je ponudio nove uvide u dva duga i teška politička procesa – stjecanje hrvatske samostalnosti i ulazak u EU, s posebnim naglaskom na austrijsku potporu u posljednjih tridesetak godina.