Pođimo na selo

Pavle

Ne mogu reći da se nisam iznenadio kad me u mojoj potleušici u vinogradu jednog propalog tajkuna posjetio još propaliji književnik Željko Špoljar. Ovo književnik pišem s teškom ironijom. Lik je objavio jednu jedinu knjigu, kratki roman Gumeni galeb. Kruži priča da su mu taj roman odbili baš svi izdavači u Zagrebu. Onda ga je, slomljen i na rubu očaja, poslao na natječaj osječkog ogranka Matice hrvatske za najbolji neobjavljeni rukopis i tamo pobijedio u žestokoj konkurenciji od dvadesetak rukopisa. Od tih dvadeset najmanje deset nije zadovoljavalo osnovne propozicije natječaja.

Špoljara sam, ima sad tome više od deset godina, upoznao u neuglednoj redakciji portala za kulturu Arteist. On je pisao novinarske izvještaje, ja kolumnu. Nakon godinu dana u redakciji su sabrali te moje kolumne i objavili ih kao knjigu. Prilično uspješno sam je prodavao na biciklu, zarada je bila tim veća što uopće nisam izdavao račune. Porezna služba propustila je priliku da me kazni. Tipično za neuspješne, propale hrvatske pisce, Špoljar je bio prokleto ljubomoran na mene. Gdje god je stigao objavljivao je otužno zajedljive tekstove protiv mene, pokušavao baciti ljagu na moj lik i djelo. Koji uzaludan posao. Kao da svojim životom i radikalno autobiografskim pisanjem nisam dovoljno sam sebe blatio.

Tako da sam se, rekao sam već, zbilja iznenadio kad sam ga vidio u svojoj potleušici pod Sljemenom. Čak mi je na poklon donio malo bolju bocu vina iz Špara.

„Kojim dobrom?“ upitao sam.

„Selim na selo“, odvratio je. „Prije toga se želim pomiriti, zatražiti oprost od svakog kome sam napravio neko zlo.“

Zvučao mi je kao da je lagano prolupao. Ništa čudno za ljude njegove dobi. Opako se bližio pedesetoj.

„Fakat ideš živjet na selo?“

Kimnuo je.

„U Kloštar Ivanić. To je blizu Ivanić Grada.“

„Malo kasniš za trendom. U doba potresa i korone masa budala nadobudno se preselila na selo, tamo su kao nešto svi počeli uzgajat, sadit, kopat...“

Namrštio se na te moje riječi. Nastavio sam u pomirljivijem tonu:

„Ali dobro, zašto ne. I meni je Zagreb prokleto dosadio. Nema tu više nikakve atmosfere. Samo zakrčenja u prometu, loš, zagađen zrak. Sve jebeno skupo. I hrpa Nepalaca... S njima ni pijan nisam u stanju komunicirati, ne znamo dobro engleski, ni oni ni ja.“

„Ovdje si bar koliko-toliko u prirodi... Vinograd, sljemenski zrak...“

„Ma totalna idila. Vidiš da ni WC nemam, kamoli kadu.“

„Zašto se ne vratiš u Ðakovo?“

„Šta ću tamo? Sa starom, sestrom i njezinim sinom čamit u kući? Još će me tjerat da posadimo nešto u bašči.“

„Nije to tako loše.“

„Još sam premlad da zabrijem na te debilarije s povlačenjem na selo. Još želim radit na svojoj književnoj karijeri.“

„Sve je to prašina i dim, cimbal što ječi.“

Počeo mi je žestoko dizat živce s tim svojim biblijskim izražavanjem. Htio sam ga se što prije riješit, deprimirala me njegova pojava. Pustio je kosu sa strane, pa je tim više djelovao ofucano, baš poput riječi koje je izgovarao.

„Dakle, šta, došao si da ti oprostim što si po društvenim mrežama vrijeđao mene, moje pisanje?“

Opet je tim svojim svetačkim glasom prtljao kako se trudi postat sasvim nova, bolja osoba. Iskreno se nada da će mu to na selu u osami poći za rukom.

„Sramim se svog prijašnjeg ja. Bio sam sitna zavidna duša. Još jednom te molim za oprost.“

„Ma okej, sve opraštam. Ljudi smo. Samo sad bih trebao krenut, imam neki dogovor u gradu...“

***

U kafiću u Teslinoj našao sam se s Anom. Dva, tri pića i već se počela žalit da ne može izdržat radit to što radi.

„Prije sam voljela svoj posao, sad ga mrzim. Svaki mjesec neka nova afera. Korupcija, stalno neki novi slučaj korupcije. I onda nikom ništa. Muka mi je više od pisanja o korupcijama. Nitko nikad ne završi u zatvoru. Napišemo hrpu članaka i to je to.“

„Ali ipak ih maknu s pozicije, te korumpirane političare. Šta to nije bar neka satisfakcija? Otkrije se neka afera i padne neki ministar.“

„I pun pokradene love samo se prebaci na neku drugu poziciju.“

„Tebi je dosta tvog posla, meni je pak dosta ovog životarenja u Zagrebu“, rekao sam.

„I meni. Nikad nisu bile ovako ogavne gužve na cesti. Niti na jednu presicu ne mogu stići na vrijeme. Svuda auti, nigdje parkinga. Najradije bih preselila negdje na more. Ili na selo.“

„I ti, znači...“

„Šta i ja?“

„Ma, to na selo. Svi iz Zagreba bježe na selo. Ovaj jedan luzer što se mota oko književnosti maloprije mi je došao saopćiti da ide živjet na selo. Baš me zanima kako će se snaći tamo.“

Željko

Početkom jeseni preselio sam u Kloštar Ivanić. Stan u Novom Zagrebu, u Utrinama, iznajmio sam studentici iz Dubrovnika. Vjerujem da će mi novac od najma biti dovoljan za skroman život u Kloštar Ivaniću.

Ovdje živim u seoskoj, drvenoj kući u blizini šume. Kuća ima samo jednu sobu i kuhinjicu. Kupaonica nije puno veća od sobnog ormara, moram se pogrbiti kad ulazim u nju.

Puno vremena provodim na trijemu, tu doručkujem, večeram, navečer na tranzistoru slušam Radio Mariju. Trijem je donekle prostran, imam na njemu poveći drveni stol, klupu.

U vrtu sam zasadio mladi luk. Na to sam posebno ponosan. Prvi put u životu sam nešto posadio vlastitom rukom.

Često hodam po šumi. Među drvećem, pokušavam se približiti Bogu, osjetiti da zbilja postoji. Čini mi se da mi je to dva puta pošlo za rukom, ali ne bih o tome, možda su to bile samo neke moje fantazmagorije u noći.

Nedjeljom sa suseljanima odlazim na misu u lokalnu crkvu. Tako se povezujem s njima. Neću lagati da je sve bajno, idilično. Povremeno me spopadaju krize, ne mogu izdržati samoću. Naviru iskušenja da se vratim u grad. U tim trenucima prizivam u sjećanje sve gnusobe koje sam počinio u Zagrebu, mučne događaje. Kao da to nisam bio ja. Muka mi je od tog drugog. Uvjeravam sebe da bi On ponovno zagospodario mojim bićem čim bih se vratio u Zagreb. Da, mnoge stvari iz prošlosti pokušavam zaboraviti ovdje u Kloštru.

Slika generirana pomoću UI  / izvor Canva

Kad sam se tek doselio, nisam se mogao natjerati na fizičke poslove koje zahtijeva život na selu. Samo sam, kako sam već spomenuo, lutao po šumi, okolici. Čak sam navečer na trijemu, uz mutno narančastu svjetlost petrolejke, počeo pisati pjesme. Najuspjelija mi je ona o vrani koja mi je, jutro nakon što sam se doselio, sletjela u vrt. Nisam to shvatio kao dobrodošlicu. Vrane su simbol zle kobi, ako se ne varam. Ta pjesma bit će uskoro objavljena u godišnjaku Matice hrvatske u Kloštar Ivaniću.

Dakle, skoro pa ništa nisam napravio za svoje domaćinstvo osim što sam posadio mladi luk. Tek jučer, kad je donekle zahladilo, napokon sam se natjerao ispiliti drva za zimu. Pomagala su mi dva susjeda. Kršni, seoski mladići skloni svim oblicima fizičkog rada. U piljenju i slaganju drva uopće nisam mnogo zaostajao za njima. Radio sam skoro istom žestinom, ja koji sam čitav život bježao od ikakva fizičkog posla. Sve mi je teže zamisliti da sam se nekad u Zagrebu družio isključivo sa slabim muškarcima sklonima pisanju, umjetnosti.

Nakon slaganja drva nisam bio u stanju navečer na trijemu pisati pjesme. Osjećao sam gađenje prema ikakvu pisanju, pogotovo prema pisanju poezije. Žalio sam što nemam televizor u kući. Jedino što sam želio nakon naporna rada bilo je pogledati neki stari dobri vestern, a onda zapasti u težak, težački san.

***

Nikako mi ne popušta strast da hodam po šumi, čak i noću. Seljaci su me uvjeravali da nema opasnosti, u šumi nema nikakvih životinja, zvijeri opasnih po ljude, samo lisice. Lisice nisam vidio, ali ne jedanput protrčala je srna na samo par metara od mene. Neopisiv doživljaj.

U krčmi pored crkve čuo sam priču koja me opsjedala – da negdje u šumi živi Lena, nekad čuvena ljepotica u Kloštar Ivaniću. Iz nekog razloga priželjkivao sam je sresti. Seljaci su mi u krčmi pokušavali objasniti gdje se točno nalazi njezina nastamba.

„Otkud joj voda?“ zanimalo me.

„Donese si vu kanisteru. Ne treba njoj puno vode. Kad ju sretneš buš se uveril.“

Jedno jutro, nakon što sam čitavu noć lutao šumom, naišao sam na nešto nalik kolibi. Ispred je bio kotao pun izgorjelih cjepanica. Pored kotla sjekira. U prvi mah pomislio sam da haluciniram, da sam zaspao hodajući pa sve ovo sanjam. Tako se sve nekako i odvijalo, kao u snu. Iz kolibe je izašlo stvorenje koje je zbilja moglo biti utvara. Na sebi je imalo svilenkastu, razderanu spavaćicu, a oko glave omotanu maramu. Samo su oči virile kroz prorez na toj marami, prodorno su me gledale. Ženske oči, plave. To je bila Lena! Pronašao sam njezinu nastambu u šumi! Nakon toliko lutanja napokon sam je pronašao!

--------------------

Jedno jutro, nakon što sam čitavu noć lutao šumom, naišao sam na nešto nalik kolibi. Ispred je bio kotao pun izgorjelih cjepanica. Pored kotla sjekira. U prvi mah pomislio sam da haluciniram, da sam zaspao hodajući pa sve ovo sanjam. Tako se sve nekako i odvijalo, kao u snu. Iz kolibe je izašlo stvorenje koje je zbilja moglo biti utvara

-----------------------------

Tko je od nas dvoje prvi progovorio, započeo razgovor, ne mogu to sa sigurnošću reći. Ponavljam, sve je nalikovalo nekom snu. Pa i ono što je Lena govorila bilo je poput Božjih objava koje su proroci doživljavali u snu. Lena je nagovijestila blizinu Sudnjeg dana. Počet će tako, rekla je, da će se s neba začuti zvuk kao iz pokvarene trube. Tada treba brzo otići kući, dobro zatvoriti vrata, prozore. Zapaliti svijeću i moliti. U prvim danima zemlju će tresti potresi. Posvuda oluje, tornada, grozomorna grmljavina, poplave. Razina mora naglo će se podići. Ljude će kositi svakakve epidemije. Gušit će se od vrućine, sparine, nestajat će pitke vode, voda će postajati kužna, zatrovana.

„Prije Sudnjeg dana u Kloštar će doći novi pastir“, navijestila je Lena. „Njegova krv bit će prolivena.“ Dohvatila je sjekiru, pružila mi je.

„Nacijepaj mi drva kad si već tu. Mene bole ruke, raspadam se.“

S velikim zadovoljstvom ispunio sam joj želju. Svakim sam danom sve bolje baratao sjekirom. Da, kao da sam u svojoj četrdeset sedmoj napokon poprimio konture pravog muškarca. Ruke su mi ojačale. Jedva primjetno, ali ipak su ojačale. Samo moram nastaviti tako. Nikako klonuti. Nikako se vratiti pisanju proze. Samo pokoja pjesma navečer na trijemu uz svjetlost petrolejke.

***

Nekoliko puta bio sam na misi zornici. Svećenik je imao više od sedamdeset godina, njegove propovijedi zvučale su mi previše banalno. S njim nisam dolazio u kontakt, ali zato sam se zbližio s časnom Ankicom. Nakon zornice u srijedu rekao sam joj da sam u šumi naišao na kolibu lude Lene.

„Prorokovala je skori dolazak Apokalipse.“

Časna je na to samo odmahnula rukom.

„Prije nego se zavukla u šumu, znala je doći nama u crkvu. Isto je lupetala o Apokalipsi. Uobičajeno za ljude koji propadnu u životu... Priželjkuju smak svijeta. Jadnoj Leni poremetilo se u glavi kad joj se kćerka ubila u Zagrebu.“

Nikad časnu Ankicu nisam vidio mrzovoljnu kao tog jutra. Bez okolišanja upitao sam što je razlog njezinoj mrzovolji. Rekla je da njihov stari, dobri svećenik mora u mirovinu, a na njegovo mjesto dolazi neki mlađi iz Zagreba. Puna ogorčenja otpratila me do ruba šume. Razmišljao sam da li da joj kažem za Lenino proročanstvo o novom pastiru čija će se krv proliti. Ne, nisam joj rekao.

„Još niste skupili snage ispovjediti se?“ upitala me na rastanku.

Odmahnuo sam glavom.

„Možda kad dođe taj novi svećenik.“

Na spomen novog svećenika licem joj je ponovo prošla sjena mrzovolje.

„A što vam toliko smeta kod našeg starog župnika? Možda to što nije iz grada? Nisam znala da ste toliki snob.“

Moram priznati da su me zaprepastile te grube, napadačke riječi časne Ankice. Želio sam se što prije maknuti od nje. Mogu shvatiti njezino ogorčenje zbog dolaska novog svećenika, ali to joj ne daje za pravo da se otresa na mene, naziva me snobom. Nisam dužan trpjeti ničije omalovažavanje, pogotovo od jedne priproste časne sestre iz Kloštar Ivanića. Ja snob? Hahaha! Pa da sam snob, ne bih stanovao u Utrini, a onda iz Utrine preselio u Kloštar u malu seosku kuću u koju nijedan zagrebački snob ne bi nogom kročio.

Hladnim, odsutnim glasom kratko sam, jedva čujno, pozdravio časnu Ankicu. I ušao u šumu. Hodati, nema ništa bolje od hodanja. Hodanje me čak i u gradu mnogo puta vratilo u ravnotežu. Kad god te muči neki nemir, ustani i hodaj!

U šumi sam, usput, nabrao gljiva sunčanica, nosio sam ih u ruci kao buket cvijeća. Kao mali obožavao sam jesti pohane sunčanice. Već sam zaboravio kakav im je okus.

Katja

Osjećam da je iza mene sve ono loše, polako se oporavljam, postajem ona stara ja otvorena prema svijetu bez gorčine, loših sjećanja, paranoje. Nastaviti živjeti, samo to hoću, moram. Još bih mogla voljeti, zaljubiti se. Napokon raditi ono što volim. Uvijek sam se posvećivala drugima, volim pomagati ljudima, bar tako mislim. Ti drugi iskoriste me za neke svoje ciljeve. Na mojoj energiji gmižu prema svom cilju. A koji je moj cilj? Voljela sam pisati otkad znam za sebe. Pisala sam uglavnom dnevnike. Hrpa dnevničkih zapisa, na desetke bilježnica sam ispisala. Sve sam ih uništila, da ih netko od mojih bližnjih ne pronađe i pročita. Ljudi su odvratni, u stanju su čitati tuđe dnevnike. Moji bližnji, napisala sam. Tko su uopće moji bližnji? Nema ih... Oslobađam se, sama sam, napokon. Ne bojim se samoće, uvijek sam je voljela. Kako stare, ljudi postaju sve odvratniji, prokleti vampiri, hrane se tuđom energijom. Najbolje mi je kad sam sama. Ljudi su mi donosili samo užasne nevolje, jad.

Voljela bih pisati. Napisati roman o svom životu. Ljude bi to zanimalo, sigurno. Takav roman ovdje u Hrvatskoj sigurno nisu još pročitali. Itekako bi ih zanimao moj život. Jednom ću napisati tu knjigu, čim se malo saberem. Previše toga mi se događalo zadnjih godina, previše toga ružnog. Nisam još u stanju napisati roman o svom životu. Ali zato sam prije neku večer napisala priču, olovka mi je samo išla po papiru. Priča o odnosu majke i sina u Danskoj. Dobro sam se osjećala nakon što sam to napisala, puno bolje nego nakon razgovora s psihijatrima. Pisanje ima neku iscjeljujuću moć. Prvi put sam napisala nešto što nisu moji dnevnički zapisi, moje misli istresene na papir. Čak imam osjećaj da sam u toj priči više rekla o sebi nego u svim dnevničkim zapisima. Ushitila me ta spoznaja. Žao mi je što nikad u životu nisam upoznala nekog pisca, pravog pisca koji objavljuje knjige. Većinom sam bila okružena kretenima, protratila uz njih život. Srećom, ne čitav. Još ispred mene ima godina. Samo moram više paziti na zdravlje. Ne smijem toliko nehajno uništavati vlastito zdravlje. Što je bilo, bilo je. Ne mogu vratiti godine, spriječiti sve one odvratnosti kroz koje sam prošla.

Dobro je da sam još uopće živa, valjda.

***

Sinoć sam si otvorila bocu votke. Lagano sam pila, prtljala po mobitelu. Na Facebooku mi je iskočila fotka nekog pisca koji se iz Zagreba preselio na selo. Pisao je o tom svom preseljenju i uz tekst stavljao svoje fotke. Fotkao se u vrtu, šumi, u toj svojoj seoskoj kući koju je unajmio ili kupio, nije baš bilo jasno. Gledala sam te njegove fotke. Bio mi je odnekuda poznat... Kao da ga dugo, dugo znam. Prevrtala sam prošlost po glavi. Gdje sam ga mogla upoznati? Pisac... Pa znam da nikad u životu nisam upoznala ni jednog pisca. Svakakve sam upoznavala, ali pisce ne. Onda sam u sebi ponavljala njegovo ime i prezime: Željko Špoljar, Željko Špoljar... Ništa. Popila sam još malo votke i ohrabrila se da mu se javim na privatnu poštu na Facebooku. Napisala sam mu da mi je jako poznat: „Imam osjećaj da vas poznajem čitav život.“ Brzo mi je odgovorio. Oboje smo pokušavali odgonetnuti otkuda se znamo, ako se uopće znamo. Da bismo nakon maratonskog dopisivanja koje je potrajalo do dugo u noć shvatili da smo u gimnaziji na Gornjem gradu čitavu jednu godinu išli u isti razred. U nečem nalik ekstazi jedno drugom smo nabrajali imena i prezimena ostalih u razredu ne bismo li se dodatno uvjerili da je istina ono što smo upravo otkrili. Sjetili smo se i prezimena starog profesora iz latinskog. „Ne mogu vjerovat da mi se ovo događa, kao u nekom filmu!“ napisao je on u jednoj od tih valjda sto poruka koliko smo ih izmijenili te noći. Sva sam se ukočila od grozničavog tipkanja. Votka mi je nestajala iz boce, to mi je davalo snagu i rječitost. On bi svako malo na moje poruke odgovarao sa hahahahahaa. Izgleda da sam uspjela biti duhovita. Laskalo mi je to.

Iduće večeri nastavili smo se dopisivati. Pisala sam mu kako sam u Zagrebu izgubila sve prijatelje, dosadili su mi. Pisala sam mu da bih se i ja najradije nekamo odselila, u neko mjesto sa što manje ljudi. U nekom trenutku on mi je prilično nenametljivo predložio da bih ga mogla posjetiti u Kloštar Ivaniću.

„Sad pred Božić ovdje na selu je najljepše. Još kad bi bar pao snijeg. Onaj fini, gusti snijeg kao nekad. Sjećate li se, Katja, onih zima iz našeg djetinjstva, mladosti? Pravili smo kule i nastambe od snijega i ne bi se tjednima otopile. Za razliku od današnje djece, imali smo sreće da smo iskusili te prave zime. Molim se Bogu da nam pred Božić padne jedan takav snijeg. Imam prekrasnu, starinsku peć u svojoj drvenoj kući. Pripremio sam drva. Mislim da bi vam malo boravka na selu itekako godilo. Možete mi otisnutu na papiru donijeti onu svoju priču o mami i sinu u Danskoj. Baš bih je rado pročitao. Mrzim čitati s ekrana“, napisao mi je.

Odvratila sam da bi mi dobro došlo da se bar na dan, dva maknem iz Zagreba. Priznala sam mu da skoro uopće ne izlazim iz stana i da me spopadaju teške depresije.

„I ja sam u Zagrebu patio od depresije. Pisao sam priče o samoubojicama, ne sluteći da sam i sam na rubu samoubojstva. Kad sam to napokon shvatio, u manje od dva tjedna iznajmio sam moj stan u Utrinama i doslovno u zadnji čas pobjegao ovdje na selo. Šetnje po šumi, fizički rad, svježi, čistiji zrak brzo su me izliječili, pružili nove poglede na život. Po ovom što mi pišete, jasno vidim da ne smijete više odlagati odlazak iz Zagreba, barem privremeni. Vrata moje skromne, ali udobne seoske kuće širom su vam otvorena, Katja.“

„Potpuno ste u pravu, Željko. Samo moram skupiti snagu da se pokrenem!“

„Morate skupiti snagu! Vjerujte, vaš život je u pitanju!“

„Znam.“

„Čekam vas!“