Poezija pod mikroskopom impozantnoga kritičarskog pera

Koncem prošle godine Matica hrvatska tiskala je zbirku književnih kritika Republika stiha akademika Krešimira Bagića (ur. Luka Šeput). U toj su zbirci sabrana 53 kritička prikaza i eseja koji su nastajali u razdoblju od sedam godina (od 2015. do 2022) tijekom kojih je taj plodni književni kritičar, pjesnik i profesor stilistike sustavno pratio i komentirao hrvatsku pjesničku i pjesničko-publicističku produkciju. Rezultat je kronika kratka daha koja, bez obzira na to što pokriva razdoblje kraće od desetljeća, odabire za to izvanredno pogodan trenutak u kojem naše pjesništvo doživljava neku vrstu bujanja i hiperprodukcije koju Bagić u svojim kritikama nastoji opisati i razvrstati. Riječ je dakle o knjizi koja iscrtava putove i stazice kojima se naše suvremeno pjesništvo kreće, uočava i imenuje njegove poetičke preokupacije i trendove, upozorava na bitne pjesničke rukopise, otkriva vrijedna izdanja i podsjeća na ona zaboravljena.

Istančan kritičarski rukopis

Bagićeva se Republika sastoji od tri resora. Prvi je književna kritika u užem smislu, odnosno presjek suvremene pjesničke produkcije, pa stoga i nosi naslov O tekućem pjesništvu. Ondje nalazimo 41 kritički prikaz u kojima je prikazano 50 pjesničkih knjiga (od čega su pet pogovori izdanim zbirkama te, strogo govoreći, izlaze iz okvira kritičkog diskursa). Te su kritike objavljivane pretežno u Vijencu (u sklopu istoimene kritičarske kolumne koju je Bagić pisao od 2019. do 2022), no i drugdje, primjerice u Kolu, Temi i na portalu Stilistika.org.

Miroslav Mićanović, Krešimir Bagić, Luka Šeput i Anera Ryznar / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Druga cjelina je naslovljena O izborima iz pjesništva i sadrži pet kritičkih osvrta na sabrana pjesnička izdanja. U njima Bagić prikazuje antologiju Svjetlaci: hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996–2019) koju je 2019. priredio Tonko Maroević, potom se osvrće na izbore iz pjesništva Jure Kaštelana (Sklad urlik, 2019, prir. T. Brlek), Ivana Slamniga (Izabrana djela, 2019, prir. T. Maroević) i Ernesta Fišera (Trošenje nade: izabrane pjesme 1959–2019, prir. D. Šalat), te na koncu komentira pretisak dviju zbirki Pere Kvesića (Zaboravljeno pjesništvo, 2019).

Treća cjelina je raznorodna, okuplja sedam tekstova i naslovljena je O pjesničkoj publicistici. U tim nas tekstovima Bagić podsjeća na jednu zaboravljenu knjigu Grigora Viteza (Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956), prikazuje znanstvenu studiju Branislava Oblučara o Dragojeviću (Na tragu kornjače: pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića, 2017), skreće nam pažnju na jedno zanimljivo prijevodno izdanje austrijskoga pjesnika Ernsta Jandla (Otvaranje i zatvaranje usta: frankfurtska predavanja o poetici, 2018), komentira Balogov postumno objavljen esej Pjesnici ludovi (2019) te Paljetkovu zbirku studija Književni pretinci (2020), osvrće se na sabrane eseje i kritike Miroslava Mićanovića (Ronjenje na dah. Eseji i kritike, 2021), a knjigu zatvara zanimljivim tekstom još zanimljivijeg naslova Rub jezika, ugriz zmije u kojem iščitava intervjue s hrvatskim pjesnicima sakupljene u knjizi Ervina Jahića Suvremeno hrvatsko pjesništvo u dva glasa: intervjui u Poeziji 2005.–2020. i to tako što citate iz tih intervjua ludički strukturira u neku vrstu „ćudljivog abecedarija“.

Premošćivanje pjesničkih jazova

I premda su tri cjeline ove zbirke tematski bliske i povezane te je i logično što su se našle pod istim krovom, svaka od njih obavlja drugačiju, podjednako važnu funkciju i plijevi drugi kutak našeg pjesničkoga vrta. Ipak, srce knjige prva je cjelina u kojoj do punog izražaja dolazi Bagićev istančani kritičarski rukopis. Naime, on je u razdoblju od četiri godine na stranicama Vijenca sustavno i kontinuirano, iz broja u broj, prikazivao i komentirao najnovije naslove i hvatao se u sizifovski koštac s tom nabujalom pjesničkom produkcijom. Pa je stoga katkad u kritikama i zdvajao nad hrpicom knjiga koja se nagomilala na njegovu stolu, što ga je potaknulo da ironično zaključi da „imamo više pjesnika nego čitatelja poezije“. O tom odnosu pisanja i čitanja (i pitanju što bi čemu trebalo prethoditi) Bagić je progovorio i kada je zapazio da naši suvremeni pjesnici, uz dužne iznimke, zapravo slabo čitaju svoje prethodnike te je u njihovim pjesmama vidljivo nepoznavanje tradicije u koju se nastoje upisati.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2023.

No ako je već ta nezainteresiranost i isključenost opće obilježje ove naše epohe i generacija koje je iznjedrila, Bagić će to registrirati, no nije od onih koji će se nad tim zgražati ili moralizirati. Štoviše, on kao kritičar s lakoćom premošćuje generacijske jazove koji često rezultiraju nekom vrstom komunikacijskog šuma između mladih i starih. Kod Bagića, čini se, tog šuma nema jer mu njegov tankoćutni čitateljski senzibilitet omogućuje da se uživi i u ona iskustva i idiome koji mu nisu osobno bliski i u njima promotri ono što mu je zapravo jedino bitno – funkcioniraju li oni kao dobra poezija. Štoviše, Bagić je iznimno naklonjen najmlađoj generaciji pjesnika, vrlo pohvalno piše o nizu pjesničkih debitanata, a osim toga podupire ih i kao član povjerenstva nagrade Zdravko Pucak za mlade pjesnike, gdje onda nerijetko i pogovorom popraćuje njihove debitantske zbirke (i ti su pogovori uključeni u ovu zbirku).

Uzduž i poprijeko pjesničkoga polja

Na primjeru mladih vidimo da Bagić kao kritičar čita široko, da se kreće uzduž i poprijeko pjesničkoga polja, osvjetljava mračne zakutke te u njima nalazi nepravedno zanemarene rukopise i iznosi ih čitatelju na vidjelo. U tom lirskom vrtu vrtlar Bagić s osobitom simpatijom pristupa onim tekstovima koji su pali kao žrtve kritičarskog nemara – npr. poeziji za odrasle Zvonimira Baloga – ili pak onim autorima, poput Tomislava Domovića i Enerike Bijač, koji su „ostajali visjeti u međuprostoru generacija, poetika i trendova, nisu žudjeli za reflektorima i intervjuima, nisu bili urbani, angažirani i stvarnosni kada su to postale preporučljive lozinke niti su se brinuli o blurbovima na koricama i lajkovima na društvenim mrežama (…) nego su pisali stihove i živjeli s njima.“

Kada se radi o izricanju vrijednosnoga suda, Bagić je odmjeren. Njegova namjera nije poniziti autora kako bi se dodvorio čitatelju, već razložno uputiti na jaka i slaba mjesta u tekstu i pustiti da argumentacija i primjeri govore sami za sebe. Ako je njegov dojam o zbirci nedvosmisleno pozitivan, kritika će prštati entuzijazmom – to je čitatelj kojega dobra pjesma uvijek evidentno razveseli i on taj entuzijazam prenosi i na svoje čitatelje. S druge strane, prigovore gotovo nikad ne izriče u obliku kakve zajedljive ili osorne konstatacije, već ih zaodijeva u, primjerice, razigranu i ublaženu formu retoričkog pitanja. Tako će, recimo, čitajući zbirku Lovostaj Monike Herceg, Bagić zapitati (sebe, autoricu, a možda i čitatelja): „Mogu li imaginacija i aktivizam zajedno? I ako mogu, dokle? (…) Nije li književnost jedini mogući angažman za pisca?“ Ili će, primjerice, komentirajući zbirku Irene Skopjak Barić, prvo ustvrditi da se u njoj metafora javlja kao „prvorazredni desert koji svemu mijenja oblik i sve zaslađuje“, a potom će se zapitati: „No je li taj desert baš uvijek dobrodošao?“ Kod Mrkonjića će pak dio kritike posvetiti nabrajanju lektorskih i korektorskih propusta za koje će s punim pravom ustvrditi da kod čitatelja proizvode neizvjesnost i osiromašuju čitanje. Takav tip prigovora netko bi mogao nazvati cjepidlačenjem, naslućuje Bagić, i nije posve u krivu. U vremenu koje ne mari za detalje i nijanse, što znači jedan tipfeler? No upravo će pomno čitanje kakvo poduzima Bagić pokazati da on u poeziji može biti presudan.

* * * * * *

Krešimir Bagić
republika stiha

ima jedna republika

u podrumu na tavanu

u vrbiku u šljiviku

iza sunca iza kiše

iza možda iza ipak

u njoj zriju vrela slova

ustav joj je gibak sunčan

himna modra barjak vulkan

samo joj je vjeđa međa

ima jedna republika

na ekranu i na dlanu

u vrućici u košnici

prije mraka prije cvijeta

hrastovi se zbog nje mršte

u njoj gori žuta šutnja

i samuje gordi žamor

vuk u glasu klas u zvuku

u stihu je špilja zbilja

ima jedna republika

sva od riječi sva od snova

bez zakona bez zaklona

čedna čudna – oblak kuštrav

bere bore bosog neba

ima jedna republika

kad svane u pogled stane

pa nestane

samo se rijetki zabrinu

jer ne znaju da je vječna

* * * * * * * *

Tekst je uvijek na prvom mjestu

Kod autora koji nisu bliski njegovu pjesničkom habitusu Bagić će biti diplomatičan, priznat će da i oni imaju svoje mjesto u raznolikom obzoru suvremene produkcije. Autora dakle neće obezvrijediti, njegovoj će zbirci pristupiti s jednakom pomnjom kao i ostalima, a tek će iskusniji poznavatelj njegova kritičarskog jezika primijetiti da se u upotrijebljenim pojmovima, kao što su „manirizam“, „pasatizam“ ili „riskantnost“, krije i njegov implicitni vrijednosni sud. Naime, Bagić je kritičar kod kojega je jasna ljestvica prioriteta: na prvom je mjestu uvijek tekst odnosno pjesma kao pojedinačan, samo sebi svojstven svijet; potom zbirka kao knjiga odnosno više ili manje koherentna cjelina; potom čitatelj o kojem se Bagić sustavno brine oblikujući svoje kritike na zanimljiv, pitak i razumljiv način; i tek onda autor koji je tu prisutan tek implicitno jer ovo nije tip pedagoške kritike gdje kritičar podučava autora kako pisati bolje. No, bez obzira na to, pjesnici se raduju njegovim kritikama jer pažljivijeg, kompetentnijeg i zainteresiranijeg čitatelja nisu mogli dobiti.

Bagić je izniman poznavatelj žanra kritike i svih njezinih aporija. On ne bježi od nužne subjektivnosti čitateljskog dojma, no zna da je za kritiku bitno da tu subjektivnost nadvlada sustavnošću analize i konkretnim i razumljivim argumentima. Njemu u tome pomaže stilistički aparat, onaj tip pomnoga čitanja koji rastvarajući katkad posve zamršene jezične konstrukcije i kreacije može opisati kako se to što se u pjesmi događa – događa prije svega u njezinu jeziku. Kroz Bagićeve kritike dokazuje se da je stilistička analiza, kada je izvedena kako treba i kada je poduprta istančanim kritičarskim senzibilitetom, možda još uvijek najplodonosniji pristup pjesničkome tekstu. O tome je u jednoj kritici zapisao: „Doista se bavim detaljima iz subjektivne perspektive. U svoju obranu mogu jedino reći: ne čitam knjige nego pjesme, tj. knjige pjesama čitam stih po stih, pjesmu po pjesmu.“ Pa je onda dodao i ovo: „Mnogo me puta čitani stihovi zbune, zateknu, koji put se sramim što ne uspijevam s njima ostvariti kontakt, koji put zažmirim i krenem dalje, a koji put se osmjelim naglas začuditi i priznati manjak čitateljske kompetencije.“ Taj neočekivani istup je važan jer demistificira poziciju kritičara kao onoga tko zna čitati bolje i tko može svaki put bez greške proniknuti u tajnu pjesme. To Bagićevo „priznanje“ da pjesma jednim dijelom ostaje nedostupna i nečitljiva, za običnog čitatelja može biti utješno pa i poticajno.

Humor i začudnost

Čitateljima Bagićeve kritičarske kolumne zasigurno je dobro poznata njezina struktura i način na koji on razvija i vodi analizu, špicerovski se krećući od detalja do cjeline, od sitne jezične činjenice do općih poetičkih uvida u djelo i njegov kontekst. I premda u većini kritika dosljedno slijedi tu uspostavljenu shemu, u nekima iskače iz poznatih okvira te poseže za anegdotom, vicom ili osobnim sjećanjem. Tako nam, primjerice, prepričava kako je svojedobno smrtno uvrijedio Senka Karuzu konstatiravši da on možda i nije pjesnik – jer Karuza naime do tog časa još nije bio objavio ni jednu pjesmu! – i kako ga je prilikom pisanja kritike Karuzine prve zbirke u tom poslu omeo potres, i to ne jedan nego čak dva, pa je kritika stoga dobila naslov Magnitude stiha. Ta anegdota, osim što je bizarna i zanimljiva sama po sebi, ispripovijedana je s nemalom dozom humora i začudnosti, čime se kritičar Bagić posve približio, intimizirao s kozerštinom sad već potvrđena pjesnika Karuze.

Kritičar u literaturi prijatelja nema

Druga kritika koja zaslužuje komentar jest kritika zbirke Poslije tebe samo noć Svena Adama Ewina, pjesnika koji je svojom pojavom uzburkao duhove i potaknuo mnoge rasprave o pjesnikovu građanskom identitetu i općenito o pitanju autorstva. Bagić se u kritici naslovljenoj Razgovor ugodni o poeziji priključuje toj raspravi, ali to čini ironijski, tek kako bi je odbacio i kako bi u prvi plan stavio ono što njemu primarno – sâm pjesnički tekst. Ta je kritika zanimljiva i stoga što Bagić u njoj posve odustaje od klasičnog kritičkog prikaza i opredjeljuje se za matoševski fiktivni dijalog između kritičara i nezadovoljnog čitatelja koji nestrpljivo traži da mu kritičar razjasni stvari i ponudi konkretne i jasne odgovore. Tu se, čini se, vidi Bagićevo dugogodišnje iskustvo profesora književnosti: u blagosti i strpljivosti s kojom tumači stihove, u jasnoći kojoj teži kada odgovara na pitanja te u vrlo diskretnoj didaktičnosti kojom ispravlja neke opće zablude koja se katkad javljaju kod običnih čitatelja.

Kritika je nemogući žanr koji pred kritičara stavlja niz zahtjeva koje on valja pomiriti: kritika mora biti subjektivna, no argumentirana; stručna, ali i jasna i pristupačna; beskompromisna i dosljedna; mora postavljati visoke kriterije; mora biti rezultat kontinuiranog praćenja i čitanja; mora biti upućena u književni kontekst i tradiciju; mora njegovati vlastiti stil; biti konstruktivna i instruktivna te po mogućnosti čitatelju otkriti nešto što on sâm u djelu nije vidio. Sve se to redom može reći za kritike Krešimira Bagića i stoga je iznimno važno što se one s vremenom ukoričuju i tako pohranjuju u korpus one linije hrvatske književne kritike koja započinje s Matošem.

Naime upravo se Matoš, kojega Bagić vidi kao „najodličnijeg stilista hrvatske književnosti“, ovdje nameće kao neizbježna referencija. Ne zato što bi Bagićev kritičarski rukopis valjalo uspoređivati s Matoševim (uostalom Bagić je mnogo učtiviji kritičar od Matoša i nije toliko svađalački raspoložen), nego zato što je upravo Bagić bio taj koji je Matoševe kritike stavio pod filološko povećalo i na njegovu primjeru pokazao da se i kritika može pisati kao vrhunska literatura. Ono što im je obojici zajedničko dvije su stvari: prva je ljubav prema stilu i vjera u moć jezika, a druga uvjerenje da kritičar u literaturi prijatelja nema pa makar se morao izmjestiti čak u Dubravu. Naime, ova knjiga ima i svoju prethodnicu.

To je zbirka kritika Pogled iz Dubrave objavljena u Matici 2017. Osim što se „dodiruju naslovima“, obje zbirke sadrže po 53 kritička teksta. Taj naizgled sporedan podatak u Bagićevu slučaju nipošto nije slučajnost. On upućuje na njegovu zaigranost, ljubav prema strukturi i simetriji, oko za detalje. U takvim sitnim gestama zrcali se filigranska vedrina Bagićeva impozantnoga kritičarskog pera.