Poetizacija narativnih cjelina

„Upregla je grad u zavežljaj oblaka / i ujahala u sliku / – prerano, / još su dohranjivali mlado zelenilo / debelim kriškama neba. / Mogla je podići potoke do sedla ledenjaka, / skupiti pupoljke slika u medaljonima jezera, / zaklonjena crnogoricom / isprobati krila najžućih leptira / pa koritom prvih kiša zaroniti / pod ok(n)o“ (Beata Zamurovana, Dormitorij).

Traženju unutarnje svrhovitosti poetskih zapisa pridružuje se nova zbirka pjesnikinje i znanstvenice Lidije Dujić Dormitorij. Njezine zbirke Suhozid, 2011. (Lj. C. Matutinović, Vijenac odabranih, 2013) i Agavine kćeri, 2012. (Lj. C. Matutinović, Umjesto samoće, 2014), odlikuju „svrhovitost poetskih razina“ i „zaigrane poetske preobrazbe“. Dormitorij nastavlja vizualizirani govor slika u imaginativni svijet za sebe u simbolici svakodnevice. Maštovite narativne cjeline uspostavljaju se konstrukcijom imaginativnog jezika koji otkriva asocijativne dimenzije bajkovitih narativnih cjelina.

Izd. Mala zvona, Zagreb, 2023.

Poetska intencija zapisana izvan ili iznad osjetilnog opažanja problematizira dvojake vrijednosti, osmišljava konflikt netransparentnosti koji je postao must u današnjim globalističkim vizurama. Bajkovita inspiracija kreira polemička proturječja i svekolikost poetskih preobrazbi po kojima suživot s očekivanom poetizacijom narativnih sintagmi ne pruža eksplicitni odgovor, već se taj fatumski odnos na razini proturječja osmišljava u stihovanoj paradigmi ironijskog začina: „U tjednu, / koji je unaprijed trebalo / ukloniti iz kalendara, / vodimo Rotha u planine. / On je pisac iz sjene, / mi smo pisci bez sjene / – okrećemo tek rečenice / na tihim lomačama / političke korektnosti.“ (Paralele).

I naslovi ciklusa u Dormitoriju (Gošća delte, Raščitavanje ružičnjaka, Zaustavni trak, Suma opreza, Arhipelag odlazaka) i vitalnost narativne imaginacije pridonose htijenju globalističkih perturbacija koje difuznu sliku svijeta dovode na rub apsurdnog: „U bogatoj pustinji sugovornice / koja viče u svoju ladicu / dok sanja kako brani pjesnikinju / izašlu ispod Ujevićeva krila / – što s maramom preko očiju / skuplja riječi kao kukce, / raskrupnjana jaucima ženskog mraka – / čitak trag svjedoči/ kako je mogla ostati samorodna / da je znala put/ iz Tinova šinjela.“ (Vesni Parun, V.).

Kako se opetovano nameće traženje imaginativnog smisla u citiranim poetiziranim cjelinama, očita je banalnost pitanje: što je pjesnik htio reći? Svrhu te začudne poetske igre potražimo u nadahnutom pogovoru urednice Sanje Lovrenčić Raščitavanja i krošnje Lidije Dujić u kojem ističe da autorica „izdvajajući pojedine riječi i rečenice iz njihovog konteksta vraća ih u područje književnog ‘materijala’, prisvaja ih za svoju ekspresivnu svrhu i dopušta čitatelju/čitateljici da ih čita kao da nisu opterećene prethodnim književnim životom“.

Konačno: samo treba čitati Dormitorij, strpljivo i samozatajno, da se razotkrije zagonetna i tajanstvena slika i praslika svijeta.