Meštrović, herojski ciklus i nacionalni identitet

Na retrospektivnoj izložbi Ivana Meštrovića u Klovićevim dvorima zapaženo mjesto zauzimaju skulpture herojskog ciklusa poznata kao Vidovdanski ciklus, kojemu pripada i Ciklus Kraljevića Marka prvi put predstavljen na programskoj izložbi Nejunačkom vremenu u prkos u Zagrebu 1910. Tim je ciklusom Meštrović dao vrijedan doprinos oblikovanju nacionalnog stila u hrvatskoj i europskoj umjetnosti moderne te stekao prva međunarodna priznanja i slavu; već 1910. na samostalnoj izložbi u Beču, a iduće godine na Međunarodnoj izložbi u Rimu, gdje mu je dodijeljena prva nagrada za kiparstvo. Skulpture Vidovdanskog ciklusa zbog svoje jasne političke poruke i društveno-političkog angažmana njihova stvaratelja i danas, kao i u vrijeme nastanka, izazivaju pozornost javnosti i struke, te proturječna mišljenja oko njihove interpretacije unutar kipareva opusa. Stoga nije naodmet prisjetiti se okolnosti njihova nastanka u okviru burnoga razdoblja hrvatske povijesti uoči Prvoga svjetskog rata, kada su kultura i umjetnost bile čvrsto isprepletene s politikom i ideologijom, kao i Meštrovićevih uvjerenja i nadahnuća za taj ciklus koja su zabilježena u onodobnom tisku, kiparevoj korespondenciji s istomišljenicima, članovima Društva hrvatskih umjetnika Medulić, kojemu je davao kohezijsku snagu i pokretačku viziju.

Konjanička skulptura Kraljevića Marka na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911.

Motivacije nastajanja Meštrovićeva herojskog ciklusa

Vidovdanski ciklus karakterizira utemeljenost u mitu, herojska ekspresija forme i pokretački eros povijesne ideje južnoslavenskog jedinstva. Rad na ciklusu značio je za Meštrovića istinsku vjeru da umjetnost može prenijeti poruku o teškom položaju njegova naroda, ali i pozvati na djelovanje koje će hrvatskom narodu donijeti oslobođenje iz zajednice Austro-Ugarske Monarhije. Unutar Monarhije osobito je težak bio položaj Dalmacije, koja je stagnirala kulturno i gospodarski, izložena i opasnosti od talijanskih posezanja. Meštrović je započeo rad na Vidovdanskom ciklusu u Parizu potkraj 1908, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, a već krajem 1910. ciklus skulptura narodnih junaka, udovica, pastira, ranjenika, guslara, dekorativnih i arhitektonskih elemenata Vidovdanskog hrama – uz studije, ukupno pedesetak skulptura – najvećim je dijelom bio završen. U ljeto 1910. nastao je ciklus Kraljevića Marka, tematski i stilski dio cjeline Vidovdanskog ciklusa. Manji dio skulptura nastao je između 1911. i 1912. godine. Prema riječima Meštrovićeva biografa Milana Marjanovića, još 1905, pod utjecajem Vojnovićeve drame Smrt majke Jugovića, javila se Meštroviću ideja o ciklusu koji bi simbolizirao patnje i stradanja njegova naroda. Doista, 1906. nastaje reljef Umjetnik naroda moga s likom slijepoga guslara kojeg vodi dječak, koji tematski pripada ciklusu i svojevrsna je njegova prethodnica. Drveni model Vidovdanskog hrama dovršen je u Rimu 1912, a prvi put je bio izložen na Meštrovićevoj samostalnoj izložbi na XI. bijenalu u Veneciji 1914.

Arhitektonsko-skulpturalni ciklus i konjanička skulptura Kraljevića Marka

O skulpturama Vidovdanskog ciklusa, među kojima se kvalitetom izdvajaju Miloš Obilić, Banović Strahinja, Udovice, Sjećanje dosta se pisalo i njihovu bezvremensku kvalitetu arhetipske snage i klasičnosti grčko-rimske skulpture posjetitelji mogu doživjeti na aktualnoj izložbi. O snazi i veličanstvenosti kolosalnog konjaničkog kipa Kraljevića Marka, visine oko pet metara, smještena na postament ispod kupole Meštrovićeve utopijske arhitekture koju je kao svojevrsnu preteču realizacije Vidovdanskog hrama izveo u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1910, samo blijedo svjedoče fotografije, mali model skulpture te studije glave Marka i konja Šarca. Arhitektonsko-skulpturalni ciklus Kraljevića Marka na kojem uz Meštrovića radi i Toma Rosandić lišen je ilustracije i podignut na simboličku razinu i utjelovljenje univerzalne ideje patnje, borbe, osvete i snage naroda koja vodi ka pobjedi i oslobođenju.

Izložba s jasno postavljenom političkom idejom bila je odraz profesionalne i političke hrabrosti, te beskompromisna rizika kojemu su se Meštrović i najuži krug suradnika svjesno izložili. Čak je i pravaš A. G. Matoš, koji je Meštrovićeva umjetnička i politička nastojanja najčešće kritizirao, prepoznao uvjerljivost izvedbe prenaglašene muskulature Kraljevića Marka, ističući kako je izložba hotimice nacionalna te da medulićevci žele podučiti Zagreb junaštvu, kultu heroizma u, za zemlju, „nejunačkom“ vremenu. Nakon izlaganja u Zagrebu i paviljonu Kraljevine Srbije u Rimu 1911. konjanička skulptura Kraljevića Marka nikad više nije bila izlagana. Iako je bilo planirano da se izloži na Meštrovićevoj izložbi u Splitu u ljeto 1914, od toga se zbog oštećenosti skulpture odustalo. Zbog krhkosti gipsa u kojem je bila izvedena skulptura je prilično brzo pretrpjela ozbiljnija oštećenja. Šteta što se nije uspjela realizirati u trajnom materijalu jer bila bi to doista jedinstvena konjanička skulptura u povijesti hrvatske moderne umjetnosti.

Iako najkraća faza umjetnikova stvaralaštva, Vidovdanski je ciklus obilježio cijeli Meštrovićev opus, najviše zato jer je u povijesnom kontekstu vremena bio prepoznat i korišten u političke svrhe. Bila je to i izvorna namjera njegova autora, uz želju da se u budućnosti u trajnom materijalu izgradi Vidovdanski hram u kojem će svoje mjesto naći i skulpture iz ciklusa. U veljači 1919. Meštrović je ponudio srbijanskoj vladi izvedbu monumentalnoga Vidovdanskog hrama i skulptura u granitu te otkup Vidovdanskih fragmenata i makete hrama. No 1923. izbio je u Beogradu pravi kulturni skandal oko otkupa Vidovdanskih fragmenata, od izvedbe se hrama odustalo, a Meštrović je doživio teške moralne, materijalne i umjetničke optužbe. Danas se skulpture nalaze u Narodnom muzeju u Beogradu, a otkupljene su zajedno s portretima Meštrovićeve majke i oca, što svjedoči o težnji za isticanjem Srbije kao simboličke kipareve domovine. Model hrama nalazi se u Narodnom muzeju Kruševac. Iako po povratku u Zagreb 1922. svjedočimo padu kipareva entuzijazma u vezi s ostvarenjem nove jugoslavenske zajednice, zadržat će ulogu vodećeg državnog kipara, ali za razliku od predratnog razdoblja, u kompromisnoj službi političke propagande.

Meštrovićev nacionalni stil u europskom kontekstu

Tematski i stilski Meštrovićev Vidovdanski hram uklapa se u programske ideje velikih, rijetko izvedenih arhitektonsko-skulpturalnih spomenika i u struju monumentalne umjetnosti karakterističnu za umjetnost srednjoeuropskih nacija koje su se borile za nacionalnu nezavisnost. U stvaranju nacionalnog stila Vidovdanski je ciklus tematski, stilski i kvalitetom autentičan i jedinstven u europskom kontekstu. Umjesto ilustracije povijesnog događaja Meštrović je posegnuo za mitom i pseudohistorijom narodne pjesme, a junački dojam postigao voluminoznošću mase, energijom geste i ondulatornom simbolikom stilizacije u izvanvremenskom ključu trajnoga. Njegovi su junaci doslovno i metaforički ogoljeni do univerzalnog simbola, a politička ideja ujedinjenja koju su simbolizirali doista se ostvarila potkraj Prvoga svjetskog rata. Zbog izrazito političkog i vizionarskog karaktera ciklusa oblikovno utemeljena na monumentalizmu forme, Meštrović je dao jedinstven doprinos stvaranju nacionalnog izraza u europskoj umjetnosti.

Mjesto Ivana Meštrovića nalazi se u razvojnoj liniji posljednjih modernih predstavnika figuracije u europskom kiparstvu početka 20. stoljeća – Rodina, Maillola i Bourdellea. Rodinov impresionizam nije bio stilski prikladan za ideološku skulpturu Vidovdanskog ciklusa te se Meštrović okrenuo monumentalizmu Franza Metznera, od kojeg je nedvojbeno bio mnogo bolji kipar. Maillolovoj velikoj klasičnoj formi ženskog akta dao je emociju i putenost. Jedini kipar koji je istodobno s Meštrovićem u europskoj skulpturi razvio jednako uvjerljivu i kiparski snažnu herojsku ekspresiju forme, energiju geste i monumentalnost mitske utemeljenosti bio je Antoine Bourdelle.

Meštrovićev opus u cjelini, kao i razdoblje Prvoga svjetskog rata, u kojem se nakon nastojanja da stvori nacionalni stil posvetio religioznoj tematici, ne mogu se razmatrati kriterijima kakve poznajemo u linearnom, evolutivnom razvoju modernističkih normi. Naime, složeni odnos vremena, duha i ideja, formativnih utjecaja i osobnih nastojanja često rezultiraju djelima „neukalupljivih“ zasebnih identiteta, mjerljivih razlozima i analizom njihova izraza i njegova učinka. Izvedbom monumentalnih djela nadindividualne ekspresije i kolektivne identifikacije, te s dubokim uvjerenjem da umjetnost mora biti u vezi s narodom, Ivan Meštrović postigao je široku umjetničku i idejnu prepoznatljivost.