Macbeth bez duše i dubine

Trebalo je proći gotovo sedam desetljeća da najmračnija od Shakespeareovih tragedija ponovno zaživi na daskama Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, no i taj je trenutak napokon došao. Prva ovogodišnja premijera Hrvatske drame riječkoga HNK upravo je Macbeth, danas vrlo aktualno djelo avonskog Barda, koje na istinski veličanstven način progovara o propasti uma zamračena razornom žudnjom za moći. Redatelj predstave višestruko je nagrađivan Eduard Miler (asistentica redatelja je Maja Ležaić).

Olivera Baljak besprijekorno tumači glavni ženski lik tragedije / Snimio Dražen Šokčević

Novi riječki Macbeth scensko je uprizorenje koje ljubitelje Shakespeareovih klasika zasigurno neće ostaviti ravnodušnima – no to nije nužno hvalevrijedno. Za osebujan identitet ove inscenacije ponajprije je zaslužan odvažan, prkosan, gotovo bezobziran, spoj Milerove režije i dramaturške adaptacije makedonske dramaturginje i dramske autorice Žanine Mirčevske, dugogodišnje suradnice slovenskog redatelja. Radikalnim kraćenjem i preoblikovanjem originalnog teksta Mirčevske te Milerovim vizualnim stapanjem sporednih likova, struktura tragedije svedena je na dvije cjeline: s jedne strane sfera Macbetha i Lady Macbeth, a s druge masa ostalih figura koje dijele jednu te istu funkciju. Premda je cilj takva dramaturško-režijskog pravca bio, po svemu sudeći, istaknuti centralnost glavnog junaka i njegovu propast, nerazlikovanjem sporednih likova većina ključnih interakcija u tragediji djeluje izrazito plitko. Uloga triju vještica isprepleće se s funkcijama Duncana, Malcolma, Donalbaina, Banqua, Fleancea, Macduffa te se sve pretvara u nerazgovijetan kontinuum u kojem se može izdvojiti samo tragičnog junaka (i tek marginalno Lady Macbeth). Bez jasno razrađenih katalizatora Macbethova razvitka i sloma, što u Shakespeareovu izvorniku pružaju ostali akteri priče, gubi se težina progresije cjelokupnog djela. Time se posljedično uskraćuje i prepoznavanje te poistovjećivanje gledatelja s univerzalnim aspektima tragedije, tako impresivno izraženima u originalnom tekstu. Doživljaj i raščlambu predstave dodatno otežava nepotrebna (auto)ironija izgovorenih dijaloga i monologa, a jednoličnost kostima i scenografije nikako ne pomaže pri iščitavanju tijeka radnje. Samim time, i eventualna simbolika scenskih kretnji katkad gubi svrhu, a uporaba krvi na pozornici – prilično efektna – ne pojačava osjećaj jeze što proizlazi iz Macbethovih djela, već ga zamjenjuje.

Nije, doduše, ni u riječkom Macbethu svaka razina vrijedna prigovora. Ozren Grabarić u naslovnoj ulozi i Olivera Baljak kao Lady Macbeth donose na scenu dva potpuna lika te time u cijelosti nose teret predstave. Grabarić, gotovo savršenom dikcijom i bez ikakve suvišne patetike, vlada Shakespeareovim jezikom i utjelovljuje užas Macbethova propadanja. Od bijedna plašljivca, preko tiranina oslijepljena žudnjom za vlašću, do obična smrtnika koji se vraća duševnom jadu iz kojeg je potekao, Grabarićev Macbeth dojmljivo prikazuje eskalaciju čovjeka bez moralnih ograničenja. Impozantnim bivanjem na pozornici Olivera Baljak besprijekorno tumači glavni ženski lik tragedije, uspješno pretvarajući monologe iz tragedije u dijaloge iz diskutabilne adaptacije Mirčevske. Milerov Macbeth drastično ograničava djelovanje Lady Macbeth na sceni, no upravo zahvaljujući umijeću riječke glumice, nacionalne dramske prvakinje, njezina prisutnost ostavlja traga, kako u samoj priči, tako i u doživljaju publike. Prava je šteta, stoga, što se zbog manjka razrađenosti sporednih likova u predstavi ne ističe dostatno izražajnost para koji veže, a potom razdvoji, počinjeno nedjelo.

Miler je time ujedno propustio priliku da iskoristi odlične glumačke sposobnosti ostatka ansambla – sporedne uloge pohvalno tumače Jelena Lopatić, Ivna Bruck, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Ana Marija Brđanović, Leonora Surian Popov, Andreja Brozović Adžić-Kapitanović (također koreografkinja predstave), Ana Vilenica, Nika Grbelja i Sabina Salamon. Scenografija i videoprojekcije Ateja Tutte, uz kostime Jelene Proković (asistentica kostimografkinje je Saša Dragaš), Milerov izbor glazbe i suptilno oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića možda dočaravaju tminu tragedije, ali pritom svojim minimalizmom i statičnošću vizualno koče razvoj razornoga zla koje vlada Macbethom i njegovom ženom – i koji ih naposljetku, premda različitim putovima, dovodi do ponora. Shakespeareov Macbeth čekao je čak 66 godina svoj povratak na scenu HNK-a Ivana pl. Zajca. Uprizorenje koje je dobio, nažalost, oskvrnjuje njegovu neusporedivu veličinu, ostavljajući dojam nedovršena i nepromišljena scenskog rada.