Konzerviran poučak o govoru, imitaciji i glumi

Dekonstrukcija ili poigravanje s motivima Čehovljeva Galeba nezaobilazno je mjesto memorije hrvatskog kazališta. Nedovršena, eksperimentalna priroda Bobe Jelčića ili svojevrsno pasijsko čitanje Tomija Janežiča ukazali su na kojim se i kakvim unutarkazališnim temeljima prepoznajemo. Ako se Jelčić 2013. u Zagrebačkom kazalištu mladih obračunava s pojedinim redateljskim interpretacijama, a ne s piscem, ako se napokon Čehovu smijemo, onda nam široki Janežičev zamah i dugo trajanje koju godinu prije u Srpskom narodnom kazalištu u Novom Sadu nudi, kako će zaključiti Igor Ružić, psihičku i fizičku katarzu. U obljetničkoj godini sedmerosatna je predstava izrasla u svojevrstan događaj obilježen mnogobrojnim gostovanjima, ali i zavidnom recepcijom. Život i umjetnost u Galebu su poput dva kamenčića koja prebacujemo po džepu. Stoga ne iznenađuju nova čitanja, upisani komentari na ulaske i izlaske iz scena. Na sličnom je registru i suvremeni dramski tekst Šarlatan (2022) u Kulturnom centru u Osijeku. Propituje autentičnost u glumi, podučavanju i samom kazalištu. Ritmički neujednačeno, nerijetko i vrlo plošno. Predugo.

Redatelj Robert Raponja razmještajem publike vraća nas počecima kazališne scene u Kulturnom centru Osijek / Snimio Kristijan Cimer

Riječ je o dramskom tekstu nama nepoznatih autora, Andrása Hatházija i Toma Dugdalea. Obojica su praktičari. Hatházi uz profesuru na rumunjskom sveučilištu Babeș-Bolyai predaje u glumačkim školama u Cluju i povremeno u Târgu Mureșu, gdje je i diplomirao. Dugdale je američki eksperimentalni redatelj s dugogodišnjim stažem u mađarskim kazalištima u Rumunjskoj. Zajedno su prije Šarlatana radili na dekonstrukciji Hamleta u Petnaest pokušaja glume, praizvedenih 2017. u karpatskom kazalištu Harag Gyorgy. Sudjelovanje na Dionizu u Đakovu, međunarodnom festivalu kazališnih akademija, kao i nedavna hrvatska premijera, učvršćuju slavonsko-mađarsko-rumunjsku kulturnu suradnju. Šarlatan obiluje improvizacijama, ali i čvrstim epizodama ispadanja glumaca iz čehovljanske matrice uloga pod budnim okom starog profesora. Istodobno uronjen u sentimentalnost prolaznosti, postavlja pitanja o smislenosti kazališta, njegovoj ulozi u suvremenosti, stalno nas vraćajući u polje imitacije naglaskom da suze koje gledamo nisu istinske, one su Ninine. Baš kao što ni zagrljaj nije topao, on je Konstantinov.

Redatelj Robert Raponja razmještajem publike vraća nas počecima kazališne scene u Kulturnom centru u Osijeku. Glumci su među publikom, prostor je fluidniji, intimniji. Videoprojekcije u pozadini shvaćene su plošno – izmjenjuju se galebovi, jezero, snijeg i kiša. Pokret Maje Huber naglašeno je artificijelan. Svaki izlazak iz scene obilježen je gestom, glavnom uputom starog profesora kako mora biti vidljiva namjera. Dramaturški šav Ivane Klaić ritmički se iscrpljuje u ponavljanjima i inzistiranjem na anegdotalnosti. Redateljev rad s glumcima svodi se na ulaske i izlaske iz stanja. Joško Ševo igra starinskog mentora, onog koji „vjeruje u tekst“ i „teški ruski križ“, svjestan kazališnog praznovjerja i pedagoških ograničenja. Humor koji upisuje liku ne uspijeva popuniti dramaturške praznine. Suigra Katice Šubarić i Davora Tarbuka kao Nine i Konstantina nije delikatna, suptilna, nijansirana. Čvrsta u gesti i svakom izgovorenom tonu, nedovoljno je slojevita. Glazbe gotovo i nema, kao ni poigravanja čehovljanskim trikovima od kartanja do lota. Monotonija je sveprisutna.

Raponja pristupa Šarlatanu kao konzerviranom poučku o govoru, imitaciji i glumi, bez imalo strasti i upisivanja što kazalište jest i što bi moglo biti da nad njim stalno ne bdije mrtva ptica. Ritam se mjeri scenama, a ne gubicima. Previše je mitologizacije i praznih slika, a premalo istinskog propitivanja o „beskorisnom, besmislenom“ kazalištu. S druge strane, kazalište i jest mjesto eksperimentiranja, traženja, prava na pogrešku, no ono što se godinama taloži na osječkoj sceni stalna je vrtnja u krug uglavnom poznatih aktera. Potraga za novim formama, tako ironično zazivana u Galebu, u tom je kontekstu odavno izboren poraz. Iza nas je toliko studija o glumi od Mihaila Čehova do Bore Stjepanovića, studija o Čehovu, studija o skupno osmišljenu i redateljskom kazalištu, o tehnici i radu na sebi, izvedbi koje se vješto poigravanju s nasljeđem, pa i autoreferencijalnih filmova poput recentnog Almodóvarova Tuga i slava. No redateljske odluke izmiču i najmanjem izazovu. Mnogo je neispunjenih očekivanja na leđima nove i starije osječke kazališne scene zrcaljeno u Šarlatanu. Kronično valja udahnuti svjež zrak.