Kao naivno slikarstvo

Ljudi vole hepiend. Ljudi vole bajke. Ljudi, ukratko, vole bajke s hepiendom, a ako su te bajke usto još i istinite, vatromet nade koji donose postaje savršena podloga za bestseler. To je, otprilike, odgovor na pitanje kako je Staza soli provela 80 tjedana na popisu najprodavanijih knjiga u Britaniji i zašto se po njoj trenutno snima igrani film, s Gillian Anderson kao Raynor Winn. Dana Scully iz Dosjea X ovog je puta autorica knjige, koja je u omanju gomilu riječi oblikovala priču o svom veličanstvenom emocionalnom i fizičkom putovanju. A priča sama po sebi jest fenomenalna, jer u jednom zamahu nabada sve ključne lifestyle-trendove Zeitgeista – epidemiju samopomoći, trend hodanja kao novog trčanja, tragediju „žrtava kapitalizma“ i iskupljenje kroz iscjeljenje.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2023.
S engleskoga preveo Vedran Pavlić

Staza soli načelno nalazi solidan balans između narativne drame i putopisnih vinjeta s opisima grandioznosti, pitoresknosti, okrutnosti i utješnosti ljepota raznolike flore i faune britanske obale, a u načelu je, uz dokumentarnu bajku koja prati sve ključne točke Campbellova Puta heroja, ujedno i real life dokumentarni horor, iscrpljujuća borba protiv beskućništva, bolesti, razočaranja i poniženja, borba vođena izlaganjem prirodi i optimizmu kao jedinim opcijama koje su likovi dobili na izbor. Nakon skladna obiteljskog života na farmi, Raynor i Moth ulaze u loš poslovni dogovor s prijateljem kojem su vjerovali pa ostaju bez svega, kuće i novca. Moth je istodobno postao teško bolestan i sve nepokretniji, a ona se dosjeti da bi mu možda bilo bolje ako sve što imaju strpaju u ruksak i upute se pješice na put od čak tisuću kilometara! Zvuči kao crni humor, ali nije. Kilometraža je dovoljno duga da se poveći dio putovanja pretvori u sigurnu zonu, slobodnu od tereta ubojitih misli o potpuno neizvjesnoj budućnosti, zapravo budućnosti u kojoj je izvjestan samo pakao. Ali ako i jest self-help, ovo je ona vrsta „pomoći“ u kojoj se bijeg preporučuje kao jedina ispravna opcija, bijeg od cilja stalnim primicanjem tom cilju, ali uz napade vrućine, vjetra, gladi, pasa i ljudi kao uspješnim alatima za izbjegavanje vlastite stvarnosti, uranjanjem u stvarnost prirodnog svijeta. Ono ih je dovelo do suočavanja s dubljim pitanjima postanka i opstanka pa u konačnici hodanjem zaliječilo emocionalne i fizičke tegobe. A one nisu male – nekoć vitalan suprug Moth obolio je od kortikobazne degeneracije, rijetke i neizlječive smrtonosne bolesti koja, ukratko, nakon početnih bolova postupno uništava kao kombinacija parkinsona, paralize i demencije. Mogu li hodanje, plivanje i spavanje u šatoru barem usporiti napredovanje simptoma?

Raynor Winn je bez previše razmišljanja s mužem pošla tražiti odgovor na to pitanje, a onda je čitavo, malo je reći traumatično, iskustvo provukla kroz tastaturu, našla urednika i izdavača koji su joj pomogli da ga uspije oblikovati u atraktivnu knjigu i prištekala se na cjevovod self-helpa, pogađajući ljude inspirativnom literaturom koja ne zaboravlja biti duhovita i životna ljubavna priča, nudeći protagoniste koji su stvarni, poznati, bliski i opipljivi, a usto i pokretno upozorenje na postojanje pozitivnog potencijala u vrtlozima personalnih apokalipsa.

Knjiga odrađuje i ulogu turističkog vodiča za strastvene hodače, neku vrstu usputnog priručnika za preživljavanje engleskoga jugozapadnog obalnog puta, koji su naši dražesni junaci pretvorili u svoj osobni Camino de Santiago. Gdje možete natočiti vodu, a gdje će vas pustiti da dehidrirate ako vam je novčanik prazniji od želuca? Koja je livada sigurna za nezakonito podizanje šatora, pod čijim se tušem možete oprati bez prevelikih troškova i koji dio litica treba izbjegavati ako ne želite izgubiti glavu u odronu? Avanturistički duh „priručnika“ dijelove priče približava žanru, iako se Staza soli dijelom može uladičiti i s kategorijom „iscjeljujuće moći ekstremnih izazova“, samo što ovo nije David Goggins u lovu na demone rušenjem ekstremnih rekorda, nego demistificirana (ali opet iznimno romantična) romantika o prelaženju osobnih granica kockarskim preživljavanjem trenutka.

Raynor i Moth kao kompasom za praktični dio putovanja koriste se knjigom engleskog putopisca Paddyja Dillona The South West Coast Path: From Minehead to South Haven Point, a Raynor u intervjuima daje zanimljivu sliku općenitih literarnih utjecaja, od knjiga o prirodi koje su pisali Henry Williamson i Jack London, do kasnijeg otkrića Georgea Orwella i Thomasa Hardyja. Staza soli njezina je prva knjiga, objavljena 2018, a zahvaljujući izvrsnoj prodaji do 2023. objavila ih je i napisala još dvije, Divlju tišinu (2020), nastavak kojim oslikava život nakon pranja soli u koju su se omotali na stazi, a onda i Landlines (2022), nastavak hodanja, samo novom stazom i s novim ciljevima i problemima.

Staza soli ponekad je repetativna i svakako nije odveć duboka ni slojevita literatura, ali baš kao i naivno slikarstvo, snaga jednostavna pripovjedačkog stila izrasta iz njegove nevinosti i naivnosti, koji vas usišu na putovanje unutarnjim i vanjskim svjetovima, na iskren način kotrljajući emocionalnu centrifugu vijugavom cestom uspona i padova. Ako ništa, to joj pomaže da se okrzne o karakteristike velike književnosti.