Jedan pogrešan korak

Tere i Luce. Tereza Roše i Lucija Bambula. Dvije njegovateljice srednjih godina, životom gnječene i gnjavljene, ali neposustala elana, ustrajno se i žilavo bore za svakodnevicu, nimalo bajnu, još manje prosperitetnu, bez vidljivih i realnih izgleda za boljitak. Budućnost im, prema svemu sudeći, može biti samo teža, kompliciranija, gora. Ipak, unatoč teškoćama što ih neprestano tište, njih se dvije ne predaju. Ne zato što bi imale kakav plan i slutile kakav izlaz, nego tek zbog usađena im iracionalna imperativa za opstankom i preživljavanjem. Rintaj, rmbaj, podnesi i snađi se kako znaš i umiješ, odustajanje ne dolazi u obzir, pa makar sve bilo protiv tebe. Stvori barem iluziju nekih uspjeha, šareno uokvirenu sliku za okolinu, a ako drugima prikažeš da si nešto postigao, makar i nisi, možda nakratko zavaraš i sebe. Ne baš da si uspio, ali da si ispunio ono što društvo očekuje kao privid, pa se i to može smatrati postignućem. Iako nije uistinu stvarno.

Tere i Luce dvije su njegovateljice srednjih godina koje se, unatoč svim nevoljama koje ih tište, ne predaju / Snimila Ines Novković

Lucija Bambula (Nataša Janjić-Medančić), plahovitija i (navodno?) bogobojaznija u tom dvojcu, namjerila je, primjerice, kćeri kupiti haljinu koju si, objektivno, ne mogu priuštiti. Pokaznu, skupu. To što obitelj krpa kraj s krajem, a kroz neku rupu uvijek curkom curi, valjda će se poništiti prikazom željene predodžbe. Starija, snalažljivija, poduzetnija, nešto promućurnija Tereza (Anja Šovagović-Despot) samu sebe drži pragmatičnom i odlučnom, a domet njezine samouvjerene sveznalačke odrješitosti očitovat će se, primjerice, u epizodici u kojoj slavodobitno ističe da je muža odlučno izbacila iz kuće čim je on prokockao tu istu kuću. Smjesta van, nema labavo!

Obje su u dugovima, minusima, kreditima, prešutnima i inima, posudbom od ovoga vraćaju onomu, pretaču iz šupljega u prazno. No ne može se reći da su loše, neodgovorne, nemarne, aljkave… Njegovateljski posao obavljaju marljivo i savjesno, čak i brižno, s dušom, što vrlo brzo zaključujemo iz početnog prizora u stanu invalidnoga gospodina Zvonimira (kojeg nikad nema na sceni), a isto će se potvrditi i pred kraj, Zvonimirovim oproštajnim pismom, u kojemu taj bivši branitelj, ljut i razočaran ljudskim rodom i svijetom, ipak domeće riječ-dvije hvale za Tere i Luce, a da posrijedi nije tek kurtoazija, ovjerovit će i njegov oporučni dar.

Kako je u djelovanju kazališta Planet Art običaj, Tere i Luce produkcijski je skromna predstava, pogodna za selidbe na razne pozornice (Planet Art nema svoje), s malo glumaca i gotovo nimalo vizualne scenske raskoši. Planet Artov ravnatelj, producent, redatelj, često prevoditelj, uglavnom i glumac Marko Torjanac već gotovo dva desetljeća izabire i postavlja djela što zadovoljavaju kriterije takve nužne praktičnosti, ali i krilatice Planet Arta: „Kazalište koje se pita“. Pita se o društvu i svijetu koji nas okružuju, u kojem se nalazimo. Planet Art je, gdje god nastupao, mjesto koje će navesti na promišljanje. Najvjerojatnije. I ne nametljivo, svisoka ili dociranjem. Nego predstavama koje ponajprije osvajaju onim što smatramo zabavnim. Dinamikom, humorom, pripovijedanjem. Redateljsko-izvedbenom pozornošću usmjerenom ponajprije na temeljno, glumačke izvedbe i odnose likova koji – ma bilo ih i tek dvoje/dvije/dvojica – dobro postavljeni, određeni i provedeni, uz vrstan tekstualni predložak klasičnoga luka, doista i ne trebaju pomoć ostalih kazališnih svjetlosno-scenografsko-pirotehničkih i inih pomagala.

Tere i Luce, dakle, shvativši da je gospodin Zvonimir preminuo, odluče upustiti se u prijevaru, pronevjeru, krađu. Ne posve bezazlenu, niti mudru, možda i neizvedivu bez nemilih posljedica, no u tom će im se trenu ona učiniti spasonosnim rješenjem tekućih i trajnih problema, svih vezanih uz manjak novca. Jedan pogrešan korak dovest će do drugoga, taj do trećega. Uostalom, vidjesmo već, nepromišljenost im ni prije nije bila strana.

Radnja Tere i Luce odigrava se tijekom tri dana u ocvalom stančiću gospodina Zvonimira, uz jednostavnu, realističnu scenografiju, bez drugih redateljskih atrakcija doli dobro određena tona, ugođaja, živoga, komičnoga ritma i tempa te glumačkih pristupa. S tek jednom zamjetnijom, vješto ušivenom stilizacijom, ispitivanjem Tere i Luce na suđenju koje odiše nešto crnijim crnim humorom.

Prema obavijestima Planet Arta, Tere i Luce prilagodba je neizvedenoga teksta No Good Deed… S. Evansa (autoru i djelu internetskim pretraživanjem ne uspjesmo ući u trag) koju je našem podneblju prilagodio i na hrvatskom izvrsno izrazio sam redatelj Torjanac.