Vincenzo Bellini, Capuleti i Montecchi, HNK u Splitu, premijera 24. veljače
Najpoznatiji tragični par svjetske literature na daskama splitskog teatra uprizoren je 24. veljače u sklopu premijerne izvedbe opere Vicenza Bellinija Capuleti i Montecchi u režiji Hrvoja Korbara i pod vodstvom dirigenta Ive Lipanovića. Bila je to druga operna premijera u tekućoj sezoni, kojom su se nakon skretanja s uhodanog repertoara izvedbama Čarobne frule Wolfganga Amadeusa Mozarta, u kojoj su dio uloga donijeli studenti pjevanja UMAS-a, splitski teatar vratio ustaljenim stazama talijanskog verizma i belkanta.
Pažnju šire javnosti privukla je već plakatom Karla Kazinotija i Miše Komende (Kazinoti&Komenda), kojim nastavljaju poticati polemiku konzervativaca nakon vizualnog rješenja za 69. Splitsko ljeto te predstavu Gazdarica. Ovog puta „problematičnim“ se pokazao nagi model Bruno Dubravec koji drži Julijinu mramornu glavu, pa je netko odlučio naknadno ga „pokriti“. Lice Julije u nadnaravnoj veličini od stiropora i kaširane pur-pjene kipara Tea Baučića i scenografa splitskog kazališta Ozrena Bakotića u dijelu opere dominira scenografijom koju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, koja je radnju odlučila smjestiti u mauzolej.
Nela Šarić vjerno je utjelovila Juliju, rastrganu između ljubavi, časti i dužnosti / Snimila Nemi Bulat
Aluzija na ljubav koja je zakopana već u začetku smislena je dosjetka, a opravdava je i citat iz libreta Felicea Romanija prema pripovijesti Giulietta e Romeo Mattea Bandella i po istoimenom kazališnom djelu Luigija Scevole; „Iznemogla od čežnje, blizu groba…“ pjeva Julija pred dogovoreno vjenčanje s Tebaldom. Centralni je element scenografije mauzolej okružen mobilnim stepenicama uz porušene antičke stupovi i kamene elemente kao dvoetažni koncept na rotirajućoj scenografiji, koja se uz vještu uporabu svjetla Vesne Kolarec transformirala u različita mjesta radnje. Vrlo efektnim pokazali su se i kostimi Barbare Bourek, koji su odorama jasno naznačili pripadnike sukobljenih obitelji, a Juliju u vjenčanici i sivo-bijeloj haljini dočarali kao živućeg duha. Iako je svrha umjetnosti da potiče na konstruktivnu raspravu, pri čemu se njezini akteri mogu služiti svim raspoloživim sredstvima pa i kontroverzom, koja za dio javnosti nakon tisućljeća prikazivanja nagog ljudskog tijela u raznim umjetničkim formama to ni nije, ona ne bi trebala biti svrhom samoj sebi. No kaže se da je dobar marketing onaj koji privuče pažnju…
Iako većina priču o veronskim ljubavnicima iz suprotstavljenih obitelji poznaje iz pera Williama Shakespearea, prezimena Montecchi i Capuleti spominje još Dante Alighieri u Božanstvenoj komediji, a zatim i niz talijanskih renesansnih književnih izvora. Uspješnost intimne obiteljske drame leži uvelike na pet likova, naročito mladim ljubavnicima, a bez njihova spretnog pjevačkog i glumačkog angažmana te kvalitetne redateljske vizije uspješnost pretežno statične opere pada u vodu. Režija Hrvoja Korbara, koji je tek prošle godine debitirao kao operni redatelj jednočinkom Stanac Jakova Gotovca u zagrebačkom HNK-u, vješto je iskoristila masovne scene za organiziranu akciju, a soliste prepustila psihološkoj i emocionalnoj karakterizaciji, u čemu su glazbenim i glumačkim umijećem predvodile mezzosopranistica Josipa Gvozdić kao Romeo i sopranistica Nela Šarić kao Julija. Iako će nekima biti neobična pojava žene u muškoj ulozi, pjevačice su u tzv. ulogu u hlačama „uskočile“ nakon što su kastrati, koji su obilježili heroinske muške uloge u operama 17. i 18. stoljeća, počeli izlaziti iz mode.
Romeo Josipe Gvozdanić prošao je brojne transformacije; od skrušena mirotvorca preko borbena protivnika do nježna ljubavnika otpjevan s lakoćom, izražajnom dikcijom i emotivnim nabojem. S obzirom na to da još nema ni trideset godina, a u biografiji već broji uloge u zagrebačkom, osječkom i splitskom nacionalnom kazalištu, sigurno još mnogo od nje možemo očekivati. Nela Šarić vjerno je utjelovila Juliju, rastrganu između ljubavi, časti i dužnosti. Dueti nesretnih ljubavnika donijeli su skladno isprepletanje glasova, dok u a cappella dijelovima njihove intimne ispovijedi leži najljepši i najemotivniji dio opere. Božo Župić kao Capellio bio je autoritativan i siguran glasom i stasom, dok je Mate Akrap kao Lorenzo, jedina potpora zabranjenim ljubavnicima, bio statičan i mjestimično dikcijski nerazumljiv. „Ljubav se moja pretvorila u zločin“, pjevao je velški tenor Sam Furness kao Tebaldo uvjerljivo ocrtavajući očaj još jednog tragičnog protagonista, kojeg je zbog tankih visina mjestimično prekrio orkestar. Muški zbor, koji je uvježbao Veton Marevci, također se mjestimično borio s orkestrom i dikcijom, a povremeno je zasjao preciznošću komentatora radnje. Toplina i mekoća duge melodije, koja dominira Bellinijevim arijama i recitativima, pojačane su dugačkim instrumentalnim uvodima i solima. Kvaliteta tehničke i interpretativne izvedbe varirala je u pretežno kompaktnoj orkestralnoj izvedbi.
Splitska premijera lirske tragedije u dva čina o ljubavi koja na ovozemaljskom životu nije uspjela nadjačati čast, osvetu i dužnost, o kojoj je publika iz programske knjižice mogla pročitati i mnoštvo zanimljivosti u različitim kontekstima u čak dvama stručnim tekstovima muzikologa Darija Poljaka i Zrinke Matić, privukla je i brojnu publiku u Grad pod Marjanom te izazvala ovacije. Nažalost, trebat će proći gotovo godina do ponovnoga premijernog opernog susreta.
782 - 29. veljače 2024. | Arhiva
Klikni za povratak