Gledati smrti u oči

U žanrovski raznolikom proznom opusu Josipa Mlakića rat u Bosni i Hercegovini i njegove posljedice tematski su dominantno prisutni od samog početka njegova stvaralaštva (Kad magle stanu, 2000; Živi i mrtvi, 2002) pa do piščeve najnovije knjige, romana Izgaranje. A kad smo već kod generičke oznake teksta, možda se autor ponovno mogao poslužiti istom onom koju je stavio ispod naslova Mrtve ribe plivaju na leđima (2011): „roman – zbirka priča“. Iako mislim da termin roman potpunije pokriva vrstu kojoj pripada i ona starija i ova nova knjiga, ne bi trebalo oduzeti legitimnost ni sintagmi zbirka priča.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2023.

Roman Izgaranje sastoji se od 24 kratka, naslovljena poglavlja, a vremenski obuhvaća tridesetak godina – od početka ratnih sukoba u BiH pa do izbijanja pandemije koronavirusa. Radnja se zbiva u planinskim predjelima oko Gornjeg Vakufa te u samu gradiću (u kojem inače Mlakić živi i radi), a opisani događaji izneseni su sukcesivno. Autor u priču uvodi nekolicinu likova, koji se međusobno oslovljavaju nadimcima – Bero, Munja, Đole, Krava, Maršal, Beg, Slavko, Konj, Vojna Hunta... Uglavnom su to lokalni dečki, pri čemu „čvrstu jezgru“ čine petorica prvospomenutih, od kojih su neki i skupa išli u školu, a prisutni su u gotovo svim poglavljima romana. Autor je na zanimljiv način riješio pitanje pripovjedača: naratori su likovi romana uvijek u prvom licu jednine, a najviše (po sedam ili osam puta) Bero i Munja. Poliperspektivnost naratorske pozicije donosi čitatelju, naravno, intrigantne detalje, jer se povremeno na jedan događaj ili situaciju gleda različitim očima i pruža mogućnost drukčije interpretacije.

Jedan moto romanu, inače rečenica preuzeta od Hemingwaya – Suviše je dugo gledao smrti u oči i postao malo nastran – sjajno pogađa smisao Mlakićeve knjige upućujući najprije na psihološke posljedice rata. Vrijeme provedeno na prvim linijama, u rovovima, u napuštenim kućama, u nepovoljnim vremenskim okolnostima, u izolaciji, suočavanju s rubnim situacijama, ranjavanjima i smrtima, u stalnom strahu za vlastiti život dovodi do napetosti, nervoze, nekontroliranih reakcija – do toga da čovjek postane, eufemistički rečeno, „malo nastran“. Takva jedna scena opisana je u poglavlju Uspavanka, a zbiva se u improviziranoj seoskoj školskoj kuhinji, u jeku najžešćeg rata, kad su svi bili umorni, nervozni i svima je bila puna kapa rata i rovova. Jedan stariji vojnik pitao je kuhara zašto je ručak tako loš. Ovaj ga je izazivao i odbrusio mu da pojede ili nestane iz kuhinje, a inače povučen i miran vojnik uzeo je pušku i ispalio metak u kuharovu nogu. U prvom poglavlju romana jedan je vojnik prijetio drugom da će ga ubiti, i pritom izvukao pištolj, ako mu ne donese tristo maraka. Munja je čuo tu prijetnju i bio osupnut kako je „odjednom sve postalo moguće“, kako smo se „a da toga nismo bili ni svjesni, pretvorili u nešto drugo od onoga što smo cijeli život bili (…). Kao da smo sve vrijeme živjeli u nekom demonskom, kukavičjem gnijezdu, nesvjesni vlastite prirode.“

Jednom prilikom, kad je među Hrvatima i Muslimanima bilo potpisano primirje u gradu, moglo se međusobno trgovati. U muslimanskom dijelu grada nedostajalo je svega, pa se s hrvatske strane do linija razdvajanja na kolicima vozila švercana roba – najviše kava, cigarete i alkohol – i prodavala po višestruko višoj cijeni. Taj su se dan Munja, Maršal i Đole našli s trojicom razrednih kolega iz srednje škole i satima razgovarajući o živima i mrtvima pili i pušili travu. U nekom se trenutku Nindža, Rom koji je u srednjoj školi taj nadimak dobio jer je bio mnogo tamniji od ostalih, plačući požalio da ga žena, Hrvatica, vara. Kad su mu savjetovali da se razvedu, rekao je da ne može jer je voli. Da je na njegovu mjestu, kazao je Đole, on bi se ubio ili bi ubio nju. Nindža je izvadio pištolj, prislonio ga na sljepoočnicu i povukao obarač. Motivacija je prilično uvjerljiva – osim Nindžine ljubavne rane svi su bili pijani i napušeni. No premda mnogo govori o drogama i alkoholu kao uzrocima teških incidenata među vojnicima, ima u Mlakićevu romanu i nekoliko poglavlja koja ponekad završavaju humorom i hepiendom (Budalin mat, Izgaranje), ali ponekad odvuku i prema ironiji i groteski (Hrvatska konjica, Klaun u ratu, Joe Magija).

Koliko god prvi dio Mlakićeva teksta, onaj ratni, djeluje teško i dramatično, ovaj drugi preplavljuje nas beskrajnom tugom i nespokojem. Svjedoče to poglavlja Caffe Zagreb, O tome ne odlučuje nitko, Travnjak, Skinite mu lisice, ko boga vas molim!, Alarm. Pred psihološkim posljedicama rata nema obrane, nema nade, nikakvi lijekovi ne pomažu. Sve se raspada – brakovi, obitelji, prijateljstva, prošlost i sadašnjost. „Što se ovo s nama događa?“ pitaju se Munja i Krava, dva još preostala živa lika iz nekadašnje „čvrste jezgre“. Maršal se vratio iz Njemačke za vrijeme pandemije koronavirusa, sasvim prolupao, uvjeren u teoriju zavjere i da ga prate, da nas čipiraju i označavaju. Ispred kuće u koju ga je Munja smjestio prokopao je širok kanal, iskopao rov, postavio bodljikavu žicu; na prozore je stavio vreće s pijeskom, a Munja ga je našao obješena u sobi: „Dok sam stajao unutra, zureći u Maršalovo mrtvo tijelo, izgubio sam osjećaj za vrijeme. Vani se u međuvremenu spustio mrak, ona duboka noć bez zvijezda, vrijeme kada lude djevice izlaze iz svojih kuća noseći u rukama prazne svjetiljke, da vani, u mrklom mraku, čekaju žuđenog zaručnika.“