Fotografije koje plijene ljepotom

Iz tiska je izašla nova fotomonografija Aktovi cijenjenoga hrvatskog umjetničkog fotografa Stanka Abadžića, rođena u Vukovaru 1952. Profesionalnu karijeru u fotografiji započeo je kao reporter u dnevnim novinama Vjesnik. U to je vrijeme realizirao poznate reportaže iz Maroka, Tunisa, Malte, Turske i Portugala. Kada je počeo Domovinski rat, 1991, Abadžić je otišao u inozemstvo i nije se u Hrvatsku vratio godinama. Nakon četiri godine u Njemačkoj sedam je godina živio u Pragu, gradu koji je na njega snažno utjecao i u kojemu se divio češkim fotografima, osobito velikom avangardnom fotografu Františeku Drtikolu. U Pragu je odlučio napustiti novinsku fotografiju i cijelim bićem posvetiti se umjetničkoj fotografiji, što radi sve do danas. U Češkoj je sudjelovao na mnogim skupnim izložbama, a imao je i nekoliko samostalnih. Kruna je bila retrospektivna izložba u praškoj galeriji Dom Jozefa Sudke, kojom prilikom mu je objavljena prva monografija pod naslovom U ogledalu života (In The Mirror of Life). Godine 2002. vratio se na hrvatsku fotografsku scenu velikom izložbom u Muzeju Mimara, na kojoj je izložio ciklus In Absentia, svoju najslavniju seriju iz Praga.

Nasljednik Zagrebačke škole fotografije

Abadžić snima isključivo crno-bijele umjet­ničke fotografije, jer mu je bitan kontrast svjetla i sjene, i na taj način najbolje evocira osjećaj nostalgije i vremenitosti. Ne poriče utjecaj starijih majstora fotografije poput spomenutoga Drtikola i velikoga francuskog fotografa Henrija Cartier-Bressona. Abadžić je imao samostalne izložbe u mnogim europskim zemljama, Češkoj, Hrvatskoj, Portugalu, Njemačkoj, Švicarskoj i Španjolskoj, da navedemo nekoliko. Izlagao je i drugdje u svijetu: u Argentini, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. Posvuda je, pogotovo u New Yorku, prepoznat i cijenjen kao jedan od najvećih svjetskih autora umjetničke fotografije, i kao takav dobitnik je mnogih nagrada. Nedavno su ga Amerikanci, oduševljeni češkom fotografijom, i ne znajući da nije Čeh, uvrstili u češku fotografsku školu i među najvažnije umjetničke fotografe 20. stoljeća. Abadžićeve fotografije nalaze se u zbirci zagrebačkoga Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i u Modernoj galeriji u Rijeci, u Umelecko-průmyslová muzeju u Pragu, u John Cleary Gallery u Houstonu, u Verve Gallery of Photography u Santa Feu, u švicarskoj Stockeregg Gallery, u Tokiju u galeriji Kazutami Ando, u mnogim privatnim i javnim kolekcijama. Abadžić se pojavio, kako ja to vidim, kao dostojni nastavljač i nasljednik znamenite Zagrebačke škole fotografije (Tošo Dabac, Mladen Grčević, Milan Pavić, Vlado Cizelj, August Frajtić, Ignjat Habermüller, Marijan Szabo, Rikard Fuchs, Vladimir Guteša, Albert Starzyk, Georgij Žorž Skrygin, Đuro Janeković, Josip Klarica).

Stanko Abadžić, Akt no 1.

Tijelo i priroda

U novoj fotomonografiji  Aktovi Abadžić snima jedan jedini model, i to ne profesionalni, već običnu anonimnu „djevojku iz susjedstva“, koja voli fotografiju. Abadžićev je model subjekt, a nikako objekt njegovih fotografija. U njima nema eksplicitne, već vrlo profinjene, prigušene erotizacije, ako i toliko. Snima tijelo u različitim interijerima i eksterijerima. Zanima ga ljepota tijela u prirodi i priroda koja prima, asimilira i prisvaja tijelo. Djevojka-model potpuno je prirodna, nema tetovaže, ni piercinge, ni ikakve intervencije na tijelu. Autor je smješta u prostore prirode, na pješčano žalo, u visoku travu na morskoj ili riječnoj obali, u šator, u bijele mediteranske kuće, na stube, dakle, u one ambijente koji u sebi nose dah vječnosti, odnosno vremeniti su prirodni prostori. Zanimljiva je fotografija na kojoj ispred visoke trave u pozadini snima modelov pubis u prvom planu. Tu ponovo ističe ideju potpune prirodnosti. Model postavlja u vodu, između lopoča i labuda, katkada joj stavi krila leptira ili nacrta kakvu šaru na torzu, ili stavi oko vrata ogrlicu sa srdelama dok je torzo uronjen u vodu, tek toliko da prizor dobije na vizualnom efektu. Nađe se to žensko prirodno tijelo i među stadom ovaca, ili leži u travi s pticom na boku. Uvijek modelu skriva lice. Pokrije ga velom, okvirom slike ili zrcalom. Želi sačuvati anonimnost i diskreciju modela, premda joj je snimio i mnoge portrete, ali ih još ne želi izlagati pogledima i javnosti. Posebno je zanimljivo i privlačno kada na leđima u sjeni modelu projicira violinski ključ, jasan hommage Manu Rayu i njegovoj slavnoj fotografiji na kojoj pariškom modelu Kiki de Montparnasse „ugrađuje“ izreze na violončelu, shvaćajući obrise ženskoga tijela kao formu violončela. S Manom Rayem i Františekom Drtikolom u mislima Abadžić snima i seriju nadrealističkih fotografija, poput Praznine (Void), na kojoj mali model lijevo sjedi pred golemim figurama sa zečjim glavama bez lica, koje me podsjećaju na metafizičko slikarstvo Giorgia De Chirica.

U interijerima Abadžić također posebno aranžira svjetlo i sjene, pazeći na dimenzije modela i prostora. Često je zbog kadra tu svjetiljka na stropu ili lepršavi zastori. Voli i manirističku igru odraza u zrcalu. Model leži na krevetu, a ljepotu prizoru daje svjetlost koja kroz bijeli zastor baca sjene u sobi. Nago tijelo nađe se i pred akvarijem sa zlatnom ribicom, ili sjedi s njim na otvorenom prozoru, osvijetljena tijela i pokrivena lica. Tijelo je i među plahtama koje se suše u dvorištu. Na mnogim fotografijama Abadžić modelu u ruke stavlja rekvizite poput koluta, ili sata, ili ga omata u prozirni najlon. Model je slobodan da bira pozu i kretnju, a autor će odlučiti kako će kadrirati i strukturirati fotografsku kompoziciju. Istančanim estetskim nervom Abadžić ambijentalizira odnose svjetla i sjene. Majstorsko umijeće pisanja svjetlom dominantan je sloj čitanja magnetski privlačnih fotografija. Nikada se ne koristi svjetiljkama ili reflektorima, već isključivo bira trenutak kada je prirodno svijetlo takvo da fotografiranom prizoru prida aromu tankoćutne tajne, ili dojam snovitosti. Uz istančano doziranje svjetla i sjene Abadžića definira i vječna radoznalost i osjećaj za nalaženje kadra. Upravo zbog imperativa prirodnosti autor ne želi angažirati profesionalni model, koji je plaćen da pozira i koji zna pozirati. No to bi bilo izvještačeno, neprirodno. Zato Abadžićeve fotografije, pune senzibiliteta, intuicije i znanja o likovnim i kompozicijskim aspektima dobre umjetničke fotografije, koja ponekad skrene i uzdigne se u nadrealizam, ljepotom plijene poglede. Njegovi aktovi i figure imaju senzualnost i senzitivnost koja iskazuje određenu nježnost i, svakako, ljubav prema prirodi, svijetu i fotografiji. Najveći dio njegovih fotografija snimljen je u svakodnevnim ambijentima, što fotografijama priskrbljuje rijetko viđenu intimnost i gotovo magičnu sugestibilnost.

Izložba Aktovi u Laubi

U za suvremenu umjetnost dragocjenoj zagrebačkoj galeriji Lauba (kući za ljude i umjetnost), od 17. do 25. veljače priređena je izložba aktova koje je Abadžić objavio u fotomonografiji. U galerijskom prostoru njegove crno-bijele fotografije djeluju izvanredno. Korespondiraju s prostorom, a svjetlost u galeriji ističe njihove briljantno komponirane i aranžirane kontraste svijetli(ji)h i tamni(ji)h partija u strukturi kompozicije. Viđene u prostoru, omogućuju snažan vizualni osjećajni, emotivni i umjetnički doživljaj, pojačavajući usto metafizički diskurs i enigmatičnost ženskoga tijela kao materijalne pojave tajne ženskosti. Moć opažanja koju Abadžić posjeduje očituje se ritmom svijetlih i tamnih partija i prirodnih sjena, ne bi li umjetnik istaknuo egzistenciju malih, običnih prirodnih stanja i situacija. Naime, vječni izvor ideja i inspiracije Abadžiću je knjiga našega nobelovca Ive Andrića Znakovi pored puta, knjiga kratkih mudrih misli koje su misao svega životnoga, egzistencije i svijeta, o malim neznatnim stvarima. K tome, kombinacija prirodne okoline i akta, nago žensko tijelo u šipražju, u travi, na pješčanom žalu ili pak u bijeloj arhitekturi, dodaje prizvuk bezvremenosti i vrhunaravne ljepote. Aktovi Stanka Abadžića prikazani na izložbi i objavljeni u monografiji najbolje su od suvremene hrvatske fotografske produkcije.