Dramsko vrijeme sjećanja

Male priče, i doslovno i metaforički, ono su što čini zbirke Fafarikul i Novi kraj Đurđice Čilić, polonistice, profesorice i prevoditeljice. Đurđica Čilić odrasla je u bosanskim gradovima Vitezu i Zenici, sve do odlaska u progonstvo i, zatim, preseljenja u Zagreb na studij, upravo tijekom onih devedesetih u kojima se cijeloj Bosni dogodio rat. Stoga i prva dionica predstave koju je zagrebački HNK postavio prema te dvije zbirke, a u dramatizaciji Mirne Rustemović i režiji Ivana Planinića, prostorno odlazi u djetinjstvo. Opisuje se obiteljska povijest, prva simpatija, prvi snijeg i druga tipična mjesta (tada još) mirna i relativno bezbrižna odrastanja. Osobito je snažna scena u kojoj malena Đurđica treba recitirati tekst na nekakvoj priredbi pred lokalnim političarima, ali zaboravi tekst. Pritom, priče su sve vrijeme fokalizirane na lik Đurđice, koja govori u prvome licu, pripovijeda svoje priče, životne fragmente. Riječ je, dakle, o autofikciji, postupku koji je u suvremenoj književnosti popularan i čest, stvarajući istovremeno osjećaj identifikacije i jedinstvenosti kod publike (jer priča je osobna, Đurđičina, i stoga neponovljiva, a opet dovoljno prepoznatljiva da se većina čitatelja lako može s njom identificirati).

Nakon što rat započne, a gradovi postanu bojišta (kako Đurđica svjedoči, njihova je obiteljska garaža, jedino čega su kao obitelj bili vlasnici – jer je stan bio u društvenom vlasništvu – bila točno na liniji razdvajanja) obitelj odlazi u Sloveniju. Neko vrijeme žive u blizini Bohinjskog jezera. Rat Đurđica proživljava s distance, no ne i nezainteresirano (spominje se, uzgred, i zločin u Ahmićima). Uskoro dolazi u Zagreb i počinje živjeti tipičnim studentskim životom, od fakulteta do tuluma, upoznaje supruga, odlazi s njim u Afriku, počinje živjeti životom urbane intelektualke. Izdaje prve knjige, koje donosi roditeljima na čitanje. Na kraju, suočava se s bolešću i umiranjem majke kao završnim činom predstave, kulminacijom scenske emotivnosti, do tada već dobrano upisane u sve aspekte zbivanja.

Ansambl predstave predvodi Darija Lorenci Flatz u ulozi Đurđice / Snimila Mara Bratoš

Tonska dvorana, kojom se HNK u Zagrebu već više puta, u nedostatku komorne pozornice, koristio kao scenom za intimnije dramske produkcije, obilježena je toplim tonovima drva i komornom atmosferom. Obje te karakteristike zatečenog prostora koriste redatelj Planinić i scenograf i oblikovatelj svjetla Ivan Lušičić Liik. Pravokutni scenski prostor sa svih strana okružuju gledateljima, oblikujući ga u apstraktnim drvenim elementima. Tu su dvije vratnice na kraćim krajevima, „vrtuljak“ u sredini, a pod je obložen debelom tkaninom. Isto kolorističko načelo prate i kostimi, koje kostimografkinja Ana Fucijaš oblikuje neutralno, u bojama koje se slažu s bojama scenografije, a intimnoj, domaćinskoj atmosferi pridonosi i to što su glumci tijekom cijele predstave u čarapama, bez obuće.

Ansambl predstave predvodi Darija Lorenci Flatz koja kao Đurđica jedina ima istu ulogu tijekom cijele predstave. Dobro prepoznavši suptilnosti kao glavnu karakteristiku predloška, Lorenci Flatz brižno se i uvjerljivo poslužila glumačkim minimalizmom. Time je ostvarila zanimljiv odmak, koji je i inače karakteristika cijele predstave – naime, formalno, kazališni Fafarikul, baš kao i prozni predložak, ne napušta koncept naracije. Kada ih i pokušavaju oživiti, glumci i dalje pripovijedaju događaje kao reminiscencije te se nikada ne napušta dramsko vrijeme sjećanja. Đurđica se svojeg djetinjstva sjeća, i ta je razdjelnica jasno uspostavljena, sa svim nepouzdanostima koje donosi. Vidljivo je to osobito u načinu na koji ostali članovi ansambla oblikuju svoje uloge. Živko Anočić tako se bešavno prebacuje iz uloge u ulogu, igra i ženske i muške likove, a transformacije mu nisu izvanjske, već sadržajne, čime očito nastavlja prepoznatljivu glumačku liniju i u HNK-u, čiji je odnedavno novi član. Vlasta Ramljak i Franjo Kuhar, iako primarno roditelji, prate tu dramaturšku liniju i igraju više uloga, uglavnom suptilno i iz pozadine.

Dramatizacije proze očito su svojevrsna moda trenutka u hrvatskim kazalištima, koja baš i ne opravdava svoje, ionako nejasne, razloge (dovoljno se sjetiti, samo u ovoj sezoni, Slučaja vlastite pogibelji u Varaždinu i Rijeci, Crvene vode i Slučaja mademoiselle Dupin u Splitu, Jom kipura ili Pomirenja u Osijeku... – kao da dobrih dramskih tekstova, pisanih za izvedbu, uopće nema, što nikako nije točno). Ako se još radi o autofikciji, interes je tim veći, kao što je pokazao slučaj premijere predstave Deca GDK-a Gavella. Fafarikul temama osobnih povijesti pristupa potpuno drukčijom intonacijom od Dece, što slijedi i predstava. Rezultati su ispali ponešto oprečni. Dok je kod Dece, nažalost, dobar predložak pao žrtvom loših izvedbenih rješenja, u slučaju Fafarikula čini se kako su autori predstave izvukli iz predloška najviše što su mogli. Uvjerljivu emociju.