Dane iz drugog kuta

O književnom opusu Danijela Dragojevića mnogi su pisali i pisat će, sada još više, još slobodnije, bez treme kako će autor primiti njihove ocjene i analize. Opisuju ga kao čovjeka koji je odbijao nagrade, snimanja, bježao od publiciteta i publike i živio asketski. Ali bliski su prijatelji bili povlašteni doživjeti Danu kao brižna, osjećajna, duhovita ali i nepredvidljiva – i takva ćemo ga pamtiti.

Pjesma koju je Dragojević napisao Flori u znak zahvale za gostoprimstvo na Hvaru

Dragojevićev portret hvarske koze

Bilo je to vrijeme sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada smo se zajedno radovali sitnim radostima i velikim prijateljstvima. Susreti s njim protekli bi u živu razgovoru, ali i u sadržajnoj šutnji. Dok smo živjeli u iznajmljenom malom stanu u prizemlju na Gvozdu, iznenadio bi nas poletan, osvježen šetnjom kroz Tuškanac. Nije bio kritičan prema mojim prvim pokušajima da u kuhinji, kako bi rekao Mrkonjić, „iz ničega napravim nešto“. Mrki bi nam se pridružio iz Gornjeg grada i spustio se kroz šumu. Kosta (Radovani) bi došetao iz ateljea u Nazorovoj, a kasno u noć navratili bi glumci i redatelji nakon predstava. Dane je često dolazio i kada smo se preselili u vlastiti stan, a put do Utrina nije bio baš ugodna šetnja. U društvu koje bi se spontano, u doba kada nije bilo mobilnih telefona, redovito okupljalo Dane je bio duhovit, opušten i pričao nam je o svojim dogodovštinama na putovanjima, stvarnim ili izmišljenim, koje smo ponovno doživljavali u njegovim objavljenim esejima.

Često bi se netko od nas našao i na oštrici njegova verbalnog noža, ali to je uvijek bilo toliko duhovito da je bilo nemoguće naljutiti se, a osim toga prepoznali bismo istinu u britkoj rečenici koja bi ih navela na razmišljanje.

S Violićem je vodio burne polemike, a neku posebnu blagost povremeno bi podario Ataču (slikaru Kauzlariću) koji bi se s trećeg kata popeo do nas na peti. Jednom dok smo svi zajedno sjedili, on ga je pokušavao portretirati, ali nije uspio jer se Dane branio grimasama koje su ostale zabilježene samo u skicama. Kada je došao na njegovu izložbu u galeriji Forum, Atač ga je dočekao na vrhu stepenica, a Dane ga je najozbiljnije prekorio: „Došao sam gledati slike, a ne tebe“, pa se okrenuo i izašao iz galerije. Je li ponovo došao kad autora tamo nije bilo, nećemo nikada saznati.

Danina likovna zapažanja bila su beskompromisna, odavala su duboko promišljenu analizu slike. Mogli ste steći dojam da je osobno uvrijeđen, jer slikar ili slikarica nisu zadovoljili njegove visoke likovne kriterije i poštivali zadatak umjetnosti, možda onako kako ga je definirao Klee: „Zadatak umjetnosti je da nevidljivo učini vidljivim.“ Onako kako je to Dane činio u svojoj poeziji.

Hvar je zavolio tijekom nekoliko boravaka u mojoj obiteljskoj kući u uvali Majerovica, gdje je napisao čitav ciklus koji je objavio u knjizi Razdoblje karbona. Za uspomenu poslao mi je pjesmu Davno se iščistio snijeg i mali portret jedne tužne hvarske koze.

Za školske praznike u srpnju 1978. tamo je došao sam sa svojim sinom Markom i mojim sinom Franom i savršeno se sam brinuo za vragolaste osmogodišnjake. Posadili su oleandar koji je danas visoko stablo s bujnim ružičastim cvjetovima. Dane ga je opisao u zbirci Zvjezdarnica:

Krošnji punoj vrabaca vičem:

Prijatelji vrapci, vi ste u Hvaru!

Htio bih im otkriti razlog njihova veselja,

to odakle im toplina u perju,

sreća u glasovima, nemir.

Prijatelji vrapci, vi ste u Hvaru!

U krošnju ulijećete

sa svih strana

i izlijećete na sve strane.