Čud(es)na vrata Murakamijeva zanata

Jednog sunčanog poslijepodneva u travnju 1978. Haruki Murakami otišao je na bejzbolsku utakmicu. Kada je stadionom odjeknuo zvuk udarca palicom, pomislio je: „Da, i ja mogu napisati roman!“ Nakon utakmice kupio je nekoliko stotina listova papira i nalivpero i tijekom sljedećih šest mjeseci napisao je svoj prvi roman Slušaj pjesmu vjetra. Danas je najčitaniji i jedan od najpoznatijih i najprevođenijih suvremenih japanskih pisaca. Događaj koji ga je doveo do profesije romanopisca jednako je začudan kao i njegova djela pa ne iznenađuje što je tajne svog zanata uobličio u formi esejističko-memoarskih zapisa, u knjizi Profesija romanopisac, koja je u prijevodu Voje Šindolića nedavno objavljena u izdanju naklade Vuković&Runjić.

Izd. Vuković&Runjić, Zagreb, 2023.
S japanskoga preveo Vojo Šindolić

Na prvi pogled svijet se doima nezanimljivo i dosadno, a u stvarnosti je pun zanimljivih i zagonetnih dragulja. Romanopisac treba imati sposobnost uočiti ih i izdvojiti, a onda ih podijeliti s čitateljima. Na prvi pogled običan i nezanimljiv bio je i život Torua Okade, glavnog junaka Murakamijeva romana Ljetopis ptice navijalice. Sve dok nije izgubio posao, a potom i ženu i mačku. U potrazi za njima Toru će se naći u vrtlogu neobičnih, bizarnih i nadrealnih situacija i smisao pokušati naći na dnu mračnog bunara. Slična je sudbina i neimenovanoga slikara iz romana Ubojstvo komendatora. Metafora mračnog bunara objašnjava i proces prikupljanja građe za roman – pisac ju pronalazi zaranjajući u mrak svoje duše, u podzemlje puno sjena, te je potom iznosi na shvatljivu razinu preobražavajući je u tekst koji ima formu i smisao.

U bavljenju književnošću, a posebno u uobličavanju forme, Murakamiju je pomogla glazba. Rečenice sastavlja po načelima postizanja ritma u džezu. Materijal je ograničen i u glazbi i u jeziku, no mogućnosti su beskonačne – posao pisaca jest pridavati nova značenja i davati nove nijanse riječima, a to znači da je pred njima „velika količina nepoznatog, plodna prostranstva koja samo čekaju da na njima nešto novo uzgojimo“.

U eseju o književnim nagradama Murakami piše: „Ako je određeno djelo doista vrijedno čitanja, nedvojbeno će položiti ispit vremena i neće biti lako zaboravljeno. (…) Književne nagrade bacaju dodatnu svjetlost na knjige, ali ne mogu im udahnuti dugotrajan život.“ Život im udahnjuju čitatelji. Kako bi djelo postiglo uspjeh, potrebno je da bude originalno, a pisac se treba razlikovati od ostalih stvaratelja i posjedovati vlastiti stil, koji se mora usavršavati i razvijati i s vremenom biti prihvaćen i vrednovan kao „klasični“. Originalnost podrazumijeva udaljavanje od običnog pogleda na svijet, slobodno kretanje carstvom imaginacije, stvaranje i ponovno rastvaranje svjetova u dubinama vlastitog uma i istodobno nadzor nad svim tim unutarnjim kritičkim okom – odrednice su to koje Murakami preuzima iz definicije neurologa Olivera Sacksa te zaključuje da originalno djelo, „svježe, energično i nepogrešivo svoje“, stvara čudesan osjećaj koji i on želi prenijeti svojim čitateljima, „otvoriti nov prozor u njihovoj duši i kroz njega pustiti svježi zrak“.

Piščev je um opskrbljen nizom ladica u kojima su pohranjene uspomene i informacije prikupljene promatranjem. Pritom „nije toliko važno pronaći jasan odgovor nego sve što vidite oko sebe vjerno i točno zapamtiti, a potom preobraziti u riječi“. Murakamijeve su ladice krcate najviše zagonetnim i teško objašnjivim pojedinostima, koje djeluju neuvjerljivo i nemaju logičnu dosljednost pa ni u njegovim djelima granica između realnog i nadrealnog nije posve jasna. O tome piše i u romanu Ubojstvo komendatora: „Ponekad je u životu jako teško odrediti granicu između stvarnosti i fantastike. Čini se da se ta granica stalno pomiče. Kao da se granica koja razdvaja dvije države, jednu stvarnu i drugu nestvarnu, mijenja iz dana u dan. Moramo mnogo pozornije pratiti te promjene, inače jednoga dana nećemo znati na kojoj smo strani.“

Bi li, uz otkrivanje mehanizama iza čudesnih svjetova, čitatelj koji bi želio postati pisac mogao u ovoj knjizi pronaći koristan savjet za sebe? Kao najvažniju pripremu Murakami ističe čitanje jer će ono budućem piscu dati snagu i odvažnost, a oko će mu postati osjetljivo na detalj. Treba čitati što je moguće više – poznate pisce, osrednje književnike i beznačajna piskarala. Budući pisac mora raditi i na ustrajnosti i disciplini, izdržljivosti i usredotočenosti. Njegovi su saveznici urednik i prevoditelj – prvi će mu dati dragocjene savjete za poboljšanje rukopisa i za to kako će ga učiniti zanimljivim, a prevoditelj će ga prezentirati svijetu.

Pa je li Profesija romanopisac vodič za pisce, za čitatelje ili nešto treće? Poziv je to u mračan bunar, u dubine gdje se stvara veza između pisca i čitatelja, u svijet u kojemu se bizarno i zagonetno prihvaćaju bez pitanja, u tekst u ritmu džeza, a na putu kroz čudno i čudesno rasplamsat će se i pokoja spisateljska vokacija.