Vijenac 782

Aktualno

Tomáš Halík, Popodne kršćanstva

Apologetika novoga kršćanskog pogleda

Piše Vedran Obućina

Kršćanstvo ovoga popodneva svidjet će vam se ako vaša vjera nije ideološko popunjavanje neke praznine ili dobro promišljena investicija koja bi vam trebala otvoriti vrata takozvanoga boljeg društva

Knjiga Popodne kršćanstva govori o promjenama vjere u ljudskim životima i povijesti te se koristi metodom kairologije – teološko-sociološkog tumačenja promjena na području vjere, kulture i društva. Autor aktualnu krizu crkve predstavlja kao prijelaz u novu etapu u povijesti kršćanstva iz postojećih institucionalnih i mentalnih okvira često vezanim za predmoderno vrijeme. Crkva i njezina vjera kršćanska je onoliko koliko je i Uskrs: umire i ustaje od mrtvih.


Izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2023.

U vremenu koje će možda jednog dana biti obilježeno kao vrijeme etičke i civilizacijske prekretnice, duhovni su izvori raznoliki, čak i među onima koji tvrde da su Kristovi najvjerniji učenici. Pokazalo se koliko kršćani različito shvaćaju Isusovu propovijed o otkupljenju i što za njih zapravo znači život vjere, odnosno religija i vjerski život društvu. Naslov knjige, Popodne kršćanstva, podsjeća na Jungovu usporedbu života s vremenom radnog dana.

Dok jutro simbolizira mladost i ranu odraslu dob, u kojoj čovjek na tisuću načina izgrađuje osnovne crte svoje osobnosti i svoj svijet, popodne karakterizira ono što se, po razmišljanju Tomáša Halíka, ističe kao odraslo, oslobođeno, aktivno kršćanstvo. Takvo popodne, na osobnoj i institucionalnoj razini, surađuje s Bogom u prevladavanju i preobrazbi vlastitog ega. Djelo uskrslog Gospodina popodne je budućeg vremena, koje već djeluje u našim životima. Halík u svojoj knjizi ukazuje na to djelo i crpi zaključke iz njega.

Propuštanje najboljeg poslijepodneva u životu nije neobično. Ako se nema na čemu graditi, iz čega crpiti, za koga biti, u nešto duhovno ulagati i o čemu razmišljati, čak se i druga polovica našeg života može rastopiti u negaciji svega i svakoga.

Dobro ili loše proživljeno popodne života tiče se mnogo širih fenomena od same čežnje za povratkom u kasni srednji vijek, odbacivanje 20. stoljeća u cjelini, a posebno reformi Drugoga vatikanskog koncila. Sve je više mlađih sredovječnih ljudi koji se ne znaju nositi sa stečenom slobodom, dijalogom, prijateljskim sređivanjem mišljenja, obranom ideja na javnoj tribini. I Tomáš Halík je u tom smislu hrabar i stvari ne imenuje apstraktno, nego konkretno, na primjerima ljudi i događaja koje će čitatelj vjerojatno dobro poznavati.

U vremenu velikih napada na Crkvu može se reći da je ovo najzanimljivije i najinformativnije apologetsko djelo koje dohvaća fundamentalnu teologiju, a ipak ne podliježe vječnom povratku u prošlost, odakle su sve te nedaće za Crkvu i stigle. Halíkova razmišljanja imaju nepogrešivu zasadu u pontifikatu pape Franje, ali se ovdje mogu pronaći promišljanja teoloških velikana kao što su Romano Guardini, Pierre Teilhard de Chardin, Hans Küng, Karl Rahner, Antonín Mandl, Josef Zvěřina, Oto Mádra. Kršćanstvo ovog popodneva svidjet će vam se ako vaša vjera nije ideološko popunjavanje neke praznine ili dobro promišljena investicija koja bi vam trebala otvoriti vrata takozvanoga boljeg društva. Halíkova promišljanja implicitni su nositelji nade, ali su ujedno i duboko nelagodna jer otvaraju posve nov svijet slobodnog razmišljanja.

U šesnaest poglavlja možemo pronaći upute, ohrabrenja, prijedloge i izlaze u izobilju. Ne radi se o akademskom učenju ili propovijedanju kako izaći iz krize. Knjiga je poziv na rušenje zidova geta, premošćivanje jaza između profesionalnih svećenika i laika, izglađivanje krajnosti s obiju strana, suradnju ljudi dobre volje, na pošteno obrazovanje, putovanja, ekumenski i međureligijski dijalog, priklanjanje zemljama demokratske i zapadne kulturne tradicije. Poticaj je to na hrabre i nužne promjene crkvenih struktura, biskupija, župa i mjesta kršćanskog susreta, na iskorjenjivanje fatalističke ozbiljnosti koja gleda na radosnu vijest evanđelja pomalo crno-bijelo, na ispravljanje odnosa između muškaraca i žena, na generacijsko pomirenje i solidarnost, na dobrotu prema svima koji su „drukčiji“, na rizik promjene u životu među drugima, na želju da se i kao slabi i grešni ljudi svojim životom i radom obraćamo Kristu. On se ne može zatvoriti u zatvor nacionalizama i tradicionalističkih jadikovki niti otopiti u moru sinkretizama i dopadljivih slogana koji se čine lijepima na prvi pogled.

Vijenac 782

782 - 29. veljače 2024. | Arhiva

Klikni za povratak