Zbirka pjesama koja zaokružuje Vladovićev opus

-

Borben Vladović pjesnički je veteran poetskog iskustva i kvalitete. U više od pola stoljeća objavljivanja zbirki pjesama njegovo se pjesništvo i znatnije mijenjalo, a uglavnom je kombiniralo raznovrsne poetičke profile i sastavnice koje su usporednim tijekovima ipak umanjivali diskontinuitete između pojedinih razdoblja njegove poezije. U napetosti, ali i intrigantnim srazovima i sljubljivanjima, između neoavangardizma, postmodernizma, konkretizma,  ludizma, reizma, fenomenologizma sve do djelomične poetske retradicionalizacije i imtimističke rekapitulacije zapravo je prošao cijeli Vladovićev dosadašnji pjesnički vijek, u kojemu nikada nije posve prevladao samo jedan od ovdje nabačenih poetičkih ili stilskoformacijskih modusa.

Izd. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2023.

Bilo je nekoliko ozbiljnih prijedloga periodizacije Vladovićeve poezije, koji se većinom nisu zaustavljali samo na periodizacijskim dominantama, već su ih primjenjivali i na tipologijske odrednice. U prvim izabranim pjesmama Borbena Vladovića Lirski kockar (2005) Pavao Pavličić navodi četiri razdoblja njegova pjesništva – lirsku groznicu, pobunu protiv institucije pjesništva, okretanje zbilji i neposrednom doživljaju te vraćanje mjestima i trenucima koji su jednom već bili predmet njegova lirskog bavljenja. Cvjetko Milanja pak u Vladovićevoj poeziji nalazi tri modela – signalistički, pop-artistički i lirski. Posljednji zapravo u glavnim crtama odgovara Pavličićevom četvrtom razdoblju. No dok Pavličić početak toga razdoblja vidi u Vladovićevoj zbirci pjesama Lirika (2000), Milanja ga proteže i na razdoblje koje tomu prethodi te čak ističe da se „i ranije može pronaći taj paralelni pjev Vladovićeve pjesničke prakse“. I Pavličić smatra da „većina Vladovićevih knjiga u sebi sadrži najmanje po dvije faze“, a vrlo točno i proročanski djeluje njegova ocjena „da je u posljednjoj fazi naš pjesnik našao svoj pravi glas“.

Kovački nagon

U tu oscilaciju periodizacijskih i tipoloških karakterizacija Vladovićeva pjesništva intrigantno se uključila i Dunja Detoni Dujmić. Ona je u pogovoru drugih Vladovićevih izabranih pjesama Zvjezdokradice (2020) sa snažnijim naglaskom na tipologizaciji, uvela trijadu Vladovićeva lirskog korpusa „prema načelu simultana priklanjanja tipovima poetskoga iskustva na crti: poeta ludens – poeta faber – poeta vates“. Ipak, smatra da je u temeljima Vladovićeve poetike najzanimljiviji i u cijelom opisu dominantan „‘kovački’ poriv kojim se nasljeđujući tradiciju, u njega zapravo oblikuje novo poetsko iskustvo“. Tako zaključuje da u skladu sa spomenutom dominacijom onoga poeta faber kod Vladovića sve više „počinje prevladavati crta metafizičkoga prodora u prostornost, u predmetna ozračja ili aure... u odnos ili ovisnost ljudskog i prostornoga, a posljedično i temeljna pitanja egzistencije i identiteta ontološki izgubljena pojedinca koji te predmete uočava“.

Vladović i u tim „prodorima u predmetna ozračja ili aure“ svagda ostaje vrlo blizak malim, svakodnevnim predmetima, običnim situacijama, vidokrugu s vlastita prozora i balkona. No sve te pojedinačnosti, posve konkretne kuće, stanovi, pisaći stolovi, stabla, vlakovi, činovnici, u nizu knjiga posljednjih godina ipak odjekuju i nekim proširenijim, općenitijim značenjima. Vladoviću sve te svakodnevne životne sličice postaju egzistencijalna simptomatologija, tvarni, memorabilni ili simbolički okidači za vlastitu životnu rekapitulaciju i uvide koji su mogući tek mudrosnim, sjedokosim, iskustvom. Njegova je poezija izrazito slojevita, a opet i cjelovita, i to u prepletanju starosti i mladosti, konkretnosti i univerzalnih egzistencijala, ludističkoga pjesničkog postupka i njegovih posve ozbiljnih značenjskih posljedica. Riječ je o kompozitnoj poetici koja ne napušta neka ranija Vladovićeva iskustva reizma, ponekad čak i konkretizma, već ih funkcionalno uklapa u složeniju značenjsku strukturu u kojoj se kombiniraju doslovno i preneseno značenje,  prošlost i sadašnjost, detaljističnost i mudrosnost, vizualnost i misaonost.

Osobito je pak zanimljiva pjesnikova paraboličnost, sve naglašenija u zadnjim zbirkama, u kojoj se konkretni opisi jedne zbilje nizom uvezanih metafora primjenjuju na bitno drukčije značenjsko polje, primjerice, kada potankosti i konkretne slike iz željezničkoga ili maritimnog područja paraboličnim prijenosom bivaju simboli životnog tijeka od rođenja do smrti. Za mogućnost takvih parabola nužan je pak vrlo jasan, precizan stil pisanja, u kojemu prevladava izjavnost i funkcionalna figurativnost te uređena kompozicija pjesme kako bi se doslovna i prenesena semantika mogla učinkovito dekodirati.

Predokus vječnosti

U velikoj mjeri tako je i u novoj Vladovićevoj zbirci pjesama  Nijema ura, koja donosi četrdesetak pjesama razvrstanih u tri neimenovana ciklusa. Već i naslov zbirke pa i fotografija zvona s patinom na naslovnici dodatno upućuju na smirenost, osvrtanje na dosadašnji život, svojevrsni predokus vječnosti, ali i vitalnost u zapažanju pojedinosti, posebnosti ljudi i životnih situacija te oduhovljene i paraboličke odjeke svakodnevnih predmeta. Vladović se ni tu ne odriče svoje ustrajne igrivosti, reizma koji se fenomenološki produbljuje, pa čak i naznaka konkretizma, kao i stalne postmodernističke svijesti o književnim postupcima.

No više se, primjerice, ne libi napisati gotovo ujevićevski paraboličnu pjesmu Jablan pokraj staračkog doma. U njoj se utječe tradicijom već davno iskušanim simbolizacijskim oprekama neba i zemlje, visokog jablana i prignutih staraca, kratkotrajna života i vječne smrti koja već namiguje s nebeskih ravnica ponad jablana. Cijela pjesmina dramaturgija i razvija se u skladu s tim temeljnim oprekama. Stari jablan „u vrhu s oblacima piše / baki i djedu / nebeske otklone“, oni, „svinutih kralježnica“, gledaju samo njegov vrh, „blizak s nebom“, a na njihovim „prozorima zemnosti” s visoka ih gleda „bez uznesenosti i zluradosti / vječni nemir“. Posvemašnja je to životna rekapitulacija, ali i svojevrsna rekapitulacija hrvatskoga pjesništva prve polovice dvadesetoga stoljeća, osobito one postsimbolističke i intimističke dionice u kojoj su se dijelovima svojih opusa posebno isticali, primjerice, Ujević, Cesarić, Tadijanović i Šop.

Još je intimističkija i utišanija pjesma Zanijemilo zvono, koja uvelike podsjeća na naslov knjige Nijema ura. U svojoj pejzažističkoj impostaciji cijela pjesma kao da smjera nepokretnosti, zaustavljenoj stvarnosti koja svoju dinamiku iskušava još jedino u mjeri u kojoj utječe u neku višu, vječnu stvarnost („Zvono je u zvoniku zanijemilo / ovdje se više nitko ne rađa / nitko ne umire // Selo se preselilo / iz svoje prošlosti u vječnost“). Također, Vladović nastavlja svoju, ali dakako ne samo svoju, tradiciju paraboličnih pjesama maritimne tematike i motivike. U njima se, sada na nešto neizravniji način negoli negdašnjom toponimikom, ponovno osvrće na ishodišnu, sredozemnu dionicu svojeg života i senzibiliteta. Tako se u pjesmi U utrobi broda pojavljuju također ključne simboličke opreke opasnosti mora i sigurnosti broda, neizvjesnosti plova („ne znam smjer putovanja“) i plana koji „oni gore“ ipak imaju za čovjeka, uzburkanosti vanjskih okolnosti (oluje, valovi, zabačena luka, rezalište brodova) i povjerenja u preživljavanje vlastitog jastva („i dalje plovim / u mojoj nutarnjoj toplini“).

Kako rekoh, Vladović i u ovoj svojoj možda najutišanijoj i najsmirenijoj dosadašnjoj zbirci pjesama ipak ne odolijeva vlastitom konkretizmu i ludičnosti, i to i na leksičkoj, i na figurativnoj, i na motivskoj razini, a kao metapoetički svagda osviješten pjesnik, ponekad komentira vlastiti način pisanja poezije i postupke kojima se pritom koristi. Tako se u pjesmi Kubistička gitara poigrava usporedbom Braqueove slike, njegove vizije kubističke gitare te iznevjeravanjem literarne konvencije u kojoj se uspoređuje gitara i žensko tijelo. Zatim konkretistički, doslovnom slikom, odnosno ikoničkim znakom, navodi tipografski oblik nalik violinskom ključu, oblik u kojemu su često napravljeni prorezi na jazz-gitarama. Na kraju pak daje očuđujuću i zaigranu sliku glazbala nalik Marilyn Monroe i pjesmu poentira posve autoprogramatskim i metapoetičkim zaključkom („Tako ti sada zvuče / moji stihovi“).

Knjiga zrele smirenosti

U pogledu pak tematike i motivike, u ovoj Vladovićevoj knjizi vidljivo je odustajanje od znatnijega sraza prirode i tehnike te začudne metaforike koja iz njega proizlazi, od neprestanih prigradskih i gradskih slika koje su bile prilika za reističko zanimanje za predmete, ali i svojevrsni objektivni korelati trošivosti svake pa tako i ljudske egzistencije. Od motiva takve vrste, vrlo karakterističnih za Vladovića, ostali su još fenomeni željeznice kao osnovnog sredstva fizičkog i doživljajnog kretanja lirskog subjekta kroz razne prostore koji su zapravo ekvivalenti fragmenata, raznovrsnosti, ali i rutine života sama. Posve pak prevladavaju prirodni, često simbolički motivi (tradicionalni poetizmi), kao i kratki ocrti konkretnih situacija i ljudi koji lirskome subjektu zapadaju za oko.

Također, znatno je manje prisjećajnih motiva, u smislu rekonstrukcije vlastitog životnog puta od Jadrana do kontinenta, što je bilo osobito naglašeno u više zadnjih Vladovićevih zbirki pjesama. A od rekapitulacijkih gesti sve više prevladavaju one oproštajne (odabiranje grobnog mjesta, razmišljanje o tome gdje je grob pjesnika, osjećaj kopnjenja vlastitog tijela, pogled usmjeren prema nebu). Ipak, to nipošto nije knjiga rezignacije, nego zrele smirenosti koja nastoji prihvatiti neizbježna životna razdoblja, njihovu manju ili veću fizičku i duhovnu dinamiku, uživanje u uočavanju životne smislenosti, očitovane i u najmanjim stvarima i predmetima, sve do neizbježnog odlaska k nekoj instanci koja se rijetko izričito imenuje, ali se u nju ipak na neki način ima povjerenja.

Netko bi možda s nostalgijom, možda i žaljenjem, rekao da je Borben Vladović prešao put od izrazito osebujna neoavangardista do postmodernističkog tradicionalista (ako to nije oksimoron). No taj put prošao je jako dobro, temeljito i vješto iskušavajući mnoga poetička iskustva koja istodobno čine i dijakroniju i sinkroniju velikog dijela spektra suvremenoga hrvatskog pjesništva. Zbirka Nijema ura kao da je na krajnjem polu (za razliku od početnog neoavangardističkog) onog Vladovićeva poetskog iskustva koje je naglašenije iskušavao u novome stoljeću. Tako je to knjiga koja poetički posve zaokružuje njegov opus i izvodi do kraja logiku vrijednoga poetskog razvoja.