Začudnost prekrivena umorom

U režiji Branka Brezovca te koprodukciji Eurokaza i estonske produkcijske kuće R.A.A.A.M. premijerno je izvedena predstava Novi Sotona. Projekt je ostvaren u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti iz Zagreba, gdje je i postavljen, u dvorani Gorgona. Nije to prvi zajednički projekt dva producenta, prošle godine u istom je prostoru gostovalo nekoliko predstava kazališta Vaba Lava iz Tallinna.

Novi Sotona dramaturški je spoj dramatizacije romana estonskog klasika Antona Hansena Tammsaarea (1878–1940) Nevolje novog Sotone i drame Josipa Kosora (1879–1961) Požar strasti. Autori su adaptacije redatelj Branko Brezovec i Gordana Vnuk, a predstava se temelji na prepoznatljivoj Brezovčevoj redateljskoj poetici eksperimentiranja s različitim predlošcima te izvedbenoj igri uvelike temeljenoj na reinterpretaciji brehtijanskih principa, odnosno postulatima ikonoklastičkog teatra. Tako su postavljeni glumci, scenska naracija, čak i demijurg nad svojim i tuđim djelom, redatelj sam – Brezovec, koji čita replike glumaca u nekim sekvencama izvedbe, boraveći sve vrijeme na sceni u kutu, kod tonskog pulta.

Zastupljenost tradicionalnih, seoskih motiva dojmljiva je zbog scenografije i kostimografije / Snimio Matej Čelar

Kosorov Požar strasti ne izvodi se često na našim pozornicama premda je okarakteriziran u povijesti hrvatske književnosti kao važno djelo ekspresionizma. Pogodan je stoga za već vrlo uhodanu redateljsku strategiju Branka Brezovca u susretu s tematski srodnim motivima Tammsaareova romana, koji osim ambijentalnom približenošću, ponavljanjem motiva, na neki nesmiljen, gotovo transcendentan način zapanjujuće surađuje s Kosorovom dramom. Sve ono što se u Kosorovoj drami čini kao trijumf manjka i ritualne, tajnovite zavodljivosti, ničeanske ponovljivosti, u Tammsaareovu se romanu dezavuira, denuncira, ali i filozofski usustavljuje i teološki pojednostavnjuje, pauperizira. Tammsaareovi likovi lakše zapadaju u životnu propusnost, dok Kosorovi računaju na mističnu otežalost i netipičnu osnovu, kaže redatelj u programskoj knjižici. Spoj zvuči odlično, napose kombinacija takva dva predloška te sve mogućnosti dramaturške realizacije, no u provedbi je došlo do problema. Susret ta dva principa zaista vidimo na pozornici, s otvorenim kvadratom kuće koja se transformira, i pogodna je za unutarnje i vanjske igre raznih likova, s nizom izvedbenih minijatura i usporavanja, također karakterističnih za Brezovca. Naglašena vizualnost otvorenih kvadrata i smještenost u rustikalni ambijent, tema rađanja novog Sotone koji će pokušati dokazati da može živjeti pravedno na ovome svijetu i da stoga ljudi trebaju ići u Pakao, priziva ozračje arhetipski jakih situacija, što je uspješno dočarano u nekim segmentima predstave.

Prisutnost tradicionalnih, seoskih motiva dojmljiva je zbog scenografije Ivane Knez i kostimografije Suzane Brezovec. Neki su glumci iznimno ekspresivni u interpretacijama, kao Frano Mašković, Borna Baletić, Suzana Brezovec ili Ena Jagec, dok su drugi zauzeti odmicanjem od klasične ekspresivnosti, primjerice Paško Vukasović. Čitav je ansambl organiziran oko redateljske ideje, koja ga prepoznatljivo čini protagonistima i komentatorima scenskog zbivanja istodobno, i to u epskim zamasima. Pamtljiv je bio Borna Baletić kao Sv. Petar, Čergaš i Stana, zatim Frano Mašković kao Guša Rigalin i Šumar, Ena Jagec kao Ruža, Ilijina djevojka, Suzana Brezovec kao Mara i Stana, te Paško Vukasović kao Ilija. Ponajbolja ostvarenja, ona Borne Baletića, kao i Ene Jagec te Suzane Brezovec naglašeno su vizualno dojmljiva te kreirana iz neverbalnih elemenata glumačkog nastupa.

Glazba (Stanko Juzbašić) i svjetlo (Tomislav Maglečić) upotpunjuju atmosferu dolaska vraga na selo. Tempo predstave previše je razvučen i često se radi o redateljskim zahvatima na koje smo već navikli i koji trajanjem ne ostvaruju neki smislen efekt. Predstava ima nekoliko jako dobrih trenutaka kada se zbiju sve silnice i gledateljeva pažnja usredotoči na izvedbeni sadržaj. Ti su trenuci oformljeni oko krucijalnih momenata među licima, iz kojih proizlaze i sadržajne scene, no osnovna je slabost teškoća u praćenju zbivanja. Usto, sve vrijeme postoji i dojam da nismo sigurni radi li se o sredini ili kraju predstave, što može biti redateljska intencija, no s obzirom na predložak i točnu podjelu uloga, mislim da je riječ o disperziji ideja pretočenih na scenu, vjerojatno zbog preduga trajanja. Pojavljivanje redatelja na sceni također ne sugerira da je riječ o namjernoj cikličnosti radnje, ili montažnom principu postdramske izvedbe, nego o pomno biranim idejama koje su se jednostavno izgubile u prijevodu do scene.

Naravno da smo u području eksperimentalnoga kazališta i njegovih doajena kod nas pa ne mislim na bilo kakav oblik klasične dramske radnje, no ipak, procesualnost i karakteristična Brezovčeva izvedbenost nije u ovome slučaju pobudila začudnost nego umor. Šteta, jer tema i ideja Novog Sotone, zanimljiv dramaturški spoj dva predloška te redateljske poetike Branka Brezovca zaista nudi mnogo i mogla je na mnogo sažetiji, zaokruženiji pa i aktualniji način postići izvedbeni cilj.