Ugodan dan

Ne znam jeste li zapazili da se u našoj svakodnevnoj javnoj komunikaciji odnedavna nešto promijenilo: dobili smo naime novi pozdrav, koji prije nismo imali. On glasi ugodan dan.

Čuje se on danas na svakom koraku: pri slučajnom susretu na ulici, u radnim prostorima, čak i u obitelji. Onda kad se rastaju – nakon što su obavili posao ili razmijenili informacije i tračeve – ljudi jedni drugima zažele ugodan dan. Prije to nisu činili, pa se možemo upitati kako je do toga došlo, a pogotovo zašto.

Taj je pozdrav, moglo bi se reći – više po sadržaju, a manje po strukturi – drukčiji od pozdrava kojima smo se dosad služili. Jer prije bi ljudi, rastajući se, rekli doviđenja (ili bok/g, vidimo se i slično), i to im je bilo dovoljno. Pozdrav doviđenja lijepo pokazuje u kojem smjeru treba tražiti razloge ove promjene. Kad kažemo doviđenja, onda to znači kako želimo da se ponovno susretnemo i da onaj koga tako pozdravljamo bude dobro. Ali sadrži taj pozdrav još jednu, neizrečenu poruku: moglo bi se, naime, dogoditi da taj novi susret izostane, jer smo se razboljeli, otputovali ili se posvađali. Govoreći doviđenja, mi zapravo želimo da do susreta ipak dođe, da dakle, poživimo i ostanemo ono što smo i sad.

Izvor Pexels_Snimila Amina Filkins

A kad se bolje pogleda, tu dimenziju sadrže i svi drugi tradicionalni pozdravi. Svi oni nose u sebi neku vremensku odrednicu, i ona je važna, ali ipak postoje i stanovite nijanse. Kad kažemo dobar dan, to je još prilično neutralno, ali dobro jutro već sadrži i neku dodatnu dimenziju: ako znamo da se po jutru dan poznaje, onda zaželjeti nekomu dobro jutro znači zapravo zaželjeti da mu i ostatak dana bude dobar. Ali osobito se jasno to vidi kod pozdrava laku noć. Možemo se naime upitati zašto ne kažemo dobra noć (kao što su naši preci doista i govorili, i kao što i danas govore drugi narodi (gute Nacht, buona notte), nego upotrebljavamo riječ laka.

Ja bih rekao da je to zbog toga što noć može biti i teška. U bezazlenijem slučaju zato što može donijeti nesanicu, u malo manje bezazlenu zato što može donijeti bračnu svađu, a u najgorem zato što može donijeti bolest ili upad provalnika, a o požarima i poplavama da se i ne govori. Drugim riječima, noć je laka samo u slučaju da je normalna, bez ikakvih događaja, jer sve ono što se dogodi noću može biti samo loše. Dakako, može biti i dobro (osobito za ljubavnike), ali to i ne treba nikomu posebno željeti, to nam sudbina daje, a pozdravom se treba zaštititi od zla, pa on ima i magijsku funkciju.

Sve ovo što govorim dobro su poznate stvari, i ja na njih samo podsjećam. A podsjećam zato što se tu sad pojavio taj novi pozdrav – ugodan dan – koji ne izražava želju da nam bude dobro, ni želju da nam bude lako, nego da nam bude ugodno. Kategorija ugode tu je sasvim nova i zato se i moramo pitati zašto se i kako ona pojavila. Meni se čini da izraz ugodan dan možemo tumačiti na dva načina.

Jedan je onaj gdje frazu čitamo ovako: ugodan dan. Važna je tu, dakle, ugoda. A zašto je važna? Pa očito zato što se pretpostavlja da je sve drugo u redu i samo još ona fali. Ne treba nam željeti da nam dan bude dobar (to jest da smo živi i zdravi), nego nam je važnije da nam taj dan bude i ugodan, da dakle, u njemu uživamo. To s uživanjem nije ni izbliza onako bezazleno kako se na prvi pogled čini, jer svuda vam sve češće govore uživajte, uživajte, čak i na karminama. Uživanje je, ukratko, silno važna sastavnica našega današnjeg života, pa na njega podsjeća i njega nam priželjkuje i ovaj novi pozdrav. Kategorija ugode smatra se samorazumljivim ciljem života, inače nam je ne bi ni spominjali, to više što bi ponetko mrzovoljan mogao reći: A što tebe, koga vraga, briga hoću li ja uživati i hoće li mi biti ugodno?

Po tome bi, dakle, izlazilo da je taj novi pozdrav izraz društva izobilja i njegovih ideala. Jedino što mene tu zbunjuje, to je okolnost da se on pojavio u vremenima kad nam ugoda baš i nije najpreča briga, nego imamo drugih, opipljivijih i za egzistenciju važnijih želja, poput zdravlja i elementarnog preživljavanja. Zato treba obratiti pažnju i na drugu mogućnost.

A ona podrazumijeva da novi pozdrav čitamo ovako: ugodan dan. Manje je, dakle, tu važna ugoda (pa bi se prvi dio sintagme možda mogao zamijeniti i kojom drugom riječju), a važniji je dan. E sad, na koji je način on važan, drugo je pitanje. Meni se čini da se u tome – recimo otvoreno: pesimističkom – tumačenju podrazumijeva kako najviše što razuman čovjek može očekivati jest da mu jedan dan bude ugodan (ili barem podnošljiv), dok na veće mjerne jedinice poput tjedna, mjeseca ili života kao takva ne treba ni pomišljati. Tako onda izlazi da nam onaj tko nam naziva ugodan dan zapravo želi da se nekako proguramo kroz dan koji upravo teče, a sutra ćemo već vidjeti, ako novog dana bude i ako ga mi doživimo.

Koje je tumačenje točnije, optimističko ili pesimističko? Mislim da nam pri pokušaju da odgovorimo na to pitanje neće mnogo pomoći socijalna analiza. Jer taj novi pozdrav su, koliko vidim, prihvatili ljudi različita društvenog statusa, različita stupnja naobrazbe i različita imovnog stanja, a većina njih čak se i ne pita zašto su usvojili tu novu modu, nego im to dolazi spontano, kao izraz duha vremena. Po tome ja zaključujem da oni jednostavno žele biti ljubazni, a i to je već velik dobitak. A podrazumijevaju li pritom da vam žele ugodu kao vrhovni cilj života, ili vam žele tek da preživite, što je zacijelo mnogo važnije, to je pomalo i svejedno. Zaključak: novi pozdrav je dobar, pa neka ga koristi komu se sviđa. Ja ću ostati kod starih i tradicionalnih, a osobito za ovu priliku pozdravit ću vas uz širok osmijeh:

Have a nice day!