Troslovčani feljtonist i budući nobelovac

-

U jesen 1912. Ivo Andrić stigao je iz Sarajeva na studij u Zagreb. Unajmio je skromnu sobu u Kačićevoj ulici 21, a poslije je bio podstanar u Medulićevoj 16. Kao stipendist hrvatskoga kulturnog društva Napredak (600 kruna godišnje) upisao se na Mudroslovni fakultet Sveučilišta Franje Josipa I, gdje je slušao predavanja na prirodoslovno-matematičkom odjelu. Izbor studija iznenađuje s obzirom na činjenicu da je Andrić u gimnaziji bio slab upravo iz prirodnih predmeta: školske godine 1908–1909. čak je ponavljao razred zbog negativne ocjene iz matematike!

No nije bio posrijedi slobodan izbor, nego svojevrsna prinuda: po strogom rasporedu bosanske administracije samo je za spomenuti studij mogao dobiti stipendiju. U prvom i drugom semestru slušao je kolegije koji ga uopće nisu zanimali, poput mehanike i akustike, anatomije, fizikalne optike, opće biologije, mineralogije, geologije, fiziologije i morfologije bilja. Profesori su mu bili istaknuti tadašnji prirodoslovci: Stanko Hondl, Mijo Kišpatić, August Langhofer ili Daniel Riessner. Osim obvezatnih, upisao je i fakultativni kolegij Hrvatska književnost od zabrane ilirstva do apsolutizma kod Đure Šurmina (dva sata tjedno).

Antun Gustav Matoš, 1913. / Izvor Wikipedija

Dvadesetogodišnji Andrić u hrvatskoj prijestolnici nije bio posve nepoznato ime. Prema svjedočenju Krešimira Kovačića, u Zagrebu je bio dočekan s velikim simpatijama, osobito u krugu nacionalističke omladine. Neki su već bili zapazili njegove prve pjesničke priloge u Bosanskoj vili: u broju 18 od 30. rujna 1911. objavljena je prva Andrićeva pjesma u prozi U sumrak, a u broju 20 izlazi i drugi prilog – pjesma Blaga i dobra mesečina. No još je poznatiji bio njegov politički angažman. Andrić je, naime, 1910. u Sarajevu postao predsjednik tajne protuaustrijske đačke organizacije Hrvatska napredna omladina. Njegovim zalaganjem i pod njegovim vodstvom Hrvatska napredna omladina ujedinjuje se potkraj 1911. sa sličnom srpskom nacionalističkom organizacijom (koje je član bio i Gavrilo Princip) u jedinstvenu Srpsko-hrvatsku odnosno Jugoslavensku naprednu omladinu sa zadaćom jačeg kulturnog, političkog i ekonomskog zbližavanja Hrvata i Srba, ujedinjenja sa Srbijom kao Pijemontom i promicanja ideje integralnoga jugoslavenstva. Bila je to jezgra organizacije poslije nazvane Mladom Bosnom.

Susret u jednome od žarišta umjetničkog života

U svojim uspomenama (Sjećanja na Ivu Andrića, VUS, Zagreb, 8. 10. 1952) Krešimir Kovačić (sin Ante Kovačića) piše da je Andrić bio bljedolik i „nježan poput djevojke“, uvijek korektno odjeven, a u razuzdanoj kavanskoj boemi isticao se „finim i gotovo otmjenim ponašanjem“ pa su ga nacionalistički omladinci, koji su već tada počeli dijeliti položaje u budućoj državi, odredili za diplomata (što će i postati!). Odmah po dolasku u Zagreb Andrić se povezuje s umjetničkom boemom i s političkim istomišljenicima. Dakako, više vremena provodi po kavanama nego u sveučilišnim predavaonicama. U njegovu su društvu, osim Kovačića, Vladimir Čerina, Ljubo Wiesner, Pjer Križanić, Josip Pavić i Ferdo Ćus.

Dio Andrićeva nekrologa u povodu Matoševe smrti objavljen u časopisu Vihor, 1914. / Izvor Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb

Zagrebačke kavane bile su u to vrijeme prava žarišta umjetničkoga života i kreativnoga okupljanja, a njihov neokrunjeni kralj bio je Antun Gustav Matoš, pravi generacijski idol. On se 1908, nakon trinaest godina izgnanstva zbog dezertiranja, vratio u Zagreb i počeo oko sebe okupljati literarni kružok, dok je kavanu pretvorio u drugi dom. Andrić je Rabbija (kako su Matoša zvali njegovi učenici, discipulusi) i osobno upoznao upijajući njegove riječi na nekoj od brojnih artističkih „seansa“ ili „kavanskih ratova“, vjerojatno u kultnom Baueru, Kazališnoj kavani ili u krčmi Matejna.

O dojmovima iz susreta s Matošem Andrić je napisao prijatelju Vojmiru Durbešiću 20. ožujka 1913:

„Pazio sam se s A. G. Matošem i par puta debatovasmo. On je jedini – od meni oprečnih – s kojim ne dogjoh u sukob i pred kojim se ne afirmirah u svojoj težini i oporosti. Nije da bi moja dijalektika kapitulirala pred njim, ne, nego ona prosto stoji i kao pušku držim na pozdrav dok prodefiluje taj nesrećni čovek zajedno sa svojom bujicom nemogućih reči. Gragjane se tuče logikom, i teškim istinama, a prema njemu osećam neku čudnu nežnost, što je imamo prema rabijatnim bolesnicima koji se deru: pustite me, meni ništa ne fali! Smešno je nesreću sažaljevati, ali se poštovanja pred njom mora imati. I ja ga (G. M.) poštujem, jer je nesrećan, i još više, jer ne zna da je nesrećan.”

Iako se Andrić divio Matoševu književnom umijeću, iako je duboko poštovao toga – kako će kasnije napisati – vjernika ljepote, nije s njim dijelio očajničku romantičnu ljubav prema tradiciji i domovini, a posve se razilazio s Rabbijevim ideološkim stavom – gorljivim pravaštvom. No zanimljivo je da se upravo u Matoševu intelektualnom kružoku oformila tvrda jugoslavenska nacionalistička omladina, tj. promotori ideologije „narodnoga jedinstva“, poput Tina Ujevića (koji 1913. napušta Hrvatsku i odlazi u emigraciju u Beograd), Vladimira Čerine ili Krešimira Kovačića. Ideologiju integralnog jugoslavenstva svesrdno je prigrlio i Ivo Andrić.

Nakon godinu dana boravka u Zagrebu Andrić sredinom listopada 1913. odlazi u Beč i upisuje treći semestar slavistike. Pohađa predavanja profesora Milana Rešetara i Konstantina Jozefa Jirečeka. Studira opet uz potporu Napretka (1200 kruna) i aktivno sudjeluje u radu hrvatskoga studentskog kluba Zvonimir. Božićne blagdane provodi u Zagrebu, gdje se liječi od upale pluća. Početkom siječnja 1914. piše Durbešiću da je „posve bolestan“: „Sve se pokvarilo. Krv više ne bacam, ali mi je grlo oteklo da već treći dan ništa ne jedem.“ Zbog angine, koja se iznenada zakomplicirala, Andrić je morao biti podvrgnut operaciji 10. siječnja u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu. Zanimljivo je da je istoga dana i u istoj bolnici operiran na grlu i Antun Gustav Matoš, koji je od posljedica operacije umro 17. ožujka 1914.

Matoševski oproštaj od Matoša

U povodu Matoševe smrti održana je u Beču komemoracija u hrvatskom studentskom društvu Zvonimir. Tijek svečane akademije može se rekonstruirati na temelju novinskog izvještaja Pismo iz Beča objavljenu u Hrvatskom pokretu (8. travnja 1914). Autor članka Andrićev je prijatelj Mihovil Tomandl, koji je pobjegao iz Zagreba u Beč zbog upetljanosti u Jukićev atentat na bana Slavka Cuvaja (8. lipnja 1912).

U članku Tomandl piše da je vijest o Matoševoj smrti bolno odjeknula među cjelokupnom hrvatskom studentskom kolonijom u Beču, jer je AGM od svih naših književnika bio među hrvatskom omladinom najpopularniji i, u svojoj kritici društvenih poroka, najrazumljiviji. Svečanu sjednicu otvorio je potpredsjednik društva Čepulić, a zatim je „mladi naš književnik“ Ivo Andrić pročitao svoj „vrlo zanimljiv“ referat o Matošu. „Poznavajući Matoša izbliže, mogao je o njemu i iskreno i objektivno suditi“ – piše u članku Tomandl napominjući da je „naš mladi i daroviti Ivo“ uskoro otputovao u Krakov ostavivši prijatelje „sasvim nenadano, baš kad ga najviše trebamo“. Nakon Andrića nastupila je pjevačica Ljubica Oblak otpjevavši Matoševu Serenadu koju je uglazbio Krešimir Baranović, dok su Matoševe stihove recitirali glumci Alfred Grünhut i Zlata Markovac. Akademija je trajala oko dva sata i njome su se bečki akademičari svečano i dostojanstveno odužili „našem Matošu“. Tekst Andrićeva predavanja/nekrologa objavljen je u Čerininu projugoslavenskom časopisu Vihor (br. 5, 1914).

Ivo Andrić, 1961. – Matošev utjecaj osjeća se u Andrićevoj esejistici, književnim kritikama, pjesmama u prozi (zbirka Nemiri), ranim novelama (Popodne, Iznad pobjeda) i, osobito, u putopisima / Snimio Stevan Kragujević / izvor Wikipedija

Nekrolog A. G. Matoš svakako ide u red najboljih ranih Andrićevih esejističko-kritičkih radova. Iako se po širini uvida, po stilskoj čistoći i neposrednosti ne može mjeriti s Ujevićevim mnogo opširnijim tekstom o Matošu (Em smo Horvati, Savremenik, 1914), neke teze, ocjene i sudovi iz toga predavanja/eseja izdržali su provjeru vremena pa i danas djeluju i poticajno i aktualno. Zanimljivo je da Andrić piše o Matošu na „matoševski“ način: stilski efektno, s polemičkim zanosom, impulzivno i nervozno, ali s konciznom, vrlo kultiviranom frazom i s karakterističnim iznenadnim ironijsko-paradoksalnim obratima i „ubodima“.

Matoševu snažnu umjetničku osobnost u cjelini Andrić vidi kao utjelovljenje proturječja i paradoksa. Za njega je „troslovčani feljtonist“ (AGM) komplicirana, mnogostruka ličnost čija je duša „unakrsnica mračnih snaga“ u kojoj se sudaraju gnjevni očaj, ponos i dubina, uvele ljepote, beznadne vrijednosti, samoća, žalost, crni bolovi, mržnja, kierkegaardski strah i tjeskoba. Istodobno Matoš, umjetnik dionizijskoga stvaralačkog nagnuća, voli i svaku manifestaciju snage, bunu, ogorčenje, oduševljenje, i to sve na posljednju potenciju, crpeći pritom snagu iz zemlje i naroda. Prava je kazna što taj boem i veselnik, koji voli „delati hec, igrati se klauna i šašavka“ morao živjeti u Zagrebu, u „crvotočnom gradu gdje se živi po časovniku, raduje po kalendaru, a oduševljava po naredbi“. Andrić ističe da u Matoševoj ljubavi za tradiciju ima nešto očajničko, nešto što je iznad bolećive duše jednog romantika. Matoš voli Hrvatsku naivnom, djetinjskom ljubavlju, zapravo s više ljubomore nego ljubavi: „Otrovan životom i prokisao iskustvom ima još uvijek naivnu djetinjsku ljubav za Hrvatsku, majku, koja svoju djecu doji zatrovanim mlijekom.“ Kao čovjek „istinoljubive kontradikcije“, dogmatičan, skeptičan i kritičan, Matoš često ima krivo, ali se – ističe Andrić – „ne može tući istom logikom kao i obične građane, jer on ima grandiozno krivo“.

Naslovnica prvoga izdanja zbirke Ex Ponto iz 1918.

Izd. Svjetlost, Sarajevo, 1977.

„Sva Hrvatska nelijepo hrče. Budni su samo pjesnici i atentatori“

Mladi kritičar priznaje Matošu veličinu i spisateljsku superiornost kojom natkriljuje svoju okolinu jer – Andrićevim riječima – „borbena je ličnost i izazivačka poza ovog čovjeka gotovo jedini interesantan pojav u našem javnom životu“. Ne zaobilazi ni moćnu, zaraznu snagu Matoševa sloga: „Jedini od svih, on je gospodar riječi. On se njima igra kao djeca kamenčićima, njima truje i dariva i ranjava /…/ njima daje – lakoćom žonglera – sve skale mišljenja i osjećanja.“ Andrić iznosi možda najbolju pohvalu što je može dobiti jedan pisac: „Biti Matoš znači ne biti nikada dosadan, jer njegove knjige nisu od roda nerazrezanih i njegovi feljtoni su praznička stvar.“

Na kraju ogleda Andrić vraća Matoša u neveseli socijalni kontekst u kojem je živjela njegova bolećiva duša: „Njegova Hrvatska je lijepa, pogažena zemlja, jednim istorijskim apsurdom bačena u ropstvo, varana, izrabljivana, napola dekroatizovana. Mučno se živi u hrvatskoj noći.“ U efektnom, poentiranom završetku Andrićeva teksta potenciran je autorov gnjev izazvan hrvatskom duhovnom žabokrečinom, popraćen čak i slutnjom radikalne geste: „Sva Hrvatska nelijepo hrče. Budni su samo pjesnici i atentatori.“ Profetske riječi! Samo par mjeseci poslije, 28. lipnja 1914, Gavrilo Princip izvršio je atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda i tim je činom otpočeo Prvi svjetski rat.

Andrić je u svojim književnim počecima bio pod snažnim dojmom Matoševa stvaralaštva. Dovoljno je pogledati pjesme Tama, Lanjska pjesma, Strofe u noći, Potonulo ili Jadni nemir objavljene u almanahu Hrvatska mlada lirika (1914) pa ćemo u osamljeničkom nemiru, estetizaciji smrti i umiranja i snažnom doživljaju disharmonije između ideala i stvarnosti lako prepoznati Matoševu poetsku brazdu. Andrić preuzima i ironiju, cinizam, estetiku odbojnosti i groteskni, crnohumorni ton karakterističan kako za dio Matoševe novelistike tako i za njegovu najopsežniju protoavangardnu pjesmu/poemu Mora.

Jelena – slutnja višeg smisla
i ljepote

Matošev utjecaj osjeća se i u Andrićevim književnim kritikama, pjesmama u prozi (zbirka Nemiri), ranim novelama (Popodne, Iznad pobjeda) i, osobito, u putopisima. Iz Matoševih putopisa preuzeo je romantičarsku gorsko-sjetnu intonaciju začinjenu nostalgijom, žanrovsku rastresitost (postignutu kontaminacijom putopisa, feljtona, eseja i reportaže), ali i stilizirani način putopisnog predstavljanja kojim se tekst transformira u subjektivnu estetsku konstrukciju. Treba na kraju spomenuti i Matošev utjecaj u Andrićevu kreiranju figure eterične Jelene, žene-aveti koja se izdiže iznad životnih realija postajući tajna duše i slutnja nekog višeg smisla i ljepote.

Jelena je trajno prisutna u Andrićevu djelu. Već je melankolični lirski subjekt iz zbirke Ex Ponto (1918) u graničnoj situaciji tjeskobe i bezizlaza bolno zazivao žensko priviđenje kao spas i nadu, ali ono mu je izmicalo i nestalo u snoviđenju. Uz jarku, titravu sunčevu svjetlost Jelena se potom javlja na morskom žalu u lirskoj prozi Sunce ovog dana (1933), a prisutna je i u nekim novelama u kojima se kao protagonist javlja Toma Galus, figura u koju je Andrić projicirao mnoštvo autobiografskih elemenata: Iskušenje u ćeliji broj 38 (1924) i Galusov zapis (1934). Pokazat će se da su te proze zapravo anticipacija budućega slavnog proznog triptiha Jelena, žena koje nema, koji je konačni oblik dobio 1962. godine. U kreiranju figure žene koja se izdiže iznad životnih realija postajući tajna duše i slutnja nekoga višeg smisla i ljepote na Andrića je nedvojbeno utjecala i Matoševa novela Lijepa Jelena objavljena u zbirci Umorne priče (1909). I tamo pjesnik žudi za lijepom Helenom i živi u znaku potrage za njom kao novom ljepotom: „Počeh tragati za ženom kao drugi što tragaju za srećom.“ Potragu prati sumnja da Helena/Jelena u stvarnosti ne postoji nego je tek lirska vizija, poetski fluid, utjelovljenje unutrašnjih doživljaja i snova. I kao što ni u Petrarkinim sonetima nema govora o stvarnom, fizičkom posjedovanju obožavane Laure, i Matoševa i Andrićeva Jelena ostaju u domeni ljubavne slutnje, čežnje i privida, smještene i brižljivo čuvane u imaginarnom svijetu blaženstva i smirene sreće.