Vijenac 760

Književnost

UZ OBJAVU DJELA RAZSTVARANJE ANNE CARSON

Tekst za vječnost

Piše LUCIJA BUTKOVIĆ

Specifični moment razstvaranja pronalazimo u iznimnoj poeziji Anne Carson, koje sadržaj evocira pitanja identiteta i stvaralaštva, ali u izvedbi funkcionira kao životan trenutak, kao svi elementi svemira skupljeni u savršeni glas/riječ

Razstvaranje, prema ideji francuske filozofkinje Simone Weil, podrazumijeva uklanjanje sebe – brisanje svjesnog i usvojenog ja kako bi na to mjesto mogao stupiti Bog. Prema njezinu sudu, jedino je takav život radostan, a svijet ponovno otvoren, u kontaktu s Bogom. U kontekstu knjige Razstvaranje nagrađivane kanadske pjesnikinje, prevoditeljice i znanstvenice Anne Carson objavljene u prijevodu Miroslava Kirina, koja je uglavnom pjesničkog pulsa, razstvaranje se može shvatiti kao izraz slobodan od prisutnosti autorice/autora i diktata forme te, kao takav, izvoran i čist.

Posveta Weilovoj u ovom izdanju nalazi se i na naslovnici – Portretu mlade žene slikara Rogiera van der Weydena iz 1435, u koji je kolažirana njezina fotografija kao svojevrsni nestajući element. Riječ je o likovnom rješenju Ane Pojatina, čiji je ishod pretapanje dvaju ženskih, ali i povijesnih, svjetonazorskih i poetičkih lica.

 

 


Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2023.
S engleskoga preveo Miroslav Kirin

 

Razstvaranje se sastoji od trinaest dijelova različitih registara, uglavnom naznačenih (u) podnaslovima ili zagradama: Stanke i Gnosticizmi mogu se označiti kao lirska pjesma, Svaki izlaz je ulaz (Pohvala snu), Pjena (Esej s rapsodijom), Totalitet i Razstvaranje kao eseji, Sjedeća figura s crvenim kutom (1988.) Betty Goodwin pjesma u prozi (ili, kondicionalima), a Mnogo oružja kao oratorij. Uzvišenosti pak obuhvaćaju prozne fragmente, poeziju i tekst koji bi se najprije mogao označiti kao forma sugestija-asocijacija; Kvad je nešto dulji komentar Beckettove TV-predstave, a H&A i Čežnja scenarij / lista snimanja za film. Drugi tekst pod naslovom Razstvaranje označen je kao Opera u tri dijela. Iako povezani linijom koncepta i referencijama iz, među ostalim, književnog i filozofskog kanona i pop-kulture, tekstovi se mogu čitati zasebno; u tom smislu razigranost naznačena u uvodnom citatu („Ja uživam u tom veselom pjesničkom skakutanju“; Montaigne, esej O taštini) nimalo im ne smeta. Na kraju nekih tekstova, radi boljeg razumijevanja, pridodane su bilješke, poput one o kontekstu Beckettove režije Kvadrata I i Kvadrata II / Kvada, te fotografije koje uvode u pojedine momente teksta.

Široj publici vjerojatno će najzanimljiviji biti poezija i eseji jer funkcioniraju neopterećeni dubinskim poznavanjem filozofije i književnosti. Primjerice, Stanke se mogu označiti kao čvrsto uvezan ciklus ili poema u kojoj je odnos lirskog subjekta / kćeri i majke uspostavljen obraćanjem u drugom licu, ali i specifičnom težinom, te uronjen u hipnotički ugođaj zime. Ujedno, riječ je o tekstu koji vidi kulisu i zakulisje života; u sitnicama motri i iz sitnica razvija najveće istine i pitanja čovjeka. Iako svjestan, lirski subjekt jedva da je prisutan; on dopušta silini života da se razotkrije – što se može prepoznati kao razstvaranje:

„Dok razgovaram s majkom stvari dovodim u red. / Hrptove knjiga pokraj telefona. / Spajalice / u porculanskoj zdjeli. Komadiće gumice što prljaju radni stol. / Ona s čežnjom / govori / o smrti. Stanem odgurivati spajalice u drugom smjeru. / Vani / snijeg pada ravno poput crtica. Mojoj majci, / ljubavi / mog života, opisujem što sam užinala. Crtice su se / sad / ubrzale. Sudbina je stavila malene tegove na krajeve / (da nas ubrza) / želim / joj reći – znak Božje samilosti. Neće me zadržavati, / kaže, / neće mi nabiti telefonski račun. Čuda nas zaobilaze. / Spajalice / su zauvijek poravnate. Božja samilost! Koliko dugo / traje / osjećaj gorenja, pita dijete pokušavajući biti / ljubazno.“ (Crtice).

Pjesme iz ciklusa Uzvišenosti svoju os pronalaze u pojmovima iz Longinova eseja O uzvišenome iz 1. stoljeća te rotiraju kultne figure filozofije i filma 19. i 20. stoljeća, poput Immanuela Kanta, Michelangela Antonionija i Monice Vitti. U tekstu koji prethodi Uzvišenostima Anne Carson na maestralan način tumači Longinove ideje Uzvišenoga i izlijevanja – kao nepatvorenost, žestinu i apsolutnu predanost ideji. Sve to – kao i onaj specifični moment razstvaranja, pronalazimo u iznimnoj poeziji Anne Carson, koje sadržaj evocira pitanja identiteta i stvaralaštva, ali u izvedbi funkcionira kao životan trenutak, kao svi elementi svemira skupljeni u savršeni glas/riječ. Sjajan primjer za to je pjesma A razum ostane nepokoleban koja opisuje iskustvo uzvišenih stvari u divljini; neukroćeni kaos vegetacije ispostavlja se kao nevjerojatni sistem boja, podražaja i značenja.

Razstvaranje Anne Carson ima istu vrijednost: iako zahtijeva pažljivije oko, čitateljicu/čitatelja nagrađuje tekstom koji, ako dosad već nije, svakako konkurira u kategoriji suvremenih klasika.

Vijenac 760

760 - 20. travnja 2023. | Arhiva

Klikni za povratak