Tár i zagrebačke dirigentice

Jedan od apsolutnih filmskih favorita iz 2022, koji još puni europske kinodvorane, svakako je film Tár, priča o ljudskoj naravi, karijernoj pohlepi i zlouporabi moći – a tek onda i o glazbi. Tár je zvijezda venecijanske Mostre i berlinskog filmskog festivala Berlinalea, nominirana u čak šest kategorija za Oscar, između ostaloga i za glavnu žensku ulogu koju je maestralno ostvarila Cate Blanchett. Ali Tár nije dobio zlatni kipić. Unatoč tomu film je to o kojem se govori i piše, što je ipak važnije od bilo koje nagrade.

Prva misao koja padne na pamet onomu koji kani pogledati novi film nazvan po prezimenu glavnog lika ići će u smjeru filmskog uprizorenja osobnog i karijernog rasta umjetnice u još dominantno muškom zanimanju. Jer, budimo realni, dirigentski pult, osobito pred orkestrom, i dalje je jedno od rijetkih mjesta nepoljuljana patrijarhata. No Tár nije nikakav ekranizirani Bildungsroman, nego jezgrovita i sažeta priča o strmoglavu padu naslovne uloge. Antijunakinju kakva je Lydia Tár ništa nije moglo prizemljiti kao otkazivanje toliko željena koncerta s Berlinskom filharmonijom, na kojem je trebala izvesti Mahlerovu Petu simfoniju i tako zaokružiti jedan od najvećih simfonijskih opusa u povijesti glazbe. Ali, kada joj se učinilo da već čuje završni pljesak nakon Mahlerova velikog zalogaja, životna kola Lydije Tár krenula su nizbrdo. Umjesto Velike dvorane Berlinske filharmonije, film završava slikovito predstavljenim nebitnim nastupom u zemlji Globalnog juga, u kojem je amaterski orkestar kojim ravna Lydia Tár samo pozadina za filmsku projekciju.

Tek na koncu filma upoznajemo se sa startnom pozicijom s koje je Lydia Tár započela putovanje. Kada gledatelj shvati da je putu do svjetskoga dirigentskog i skladateljskog vrha početak u američkoj provinciji, i to iz niže srednje klase, postaje mu jasno da je per aspera ad astra Lydije Tár bio izrazito mučan i bolan proces, koji je ostavio velikoga traga na dirigentici. No tada je za empatiju prema naslovnoj junakinji kasno. Lydiju Tár već smo upoznali kao narcisoidnu i neosjetljivu glazbenicu karijeristicu, neiskrenu životnu partnericu violinistice kojoj i dirigira u orkestru i hirovitu ženu na poziciji moći, koja se vodi samo vlastitim impulsima.

Već prva scena u kojoj upoznajemo Lydiju Tár daje nam do znanja da je riječ o glazbenici koja uživa svjetsku slavu. U razgovoru s novinarom Gopnikom na početku filma Lydia Tár dotiče se žena koje su probile put do dirigentskog pulta, prethodnica bez kojih njezina karijera ne bi bila moguća. Imaginarna Lydia Tár ističe uloge četiriju postojećih i još živih dirigentica, dviju Amerikanki rođenih pedesetih godina – Marin Alsop i JoAnn Falletta, i dviju nešto mlađih Francuskinja – Nathalie Stutzmann i Laurence Equilbey. No tihih i samozatajnih glazbenica koje su se odvažile stati pred ansambl u vrijeme kada o slavi junakinje iz filma Tár nije bilo ni traga bilo je i prije. Čak i kod nas.

Postoji davno zaboravljena priča iz domaće kulturne povijesti koja slikovitošću i sadržajnošću nudi više sadržaja nego narcisoidna Lydia Tár. Da je scenarist filma znao za nevjerojatan zagrebački događaj s početka tridesetih godina, možda bi ga provukao kao crticu u (uglavnom) znalački sastavljenu scenariju. Naime, u Zagrebu su se prije devedeset godina domaćoj publici predstavile prve hrvatske dirigentice i u najmanju ruku iznenadile javnost. Dovoljan dokaz su nespretne jezične kovanice za prvu pojavu dirigentica u nas. Novine su pisale o dirigenticama, ali i o dirigentkinjama, ženskim dirigentima i damama kao dirigentima.

Na koncertu održanu u nedjelju, 7. veljače 1932, gdje drugdje nego u Velikoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici, zborom i orkestrom Muzičke akademije ravnale su četiri mlade dame. Nitko od četiri dirigentice nije se ni približio uspjehu filmske junakinje, pa bi svaka aluzija na hrvatsku Lydiju Tár bila potpuno izlišna. Uz iznimku najpoznatije od njih, Ivane Fischer, koja je poslije dirigirala Zagrebačkom filharmonijom, ostale tri dirigentice bile su instrumentalistice s kraćim ili duljim izletima u dirigentske vode.

„Kada smo prije zabave čitali u novinama, da će na koncertu nastupiti nekoliko mladih dirigentica, mislili smo da je to neka pokladna šala. Međutim smo se sinoć ugodno iznenadili kada smo mjesto Sachsa, Lhotke, Matza i drugih na dirigentskom podiju ugledali dame“, pisao je nepotpisani novinar u Jutarnjem dan nakon koncerta. Uz spomenutu Ivanu Fischer, kćer arhitekta Ignjata Fischera, ostale tri dirigentice s nedjeljnog koncerta iz veljače 1932. bile su pravnica i violinistica Josipa Draga Šulek, poslije ravnateljica glazbenih škola u Varaždinu i Bjelovaru, zatim pijanistica Herta Burgstaller, studentica Antonije Geiger Eichhorn i Mila Čerin. Kvartet dama ravnao je djelima Franje Lučića, Vinka Žganca, Frana Lhotke, Stevana Hristića i Krešimira Baranovića, a samo je Ivana Fischer stala pred orkestar, dok su njezine kolegice ravnale zborom.

Kako je bilo te zimske večeri u HGZ-u, najbolje svjedoče citati garderobijerke („Ovolko kaputov več dugo ni bilo“) i blagajnika („Tolko penez več dugo nis videl“) iz Jutarnjeg lista dan nakon koncerta. Četiri zaboravljene dirigentice, iznenađena publika, odličan koncert u HGZ-u i velika zabava nakon njega motivi su za prvoklasni scenarij – koji bi možda mogao i dobiti zlatni kipić.