Tajanstveni par

I meni su dok sam još bio mladić ispričali tu priču. Naime, ispod arkada Kneževa dvora u Dubrovniku, u sjevernom kutu mogu se vidjeti dva isklesana lika koja je teško uočiti i raspoznati jer su dosta visoko i pogled rijetko skrene na tu stranu privučen ljepotom visokih stupova, kapitela i ulaznih vrata. Objasnili su mi, potiho, da je tu prikazana neka mlada gospođa koja opći ili, kako bi se danas reklo, koja se ševi s – kučkom, tj. sa psom. Gospar koji mi je to pripovijedao, i pokazivao, nastojao je da ga drugi ne čuju, jer u gradu kakav je bio Dubrovnik moje mladosti, a valj­da je tako bilo i prije toga, i možda je tako i sada, skladnost je osobina koja se najviše cijeni(la).

Konzola u trijemu Kneževa dvora s figurama / Snimio Milan Pelc

Priča glasi ovako: Mladu dubrovačku plemkinju htjeli su udati za starijeg gospara, a ona je to prkosno odbijala. Svejedno, morala je popustiti. Kada se u svojoj raskošnoj haljini trebala pojaviti na piru, nije je bilo. Zatekli su je u njenoj sobi, kako na postelji vodi ljubav sa svojim miljenikom – psom. Što je poslije bilo, ne zna se. Priča mi se svidjela pa sam desetak godina nakon toga napisao o tome pjesmu: „U mraku ispod Kneževa dvora / dva zagrljena stoje stvora. // To su za skandalizat vas / jedna gospođa i jedan pas. // Grle se strasno i s puno žara / i čine ljubav (stvar je chiara).“ Pjesmu sam zaključio starom latinskom izrekom: Amor vincit omnia!

Stvar ipak nije baš tako chiara. Dubrovčani onoga vremena ne bi na tako važnu, dostojanstvenu zgradu kakva je Knežev dvor ugradili takav prizor, čak ni kao opomenu, premda je ona, kao središte moći i simbol, zanimljivo strukturirana: u prizemlju su tamnice, iznad njih kneževe prostorije, a do njih mala kapela za njegove duhovne potrebe. Dakle: podzemlje (pakao), zemlja i nebo. Uzmemo li u obzir da su sa sjeverne strane vrata, na dovratku, u gornjem dijelu prikazani Venera / Afrodita, Mars / Ares i Amor / Kupido, neki misle da ona dva lika u kutu jesu Adon koji se, jer je lovac, igra sa psom, ili s medvjedom. Venerin sin Amor slučajno je majku ogrebao strijelom i ona se zaljubila u lijepog Adona / Adonisa. Njezin ljubomorni ljubavnik Mars / Ares osvetio se Adonu i poslao na njega vepra da ga ubije. Ipak, životinja s kojom se drugi lik toga tajanstvenog para grli nije vepar. Sličniji je psu ili medvjedu. Ako je to medvjed, značenje je drukčije. Mladić s kojim se medvjed grli mogao bi biti Arkad, sin Artemidine / Dijanine pratilje Kaliste, koju je Artemida pretvorila u medvjedicu zato što je Kalisto zatrudnjevši s vrhovnim bogom Zeusom prekršila zakon čistoće. Možda ju je u medvjedicu pretvorila i ljubomorna Zeusova žena Hera. Arkad, koji je bio lovac kao i Adon, trebao je u lovu ubiti svoju majku – medvjedicu. To se ipak nije dogodilo. Intervenirao je Zeus te Kalistu i Arkada prenio na nebo i pretvorio ih u zviježđe Malog i Velikog medvjeda, u kojem je i stožerna zvijezda Sjevernjača. Dva zagonetna lika u kutu ispod arkada Kneževa dvora mogla bi dakle biti Arkad koji se radosno grli sa svojom majkom Kalistom koja je postala medvjedica. Bilo kako bilo, Dubrovčani su radije prihvatili bestijalno rješenje toga prizora, ne želeći se upletati u zamršene ljubavne odnose i snošaje grčkih bogova i božica.

Najpoznatiji primjer seksualnog odnosa čovjeka i životinje u grčkoj mitologiji jest svakako ljubav kraljice Pasifaje prema bijelom biku. Njezinu žudnju ispunio je Dedal napravivši za nju savršenu umjetnu kravu u koju se Pasifaja smjestila da je bik može opasati. Iz te veze rodio se Minotaur usred zamršenog antičkog, ali i našeg svijeta, u kojem svi oblici erotizma, pa i bestijalizma, imaju svoju primjenu i privlačnost, posebno u likovnoj umjetnosti i književnosti. Sjetimo se Balzacove pripovijetke Strast u pustinji, u kojoj se govori o ljubavi lijepog oficira i zaljubljene tigrice. Vrijedno je zaviriti i u knjigu Ludovica Hernandeza Suđenja zbog bestijalnosti održana u 16. i 17. stoljeću (Pariz, 1930).

Na polukapitelu na južnom dijelu arkada Kneževa dvora prikazan je Asklepije / Eskulap, za kojeg su Dubrovčani vjerovali da je rodom iz Epidaura od kojega je nastao Dubrovnik. Htjeli su tako istaknuti drevnost svog podrijetla, baš kao što su, vjerujem, prikazom Kaliste i Arkada (Velikog i Malog medvjeda u čijem je središtu Sjevernjača), htjeli istaknuti vječnost i postojanost Grada. Kako god bilo, neprijeporno su točne riječi Konzula u romanu Malcolma Lowryja Pod vulkanom: „No se puede vivir sin amar.“ Što se pak tiče one mlade gospođe, neka to bude njezina stvar. Znam samo da u Gradu ima sve više pasa.