Suvremeno lutkarstvo i kritika ili juriš prema totalnom teatru lutkarstva

Monografija urednika Igora Tretinjaka Suvremeno lutkarstvo i kritika u izdanju Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku (2022) nastala je kao dio projekta Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU, koji je okupio četiri partnera: Lutkarsko kazalište Ljubljana (Slovenija), Akademiju za umjetnost i kulturu iz Osijeka (Hrvatska), Kazalište Lėlė iz Vilniusa (Litva) i Puppet Animation Scotland/Manipulate Festival iz Edinburga (Škotska), a radovi su raspoređeni u tri poglavlja.

Izd. Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, prosinac 2022.

Smjerovi suvremenog lutkarstva

U prvom poglavlju raspravu o suvremenom lutkarstvu otvara Didier Plassard, koji lutkarstvo promatra kroz napuklinu između onoga što percipiramo i onog što osjećamo. U suvremenom lutkarstvu ne-sličnost je razdaljina koju publika treba prijeći maštom, a vidljiva prisutnost lutkara-glumca lutkarstvu daje novo značenje. Igor Tretinjak kao predstavnik suvremenog lutkarstva u Hrvatskoj pod naslovom Prostor neistraženih mogućnosti ključ analize suvremenog lutkarstva traži u fokusu koji se kroz povijest lutkarstva mijenjao.  Najprije je fokus bio na radnji, potom se pomaknuo na lutku i pokret i kada je animator izašao iza paravana lutkarstvo se uputilo prema totalnom izrazu. Lutke iz jednog stanja egzistencije prelaze u drugu te na lutkarskoj sceni dolazi do propitivanja odnosa živog tijela i nežive materije. Konačno, hrvatsko suvremeno lutkarstvo odvodi glumca i lutku prema metaodnosu žive izvedbe i nežive snimke. U predstavljanju slovenskoga suvremenog lutkarstva kod naslovom Sloboda stvaranja Tjaša Bertoncelj izdvaja najvažnije ime slovenskog lutkarstva, Matiju Solcea, koji mijenja pogled na suvremeno lutkarstvo te spaja lutkarstvo i glazbu. Novije slovensko lutkarstvo izostavlja lutkarsku dramaturgiju, redefinira  prostor izvedbe, ruši rampu, gledatelji se uvode u najrazličitije prostore predstave. Osobitost suvremenoga lutkarskog izraza u Litvi prema mišljenju Kristine Steiblytė i Ramunė Balevičiūtė, naslovljeno kao Eksperiment kao ključ suvremenosti, jest u prodoru filmske umjetnosti u lutkarski izraz i korištenje stop-animacijskog filma za djecu i odrasle. Izdvajaju glavnog predstavnika, lutkara Vitalijusa Mazūraskog, koji je vizualni svijet lutkarskog izraza obogatio originalnim vizijama, a Karolina Žernytė potaknuta kazalištem za slijepe istražuje mogućnosti kazališta usmjerena svim osjetilima osim vida. Suvremeno škotsko lutkarstvo prema mišljenju Garetha K Villea izraženu u tekstu Želja za odupiranjem očitom najbolje se može predstaviti na aktualnim festivalima: Puppet Animation Festival naginje stvaralaštvu namijenjenu dječjoj publici, drugi festival nazvan Manipulate stavlja u središte pažnje tijelo, a koreografija je usmjerena na scenski život neživih predmeta. Bez obzira koliko su pristupi lutkarstvu različiti, jedna od karakteristika suvremenog izraza i ključ odmaka od tradicionalnog jest apstrakcija. Gotovo ni u jednom primjeru nema jasna dramskog zapleta, riječi i dijaloga, a izraz se traži u metafori i metonimiji, liričnosti i poetičnosti slika, nedefiniranosti i otvorenosti zvuku te pretjeranosti paralelnih informacija.

Pogled na lutkarsku kritiku

U drugom dijelu monografije predstavljeni su Suvremeni pogledi na lutkarsku kritiku u škotskom, litavskom, slovenskom, hrvatskom i srpskom lutkarstvu. Lucija Periš u eseju O kazališnoj kritici pokušava odgovoriti na pitanja koje su odrednice žanra kazališta lutaka te tko i gdje piše kritike. Kritiku definira kao žanr koji je između znanstvenog i publicističkog. Govori o glavnoj razlici između američke i europske kritike. Lutkarske predstave nisu zanimljive slovenskim kritičarima jer smatraju da je lutkarstvo dječje i trivijalno, piše Benjamin Zajc u eseju Kako do utopijske sutrašnjice? te navodi da je Lutkarsko kazalište Ljubljana pokrenulo 2016. seminar Mala škola kritike. U Srbiji je pokrenut časopis Nit kako bi se počelo pisati o kazalištu lutaka, kaže Ljiljana Dimić u prilogu Prošlost, sadašnjost, možda budućnost. Prve kritike u Litvi nastaju kada je zabranjen litavski jezik i kritičari dolaze izvana, piše Kristina Steiblytė u eseju Jad neprijatelja. Nakon toga kao i u svim socijalističkim zemljama kritika je trebala biti ideološki čista kao i samo kazalište. O hrvatskoj kritici  progovorio je Igor Tretinjak u prilogu pod naslovom Čvrsto vođena sloboda. Najprije je progovorio o kritičarima koji su pisali o lutkarstvu: Milan Čečuk, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Anatolij Kudrjavcev, Jakša Fiamengo i Igor Mrduljaš, a o suvremenim pristupima kritici kaže da je kritičar gledatelj sa zadatkom i kao stručnjak stvara most između gledatelja i izvođačkog tima predstave. O kritici lutkarskog kazališta u Škotskoj Gareth K Vile u eseju pod naslovom Ništa nije istinito, sve je dopušteno piše da je kritika zrcalo sama kritičara. To je samoanaliza, a izvedba je alat kojim kritičar ispituje sebe. Ona je subjektivna, svjesna određenih povijesnih i estetskih konteksta i nikada nije apsolutna istina. Teško je pronaći jednadžbu koja govori kako bi se nekome svidjelo određeno djelo, a ne bi se smjelo govoriti u ime publike, upozorava.

Autori su ukazali na bliskost suvremenoga lutkarstva i kritike te potrebu za kritičarima kao suautorima i partnerima u stvaralačkom dijalogu, ali i definiranju i imenovanju alata i pojmova  nedovoljno usustavljena izraza. Pokušavaju ponuditi odgovore na teorijska i povijesna pitanja iz lutkarstva vlastitim metodama pa Kristine Steiblytė govori o društvenoj, a Igor Tretinjak o umjetničkoj kritici.

U trećem dijelu, naslovljenu Primjeri suvremene kritike, koji je nastao nakon radionice projekta Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU autori pišu kritike na lutkarske predstave. Petar Sekelez u kritici pod naslovom Scenski treptaj govori o neverbalnoj predstavi Pješčanik. Maša Radi Buh piše o bijenalu slovenskih lutkara, a kritiku je naslovila Nepodnošljiva sloboda asocijativnog razmišljanja. Govoreći o predstavi Posljednje iskušenje u prvi plan stavlja pitanje što je čovjek, a što lutka. Inesa Vèlavičiūtè govoreći o predstavi Putovanje u divlju budućnost, što je ujedno naslov kritike, poziva publiku na društveni angažman i na kraju Gabrielė Pelakauskaitė govoreći o predstavi Tko sjedi na tronu: zec ili čovjek u prvi plan stavlja problem koliko vrijedi životinjski svijet.

Monografijom smo dobili presjek suvremenih lutkarskih teorija te crtice iz povijesti lutkarstva i to na primjerima izvedbi u Hrvatskoj, Litvi, Škotskoj, Sloveniji i Srbiji, ali s druge strane i dobre primjere prakse kako uopće pisati kritiku, taj fluidan i neuhvatljiv žanr. Neujednačeni pristup potvrdio je teorijsku neuhvatljivost suvremenog lutkarstva, na koje uz društvo i vrijeme više nego prije utječu šira okolina i globalno lutkarstvo.