Sumnja velika kao ocean

Kada je umro u prosincu 1675, u dobi od 43 godine, njegov je opus obuhvaćao 37 slika, a 28 ih je sada izloženo u Rijksmuseumu u Amsterdamu, osam više nego prije 26 godina u muzeju Mauritshuis u Den Haagu – ali nećete ih vidjeti. Čim je 10. veljače izložba radova Johannesa Vermeera bila otvorena, svih je 450.000 ulaznica planulo; muzej je produžio radno vrijeme i tiskao još karata, ali ni njih više nema na tržištu, možemo se još samo uključiti na besplatnu interaktivnu online šetnju.

Vermeer zbilja nije pogodan za eksploatiranje u masovnoj kulturi poput svog zemljaka Van Gogha. Za razliku od romantičarskog autsajdera, živio je povučeno u prostranoj puničinoj kući, gdje je imao atelijer na drugom katu. Da je to bio život u malom krugu, vidi se i iz toga što su mu gotovo sve slike izrađene u dvije iste sobe, s istim pokućstvom i ukrasima, i s istim modelima. Vermeer je sam sebi bio i Vincent i Theo, jer se osim slikanjem bavio i trgovanjem umjetninama, da bi mu na kraju oba posla propala zbog teške gospodarske situacije, izazvane raznim katastrofama – kugom, ratom, pa čak i eksplozijom barutane u Delftu. Van Gogha je nadživio za bijednih šest godina, ostavivši ženu Catharinu s jedanaestero djece i u dugovima, što ih je kako-tako ipak podmirila prodaja slika iz zaostavštine, bilo njegovih, bilo skupljenih za preprodaju.

Dugo se smatralo da je od dvije gotovo identične Dame s gitarom ona koja se čuva u Londonu
(dolje) Vermeerov original, no sada se sumnja da se on nalazi u Philadelphiji (gore) / Izvor Wikipedija

Premalo zbivanja, premalo ludila i, u krajnjoj liniji, premalo slika da bi se o Vermeeru snimali filmovi i pisali romani, i da bi se njegovi motivi otiskivali na šalicama. Osim važne iznimke: Djevojke s bisernom naušnicom iz 1665. – Djevojke s plavim turbanom, kako se nazivala donedavno – koju nalazimo u pjesmi Yanna Lovelocka, noveli Marte Morazzoni, BBC-jevoj radiodrami Iaina McClurea iz 1996, povijesnom romanu Tracy Chevalier iz 1999, filmu iz 2007. i Banksyjevu muralu u Bristolu iz 2014, a kod nas ju je 2007. Svjetlan Junaković parafrazirao kao Ovcu s plavim turbanom u Velikoj knjizi portreta. Djevojka s bisernom naušnicom zapravo je jedini ikonični Vermeerov rad – možete je kupiti kao figuru ili vitraj, aplicirana je na čaše i vinske etikete, nalazi se na plakatima i poštanskim markama, a ima i verzija sa sunčanim naočalama ili u stilu kubista i pop-arta; za muškarce su dizajnirane manšete s njezinim likom, a za žene naušnice izrađene po uzoru na onu s kojom je naslikana.

Walter Benjamin uočio je da mehanička reprodukcija umjetničkih djela uništava njihovu auru jer se reproducirani predmet odvaja od polja tradicije i mnoštvom kopija zamjenjuje jedinstvenost izvornika. Jean Baudrillard smatrao je da za kulturu bez aure nije kriva industrijska proizvodnja, uzimajući za primjer baš Van Gogha: značenje Van Gogha nema veze sa samom masovnom produkcijom kataloga i suvenira s njegovim motivima, nego proizlazi iz znakovne razmjene – Van Gogh je postao pomodni znak koji kola. Riđi bezuhi genijalac prodaje se kao i svaki drugi znak u medijima i lifestyle-rubrikama, zahvaljujući tomu što je postao prepoznatljiv kulturološki oblik. A Vermeerova djevojka postala je upravo to, znak koji je toliko prisan da se pitanje o njemu može pojaviti u kvizovima, zbog čega je postala i meta klimatskih prosvjednika u listopadu 2022, od koji je jedan, u sklopu kampanje Just Stop Oil, pokušao u muzeju zalijepiti glavu za sliku, a drugi ju je zalio juhom od rajčice.

Napad nije uspio jer se slika čuva ispod stakla – original, zbog njegove nezamjenjive aure, kako bi rekao Benjamin, treba svakako sačuvati jer je on izvor bezbrojnog umnažanja. No kako znati ima li rad auru ili ne, je li uopće Vermeerov? Djevojka s flautom, naslikana između 1669. i 1675, čuva se u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu, gdje su, nakon podrobnih analiza, zaključili da slika nije Vermeerova nego nekog njegova suradnika, što je dosta hrabra tvrdnja s obzirom na to da nijedan njegov suradnik još nije povijesno utvrđen. No Rijksmuseum se nije složio s tom ocjenom i uključio je to djelo u ovu veliku izložbu. Djevojka je naslikana na maloj drvenoj ploči, nosi šešir u obliku čamca i jaknu obrubljenu krznom, a sjedi pokraj tapiserije s uzorkom i drži instrument. „Nikad je nisam smatrala uspjelom kao druge Vermeerove slike“, rekla je Marjorie E. Wieseman, voditeljica odjela sjevernoeuropskih slika u Washingtonskoj nacionalnoj galeriji. Prigovori su brojni: nespretan rad kistom, s kojeg su otpadale dlačice, boja se skupila i gotovo kapala, pigmenti su grubo mljeveni, a ne fino kako je Vermeer to volio. Ostaje neobjašnjeno jedno: zašto je model za Djevojku s flautom identičan modelu Djevojke s kapom, certificirana majstorova rada? „Djevojka s flautom je posuđena kao nije Vermeer“, rekao je jedan od kustosa velike izložbe Pieter Roelofs, „ali mi ćemo je objesiti kao pravog Vermeera. Sumnja se raspršila negdje nasred oceana.“

Od iste djevojke na slikama načinjenima različitim stilom još su gore dvije identične slike, također s istom djevojkom. Umjetnički muzej u Philadelphiji ima od 1933. Damu s gitarom koja nije nikad bila izložena jer se smatrala Vermeerovom kopijom s kraja 17. stoljeća; smatralo se da je izvornik u zbirci kuće Kenwood u Londonu, gdje je udomljena od 1927. Bizarno je da su gotovo identične – ista je sviračica, ista je haljina, isti nahtkastn s istim knjigama, ista je slika na zidu, osim što američka glazbenica ima skupljenu kosu, a engleska raspuštenu. Sada su se javile sumnje da je ipak ona s druge strane oceana izvorna. To nas sablažnjava: da bi se znak mogao neumjereno umnožavati, mora biti originalan i jedinstven. Problem je u tome što baš njegovu izvornost nikako ne možemo potvrditi. Divovska je izložba na staklenim nogama.