Stabilne poljoprivrede nema bez spone ratarstva i stočarstva

-

U listopadu 2022. ministrica poljoprivrede Marija Vučković predstavila je Nacrt strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike 2023–2027,  temeljni dokument za korištenje europskih poljoprivrednih fondova u sljedećem razdoblju. Koja su rješenja za poljoprivredni sektor, kako taj plan pomaže pasivnim područjima i o drugim pitanjima razgovaramo s Ivom Grgićem, redovitim profesorom na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.

Gospodine Grgiću, zelena tranzicija, digitalizacija i generacijska obnova ostaju ključni za opstanak i razvoj hrvatske poljoprivrede. Što to znači za prosječnoga hrvatskog poljoprivrednika?

Poznata izjava da stalna na tom svijetu samo mijena jest primjenjiva je i za poljoprivredu. Nije tlapnja da će vrlo brzo većina mesa biti podrijetlom iz laboratorija, a umjetna inteligencija i roboti uvelike će zamijeniti ljude. Ipak, veći dio čovječanstva živjet će s tehnologijom druge poljoprivredne revolucije, kada je iskorak učinjen primjenom lemešnog pluga i uvođenjem plodoreda. Koje će biti posljedice takva raslojavanja, teško je prognozirati. Sve manje je poljoprivrednog tla i vode, a svjetsko pučanstvo buja i to u većem dijelu svijeta. I strah me da se negdje gore zadovoljno ne smiješi davno zaboravljen Thomas Robert Malthus, čije djelo Esej o principima stanovništva ponovo postaje zanimljivo štivo.

„Mnoštvo je koristi od Zelenog plana jer generacijama koje dolaze želimo ostaviti svjež zrak,
čistu vodu, zdravo tlo i biološku raznolikost“ / Snimio MIRKO CVJETKO

Pitanje je što za prosječnog hrvatskog poljoprivrednika znači zelena tranzicija, digitalizacija i generacijska obnova kao novi postulati ZPP EU? Po meni su tu dvije nepoznanice. Prva, kako definirati prosječnog hrvatskog poljoprivrednika kada imamo vrlo heterogenu vlasničku strukturu. U 2022. godini u Upisniku poljoprivrednika bilo je 166.430 gospodarstava. Najveći dio njih (77%) su obiteljska poljoprivredna gospodarstva, a najmanji udjel imaju (0,2%) zadruge. Ostali su oblici samoopskrbna poljoprivredna gospodarstva (19,0%), obrti (1,5%), trgovačka društva (2,0%) te druge pravne osobe (0,1%). I očito je da bi prosjek trebali tražiti kod najbrojnijih, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, koja se i deklarativno prikazuju kao nositelji poljoprivredne proizvodnje Hrvatske.

Veći dio (54%) tih nositelja nema ni srednju školsku spremu, samo ih je 13,7% u dobi ispod 41 godinu, a čak 83% obiteljskih gospodarstava je s jednim članom. I da ne bude zabune, mi imamo usitnjenu proizvodnju, manji dio proizvođača zauzima veliki proizvodni i tržni udjel. Čak i kod tradicionalnih, radno ekstenzivnih kultura kao što su npr. kukuruz i pšenica. U 2022. godini kukuruz je zasijalo 66.570 proizvođača na 286.434 ha ili 4,3 ha po proizvođaču. Nešto viša (5,3 ha) je prosječna zasijana površina kod pšenice. A stanje kod drugih poljoprivrednih kultura još je nepovoljnije. S takvom agrarnom strukturom učiniti velik zaokret nije jednostavno. To je problem za sve javne institucije koje se bave poljoprivrednom proizvodnjom, a još veći je problem za naše proizvođače. To nikako ne znači odustajanje od iskoraka, nego je to objektivni izazov. Ne zaboravimo, izdašnost naših EU-fondova ovisit će o mogućnosti apsorpcije sredstava, a još više o pametnom iskorištenju, tj. ulaganju.

Koliko je razdoblje pred nama neizvjesno, možemo potkrijepiti naizgled suprotstavljenim tendencijama kao što su potrebe za povećanjem stočarstva, posebno govedarstva, povećanjem broja grla i EU-cilja smanjenja ugljičnog otiska. Navodno proizvodnja goveđeg mesa sudjeluje s oko 6% godišnjih svjetskih emisija stakleničkih plinova, približno kao i građevinski sektor. Dok jedni zagovaraju smanjenje uporabe mesa, drugi pokušavaju odgovor pronaći u tehnologiji proizvodnje s prikladnijim pasminama. Čekaju nas burna vremena, zabrinut sam za hrvatsku poljoprivrednu budućnost.

Kako povećati produktivnost i zadržati konkurentnost? Koje su jake i slabe strane hrvatske poljoprivrede?

Količinski produktivnost možemo povećati na dva načina. Prvi je način edukacijom i pravilnijim korištenjem postojećih tehnologija povećati proizvodnju po jedinici kapaciteta. U biljnoj proizvodnji analiza tla, pravovremeni i kvalitetni agrotehnički zahvati znatno pridonose povećanju proizvodnosti, boljem iskorištavanju često vrlo skupih inputa te na taj način i jačanju konkurentnosti. Naše su poredbene prednosti nisko onečišćeno tlo, dovoljno kvalitetne vode, heterogenost klimatskih uvjeta, što sve pogoduje kvalitetnoj, posebno organskoj proizvodnji. Nadogradimo li stočarstvo, vraćamo se postavci da stabilne poljoprivrede nema bez jake veze ratarstva i stočarstva. Nužna su i dodatna znanja proizvođača, njihovo prvo horizontalno, a onda i vertikalno povezivanje u zadrugama i/ili proizvođačkim organizacijama te korektnije i jače veze s prerađivačima.

Drugi je način povećanja produktivnosti marginalizacija trenutno proizvodno nekonkurentnih proizvođača, usmjerenost na manji broj većih proizvođača koji će lakše primijeniti čuda suvremene proizvodnje… i, naravno, ne bih podržao takav pristup. Treće je kombinacija dvaju spomenutih načina, za što, po mom mišljenju, baš i nismo spremni. Zasad se sve odvija stihijski, pravi se problemi ne rješavaju, a korjenite promjene odgađaju se za neka bolja vremena.

Što je Zeleni plan i kako se on ocrtava u vidu klimatskih promjena?

Već duže zapažam da se sve što dolazi iz EU-administracije u početku procjenjuje kao opasnost, a tomu očito pogoduje i ne baš dobra komunikacija domaće administracije s onima kojima su pojedine politike namijenjene. Ali kada se jednostavno predoči da se želi „do 2030. klimatskim, energetskim, prometnim i poreznim politikama smanjiti neto emisija stakleničkih plinova za barem 55% u usporedbi s razinama iz 1990.“, tada se stječe dojam da je budućnost čovječanstva jača od profita.

Mnoštvo je koristi od Zelenog plana jer generacijama koje dolaze želimo ostaviti svjež zrak, čistu vodu, zdravo tlo i biološku raznolikost, ali i zdravu i cjenovno pristupačnu hranu kao i mnoge druge uvjete kvalitetnijeg življenja. Klimatske su promjene sve naglašenije u svojim ekstremima i mnogi upozoravaju da je korak do samouništenja, kako lokalnog tako i globalnog. I zbog toga je čak trećina od 1,8 bilijuna eura ulaganja iz plana za oporavak u okviru instrumenta NextGenerationEU i sedmogodišnjeg proračuna Unije namijenjeno provedbi te zadaće. A u svemu tome velika je pozornost posvećena poljoprivredi kao najvećem dijelu proračuna EU. Dosadašnji ZPP doveo je do visoke razine prehrambene sigurnosti, ali i jamstva kvalitete za potrošače. I zbog toga se kao sljedeći, logični slijed prioriteta nametnula potreba brige za proizvodni prostor, za krajolik, čime se generira nova vrijednost, a ne samo da ona bude alat za povlačenje potpora, što se često i u našem medijskom prostoru provlači.

I taj veliki zaokret kod poljoprivredne politike u žarište stavlja ekološku proizvodnju, dobrobit životinja iz uzgoja, manju tj. održivu uporabu pesticida, veću zastupljenost kratkih opskrbnih lanaca popularno nazvanih „od polja do stola“...

Koliko plan pomaže krajevima s radno pasivnim stanovništvom, s posebnim osvrtom na Banovinu?

Golemi problem Banovine, ali i drugih sličnih područja Hrvatske (Kordun, Lika, Žumberak) jest demografska devastacija prostora. Ako tomu pridodamo i lutanja na svim vertikalnim razinama vlasti, budućnost takvih područja baš i nije vedra. Najbolji je primjer Banovina, koju je zadesilo sve loše što je bilo moguće. I logično se postavlja pitanje kako iskoristiti ono što Europska Unija nudi do kraja ovog desetljeća. Zeleni plan je baš ono što treba umrtvljenim prostorima koji se mogu podičiti jedino malim onečišćenjem. Na Banovini je prilika u ekološkoj proizvodnji, posebno za radno ekstenzivne proizvodnje kao što je pašno stočarstvo. Proizvedeno goveđe meso, ali i meso ovaca, koza i peradi ima osigurano dohodovno izdašno tržište kako u Zagrebu tako i šire. Za takav zaokret potrebne okvire stvara država, a proizvodnjom će se baviti nedomicilno pučanstvo s velikim udjelom radne snage iz udaljenih ne-europskih država. Ali osim poljoprivrede, industrijska tradicija još živi na tim prostorima te su dobrodošle sve okolišno prihvatljive proizvodnje. A prostor je zanimljiv i kao mirna oaza za rad na daljinu te mjesto življenja bez stresa, iako ćemo morati dočekati kraj podrhtavanja tla ili se na to naviknuti. Čisti zrak, voda i tlo prilika su koju moramo iskoristiti.

Osim što se bavite poljoprivredom, aktivni ste član Udruge Hrvata BiH. Recite nam nešto više o tom udruženju te kako vidite budućnost Hrvata s druge strane Save?

Udruga Hrvata BiH Prsten utemeljena je 9. listopada 2005. i po mnogima je vodeća udruga u Hrvatskoj za promicanje i zaštitu tradicije, kulture, gospodarske suradnje, druženja i humanitarnog djelovanja Hrvata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U Republici Hrvatskoj sedam je podružnica i tri ogranka, a cjelokupni rad odvija se u četiri kluba (Klub znanstvenika, Klub poduzetnika, Klub žena i Klub stipendista), a vrlo aktivan je Forum mladih. Posebno smo ponosni na Zakladu Prsten, utemeljenu 16. travnja 2007, koja je podijelila oko 400 stipendija, za što je utrošeno blizu 4 milijuna kuna.

Pomoć Hrvatima „preko Save“ odvija se posredovanjem legitimnih institucija u BiH, izravnim aktivnostima poduzetnika članova Prstena, a velik je i doprinos pojedinaca u rješavanju nekih problema. Želja udruge Prsten jest da se sve aktivnosti prema BiH odvijaju jasno i u suradnji s vlastima u Republici Hrvatskoj. Za takav pristup sve vrijeme dobivamo potporu, ne samo deklarativnu, institucija „zaduženih“ za brigu o Hrvatima izvan Hrvatske, posebno o Hrvatima u BiH. Mnoštvo je aktivnosti udruge Prsten usmjereno prema našoj drugoj domovini, ali je i teško izmjeriti njezin doprinos boljitku Hrvata tamo preko. Naša želja je da nas Sava spaja kao i novi most u Svilaju, a ne da most pomogne bržem napuštanju ionako malobrojna preostaloga hrvatskog puka.

Članove udruge Prsten veseli stalna skrb za kraj iz kojega su potekli, ali ih rastužuje sve više novih ali praznih kuća širom hrvatskih prostora u BiH, sve češći odlasci na pogrebe, a malo na krštenja. I često se pitamo jesmo li učinili dovoljno da prostori u BiH ne ostanu bez Hrvata.