Smijemo li Odiseja i danas smatrati junakom?

Itačka kraljica prikazana je na reljefima ranoga Rimskog Carstva kao žena koja sjedi podbočene glave, prekriženih nogu, zamišljena, staložena, mudra, ali tužna. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća, za vrijeme moderne, pojavljuje se niz drama koje pripovijest o Odiseju i Penelopi interpretiraju isključivo iz muške perspektive, pri čemu Penelopin lik pada u drugi plan ili se nadopunjuje muškim promišljanjima ženstvenosti. U postmoderni žarište se pomiče s Odiseja na Penelopu, autori i autorice pokušavaju emancipirati junakinju, prikazujući je u posve ravnopravnu položaju; jednaku, ako ne i snažniju od njezina muškog partnera.

Izd. Lumen, Zagreb, 2022.
S engleskoga preveo Marko Maras

Margaret Atwood stvorila je najinteligentniju verziju Penelope, ciničnu i ironičnu prema atributima što joj ih društvo dodjeljuje posljednja četiri tisućljeća. Dok iz Podzemlja pripovijeda svoju priču daleke prošlosti, osuvremenjenoj se Penelopi otvara pristup suvremenom jeziku, referencijama i kulturnim perspektivama, a takav način prepričavanja čitateljima pruža jedinstven uvid i zahtijeva sagledavanje poznatog mita kroz modernu feminističku leću. To je posebno vidljivo u likovima Sluškinja, dvanaest žena porobljenih u Odisejevoj obitelji, koje u Odiseji ostaju neimenovane, a spominju se samo kao „nelojalne“ i „Telemahove prostitutke“. U interpretaciji Margaret Atwood, Penelopeji, Sluškinje čine grčki zbor, a autorica isprepleće prozna poglavlja napisana iz Penelopine perspektive s pjevanjima koja izvodi zbor Sluškinja, odajući počast tradicionalnoj pripovjedačkoj ulozi zbora u starogrčkim dramama.

Dijelovi koje pripovijedaju Sluškinje svaki su put napisani u drukčijoj formi (pjesma, balada pa čak i sudski proces), a one, osim iznošenja vlastite verzije događaja koji je doveo do njihova ubojstva, komentiraju i Penelopinu, čime se autorica poigrava i s čitateljevom percepcijom stvarnoga u proznom tekstu. Umjesto svečanog i formalnog tona visokog stila prisutnog u Odiseji, u Penelopeji se zatječe posvemašnja trivijalizacija, pojednostavnjivanje i razgovorni jezik pri razlaganju Odisejevih avantura, njegova zatočeništva kod čarobnica i susreta sa sirenama, kao i avantura po bordelima. U skladu s ironičnim diskursom Margaret At­wood komentira ulogu pisca i feminističkih romana. Penelopa na samom početku izjavljuje: „Niska je ta umjetnost, pričanje priča“, dok će Sluškinje uskliknuti: „Ne, gospodine, odlučno odbijamo da je ovo razlaganje feminističko baljezganje bez ikakvog smisla.“

Poput većine fikcije Margaret Atwood, glavni se izvor napetosti u Penelopeji razvija u odnosu s drugom ženom, a ta se napetost, gorka ljubomora na Helenu, koju krivi i za Trojanski rat, nastavlja i u smrti. Iako se smatra bliskom svojim vjernim Sluškinjama, one joj ne iskazuju željeno povjerenje jer je aristokratkinja koja ih iskorištava za vlastite smicalice. Pokazat će se da nepovjerenje nije bilo neopravdano jer Penelopa ne poduzima ništa kako bi spasila Sluškinje od vješanja. Te su žene siromašne i nemoćne, no njihova je nemoć naplaćena u Odiseji kao i u Penelopeji.

U Sluškinjinoj inačici priče, Penelopa je svoje veze s proscima skrivala svaljujući krivnju na njih. Bez obzira na sukob u priči, Sluškinje su umrle štiteći Penelopu, ponovno pokazujući kako su žene svih klasa potlačene, samo na različite načine. Margaret Atwood jasno daje do znanja da Penelopina avantura nije bila ništa manja od avanture njezina muža. Nije izrekla ništa manje laži od njega, nije bila ništa manje manipulativna. Ipak, Penelopina tuga zbog smrti Sluškinja i njezina stalna potraga za njima u zagrobnom životu u očajničkoj potrebi za iskupljenjem doimaju se iskrenima.

Naglašavajući da se mitologija prenosila usmenom tradicijom i da je nemoguće pronaći konačne odgovore, Margaret Atwood zaključuje da Odisej nikada nije bio konvencionalni heroj, oslanjao se na lukavstvo, a ne na hrabrost. Ali ni Penelopa nije konvencionalna junakinja i njezina je krivnja, autorica ostavlja za raspravu, i snažnija od one izražene u knjizi. Između svijeta mrtvih i živih, antičkog i današnjeg vremena, Penelopa i Margaret Atwood optužuju Odiseja za ubojstvo dvanaest nevinih žena te postavljaju pitanje suvremenom društvu može li, dapače smije li, Odisej u suvremenim čitanjima biti smatran junakom.