Slikanje kao konceptualan čin

-

Slikar na duge staze, svojevrsni opsesivni slikarski fanatik kojemu se u djelovanju sumnja i egoizam izmjenjuju iz dana u dan, Ivica Malčić izlaže svoju godišnju izložbu od sto novih radova u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti s naslovom Malčić goes to MSU. Tijekom godina – izlaže od 1993. – u jednom trenutku svoje umjetničke karijere odlučio se za princip izlaganja uvijek po stotinu slika na jednoj samostalnoj izložbi. Dakako, stvarnost je bila nešto drukčija pa je ipak dopustio neka odstupanja: nekih godina, na primjer 2003, nije imao samostalnu izložbu, ali je zato 2005. izložio dvije stotine slika. Također, eksperimentirao je izložbom 2007. u Galeriji Miroslav Kraljević kada se upustio u kustoski koncept Ivane Bago, Antonije Majača i Ivane Mance, koje su od njegovih stotinu slika odabrale tek deset. Fleksibilan je i u proizvodnji slika, iako je odavna odlučio da će – ukoliko je moguće – svaki dan napraviti jednu novu sliku.

Ako ove godine mislite kupiti samo dvije slike,
kupite Malčića dva puta, 2023.

Slikar radoholičar

Svoj stvaralački princip Malčić na izložbi u zagrebačkom MSU-u iskazuje odmah na početku. U ulaznom dijelu izlaže, naime, grafikone sa statističkim pokazateljima koliko je slika „proizveo“ svake godine počevši s 1991. Taj je rad naslovljen Sve moje slike i daje nam egzaktne podatke o tome koje su mu godine u stvaralačkom smislu bile najplodnije, a koje „najmršavije“. Preciznost koju ostvaruje na grafikonima zapravo je rezultat gotovo opsesivna bilježenja takozvanog OIB-a što ga svaka slika posjeduje, a smješten je na njezinoj poleđini. OIB se sastoji od podatka u kojem je atelijeru slika nastala, zatim njezina rednog broja i datuma kada je završena.

Do zaključivanja ovoga broja napravio je ukupno 3 838 slika i zato Malčića s razlogom možemo zvati slikarom radoholičarem, najplodnijim slikarom u našoj sredini, ali i umjetnikom koji je bavljenje slikarstvom uzdignuo na razinu konceptualnog čina. Kada se osjeća kao potentan slikar, taj će osjećaj iskazivati naslikanom siluetom koju naziva ,,zločesti slikar“, s dvama kistovima u rukama te spolovilom u erekciji. Na svakoj njegovoj izložbi, pa tako i ovoj, taj će se motiv, dakako, provlačiti mnogim slikama.

Od takvih i sličnih svojstvenih mu motiva Malčić oblikuje slike. One su prepune njegove osobne, štoviše intimne, simbolike odnosno ikonografije, posredovanjem kojih postupno prodiremo u Malčićev svijet asocijacija i misli kojima je zaokupljen u određenom danu. Ovdje će nas najviše privući motiv koji bez umjetnikova objašnjenja ne možemo sami dokučiti, a Malčić ga naziva ,,svetim trojstvom“. Ono se sastoji od tri osnovna elementa / simbola. Prvi je figurica skauta, „štrebera“ koji zna sve o umjetnosti i još je jedan slikarev alter ego, a druga dva su figurice / igračke bizona i ježa kakve su se proizvodile sedamdesetih godina prošloga stoljeća – Malčić je opsesivni sakupljač predmeta povezanih s njegovim djetinjstvom – koje simboliziraju njegova prijatelja odnosno pokojnoga brata. Osim toga nailazimo i na motiv siluete ženskog lika s kistovima, njegove muze, potom motiv ovce i ovna prikazanih poput kakva logotipa, koji simboliziraju kolekcionare. Također, dojmljiv je motiv što se ponavlja na slikarskom poliptihu Dobri dani. Riječ je o slikama prekriženim dvjema dijagonalnim linijama, što asocira na postupak križanja dana u džepnom kalendaru tijekom služenja vojnoga roka u iščekivanju njegova isteka.

Na taj način on označava dane koji su mu bili uspješni, odnosno kada je uspio dovršiti sliku. Takav postupak, dakako, posve je u skladu s njegovim svakodnevnim, štoviše dnevničkim, pristupom slikanju. Važno je istaknuti da Malčić naslikane motive najčešće kombinira s tekstovima preuzetim iz vlastitoga svakodnevnog života, a sastoje se od različitih dosjetki i misli, ili – još češće – parafraza iz područja filma, rock-glazbe i popularne kulture općenito.

Buntovnički stvaralački pristup

Takav način oblikovanja svojstven je i današnjoj meme-kulturi hiperprodukcije digitalnih slika u najrazličitijim oblicima, koje su šaljive, satirične, potiču na razmišljanje, a nerijetko su naprosto bedaste. Referiraju se na popularnu kulturu, trenutne događaje i svakodnevna iskustva. Iako Malčić nije upoznat s kulturom memea – začuđeno se zapitao što je to – njegove slike s njome gaje zajedničke odrednice poput humora, kombinacije slike i teksta te hiperprodukcije. Unatoč tomu, postoje dakako razlike – Malčićeve su slike većinom autoreferencijalne, a neke i potpuno hermetične. Ipak, preispitivanjem svoje uloge u svijetu umjetnosti i društvu općenito uspješno komunicira s publikom putem humoristične autoironije ili jednostavno pankerskih konstatacija. Na primjer, na slikama iz ciklusa Dobri dani nailazimo na rečenice poput ,,moje slike nisu biznis industrija ili roba“, ,,ja sam long play slikar“. Na drugim slikama nalaze se citati poput ,,Nemojte nikome reći da sam loš slikar“, zatim ,,Trebam li opljačkati banku da bih mogao slikati“, ili ,,Da li da se proglasim mrtvim“, u kojima izražava svoje stanje u društvu iz uloge slikara koji se ne želi prikloniti popularnim zahtjevima suvremenog umjetničkog miljea u Hrvatskoj.

Buntovnički stvaralački pristup također je vidljiv u korištenju drva umjesto skupog platna. Nerijetko se ironično referira na uporabu platna. Na središnjem zidu u prostoru izložen je ciklus koji naziva Velika platna, radovi koji su dakako mali te slikani na dasci. Na Velikim platnima prikazane su poleđine slikarskog platna s vidljivom blind-ramom i napetim platnom te su na njima realistično naslikani isječci iz novina. Isječci su pomno kadrirani na način da su prikazani tek detalji figura, iz čega ne možemo raspoznati cjelinu ni o čemu je riječ. Ivica Malčić humoristično ih opisuje rečenicom ,,evo velikih platna, zamislite si sami koliko su velika!“. Rad je zapravo nastao kao reakcija na odbijanje prijave na Bijenalu slikarstva zbog toga što žiri smatra da njegovi mali formati na daskama nisu dostojni Bijenala slikarstva. Ustrajavanje na slikanju na daskama, osim praktičnosti i ekonomičnosti, vidljiv je protest protiv elitizma, popularnosti i komercijalnosti velikih platna u hrvatskoj umjetničkoj produkciji, što poglavito diktiraju institucije, ali i tržište umjetnosti.

Komentar na Malčićev odnos spram tržišta i kolekcionara iščitavamo iz više radova na izložbi. Na slici Nisam lud da slikam slike na platnu prikazana je također poleđina platna, a slika je zapravo posveta radu Borisa Demura Nisam lud da slikam buržujske slike iz 1976. Već spomenut motiv ovna i ovce koji prikazuju kolekcionare kombinira s natpisima ,,Ako ove godine mislite kupiti samo dvije slike, kupite Malčića dva puta“ i ,,Umjetnost se ne prodaje“. Ivica Malčić jedan je od rijetkih umjetnika koji iskreno i bez srama progovara o lošem stanju pozicije umjetnika u hrvatskoj sredini, u kojoj nije razvijena kultura kupnje umjetnosti, ili je ona potpuno ispunjena kupnjom takozvanih ,,buržujskih slika“.

Osim parafraze rada Borisa Demura, Ivica Malčić izlaže još pet slika hommagea što se referiraju na članove grupe šestorice kao što su Vlado Martek, Mladen Stilinović i Željko Jerman. Malčićev pristup oblikovanju i konceptu u slikarstvu oslanja se na radove konceptualne umjetnosti 70-ih godina prošlog stoljeća, koja također propituje odnosa društva i umjetnosti, socijalni položaj umjetnika i otpor estetskom vrednovanju umjetnosti. Također, referira se i na Vincenta van Gogha. Za Malčića Van Gogh je simbol za vjeru u umjetnost i nezaustavljivu stvaralačku energiju koja se ne obazire na ustaljene kanone u umjetnosti nego ih svojom fanatizmom mijenja.