Romantičarski alkemičar erosa

Ove se godine obilježava 210. godišnjica od rođenja Petra II. Petrovića Njegoša (1813–1851). Obljetnice su prigoda za podsjećanje na važnost i značaj osoba koje su djelom obilježile svoje i obogatile naše vrijeme. Njegoš višestruko zaslužuje da se sjetimo njegova lika i djela tim prije što je u nedavnoj prošlosti bio često zlorabljen. Njegovo je ime ponajprije korišteno u svrhu politizacije u društvenim previranjima za raspada bivše države potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. U takvu ozračju Njegoševa literarna vrijednost nerijetko se svodila na okvir patetičnih i folklorističkih pretjerivanja, što je zasjenjivalo izvornu vrijednost djela. Pišući više puta o crnogorskom duhovnom i svjetovnom vladaru, isticao sam da je Njegoš rođen kao pjesnik, a stjecajem okolnosti postao je vladika.

Bogatstvo pjesničke misli
i ljepota jezika

U kompleksnosti njegova djela, posebno u filozofsko-metafizičkom i religijskom spjevu Luča mikrokozma te epu Gorski vijenac, vrhunskom djelu crnogorske nacionalne književnosti, Petar II. Petrović Njegoš izražava sve bogatstvo svoje pjesničke misli i ljepotu jezika kojom je misao artikulirana. Tragični pjesnik romantizma (preminuo je u 38. godini) ostavio je u djelima zanimljivo kazivanje o ženi i odnosu prema njoj. Taj je odnos očito ambivalentan. Divljenje ženi poprima čak oblik adoracije, dok s druge strane izražava sumnjičavost i omalovažavanje njezina bića. U tom smislu Njegoš je bio i ostao zanimljiv analitičarima njegova djela. O tom delikatnom pitanju pisala je i srpska književnica Isidora Sekulić. Premda izražava bezrezervno divljenje pjesnikovu liku i djelu u knjizi naslovljenoj Njegošu knjiga duboke odanosti, srpska se spisateljica dotiče problema erotizma na način koji po mom mišljenju izražava u najmanju ruku nerazumijevanje tog fenomena. Isidora Sekulić na jednom mjestu kaže: ,,Vladičine ljubavi nisu bile ni ljubavni život ni ljubavne veze nego kurjačka glad i zasićenje.“ Problematična konstatacija pokazuje i pomanjkanje spisateljičina pjesničkog rafinmana, što je vidljivo u gruboj metafori ,,kurjačka glad“. Čini se da je za Sekulićevu crna Njegoševa vladičanska odora neprozirna te nije u stanju suptilnije prodrijeti u zamršene slojeve njegova poetskog ega prožeta erosom. Zaboravlja da je onaj kojem se neizmjerno divi i koga naziva monahom zapravo čovjek strasti, čovjek romantičarske prirode kojem je vrednija jedna ljubavna noć od cijeloga stoljeća, kako piše u pjesmi Paris i Helena, poznatijoj kao Noć skuplja vijeka. Očito je da ugledna srpska spisateljica Njegoša doživljava sputana crkvenim statusom, duhovnika koji kad mu se ukaže prilika izražava svoje nagone poput spomenute krvoločne zvijeri. Riječ je o nemogućnosti prodiranja u psihologiju muškarca kakav je bio Njegoš. Opće je poznato i činjenicama potkrijepljeno da je crnogorski vladika i pjesnik volio žene. Živio je te „ljubavne veze“ koliko su mu dopuštale okolnosti. Upravo je to izražavao svojom ljubavnom poezijom.

Dimitrije Popović, Njegoš, 2011.

Isidora Sekulić konstatira da je Noć skuplja vijeka pjesma „velikog pjesnika ali monaha“. Što se želi reći time? Riječ „ali“ čini se ključnom, jer spisateljica očito smatra da autorstvo monaha umanjuje vrijednost pjesme. Ne vidi Njegoša kao muškarca, strastvenoga mladog čovjeka koji pjeva o jednom ljubavnom iskustvu. Zato treba opet naglasiti da banaliziranje Njegoševa erosa kao „pijane kurjačke gladi“ svodi predodžbu pjesnika na slijepo oslobađanje potisnutog nagona prisilne apstinencije u puki seksualni konzumerizam žene kao objekta. Isidora Sekulić tvrdi kako su Njegoševe žene „vizije muškaraca, ne ličnosti, i ne duhovna bića“. Te „lepotice telom“, nastavlja pjesnikinja, te „vile mahom su bezimene ili nose samo ime bez prezimena“. Također navodi u povodu iste pjesme da žena nema „ličnog lika“, nego samo „delove tela“. Kao da je ovdje riječ o feminističkom stavu srpske spisateljice.

Senzualni mikrokozmi

Sekulićeva opet zanemaruje činjenicu da je njezin „monah“ vrhunski poet opčinjen ženskom ljepotom. Depersonalizacija žene u ovom slučaju nema osnove, jer je riječ o afirmaciji onog općeg pojma ženstva kao pjesnikova ideala. Ona (žena), kako je napisao Njegoš, jest „sovršenstvo tvorenija, tajanstvene sile božje, ništa ljepše nit je ikad od nje stvorit može“. Naravno da su Njegoševe žene ljepotice tijelom. Pjesnik je senzibilan estet i u svakoj od žena s kojima je bio u intimnom odnosu, o kojima je sanjao i sa zanosom pjevao, nalazio je ono iskonsko žensko, ono što ga je u intimnim trenucima opčinjavalo i očaravalo, a u pjesmi Noć skuplja vijeka dovelo ni manje ni više nego do ludila: ,,Crna kosa na valove – niz rajske se igra grudi… O divoto! Čudo, smrtni ere (čovječe) sada ne poludi“. Pjesnikova opijenost ženskom ljepotom, senzualnošću i erosom kao da nadilazi svjetovno iskustvo, dolazi do fenomena čuda. Na rubu je onostranog.

Kada je u pitanju ovakva opčinjenost ženinom ljepotom i senzualnošću, treba obratiti pozornost na pjesnikov zdravstveni status. Bolovao je od tuberkuloze pluća. Poznato je da je kod oboljelih od ove vrste bolesti posebno naglašen seksualni nagon. Također, što se tiče procesa u mozgu u stanju zaljubljenosti limbički korteks izvan je utjecaja volje. Transmiteri se između neurona pojačano luče. Zaljubljeni nije kadar racionalno rasuđivati. U narodu se kaže da je čovjek zbog ljubavi „izgubio glavu“. Od ženske se ljepote junaku iz Gorskoga vijenca Vuku Mandušiću „svijet oko glave vrti“.

Drugi se prigovor Isidori Sekulić može dati na njezino shvaćanje Njegoševa pristupa ženi, tvrdnji da vladika i pjesnik govori samo o dijelovima ženskog tijela. To „samo“ upućuje nas na jedan poetski problem na razini jezika kao pjesničkog idioma i na simboličko značenje stiha. Treba podsjetiti da je Roland Barthes ustvrdio da jezik, budući da je analitičan, ne može obuhvatiti cijelo tijelo. „Tijelo je uvijek izvan jezika. Može se govoriti samo o dijelovima tijela“, kaže francuski semiotičar. Upravo dijelovi tijela o kojima piše Petar II. Petrović Njegoš, za koje nalazi profinjene i inventivne metafore s vrhunskim lirskim rafinmanom, jesu detalji u kojima se pjesnikovim umijećem simbolično doseže žuđeni totalitet korpusa i bića prožet tajnama erotske energije. Riječ je o detaljima tijela žene poput senzualnih mikrokozama.

Uživanje u ljepoti erosa

Kada se govori o Njegoševoj ljubavnoj poeziji, nekako se nameće, posredovanjem riječi mikrokozam iz naslova pjesnikova djela, i onaj famozni srednjovjekovni nox mikrokozma čije se središte nalazi u preponama, a rubovi kružnice u predjelu do pupka i koljena. Je li Njegoš „nezasito gledao ljepotu“, kako piše Isidora Sekulić? Naglasio sam na početku da je Petar II. Petrović, Rade Tomov, rođen kao pjesnik. Samim tim dat mu je osjećaj za lijepo. Treba li reći da ga je kao romantičarskog pjesnika ljepota nadahnjivala? Također je nespretna formulacija srpske pjesnikinje da je Njegoš ,,kad je smeo halapljivo uzimao i krao ljubav“. Halapljiv je onaj koji je bez mjere i stila. Njegošu se ljubav prije nudila nego što bi je on krao. On ju je također davao. Slijedom izazvanih asocijacija ovdje se nameće konzumiranje hrane, koja posredno ima veze s erotizmom. Ono što nijedan pravi gurman neće nikad učiniti jest da se najede. On uživa u hrani. Njegoš je uživao u ljepoti erosa. Nije ga pohlepno konzumirao. Strastveni zanos i osjećaj nešto je sasvim drugo. Tragični pjesnik romantizma izrazio je eros kroz intenzitet i senzibilitet svog pjesničkog bića koje bi, kako je napisao u toj slavnoj pjesmi, za ljepotu doživljenoga ljubavnog zanosa ,,dao sve slave“. Poput kakva romantičarskog alkemičara Njegoš je od erosa bića žene i njezina tijela stvarao zlato poezije.